Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3844/21 (Z. H.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Cesija
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3844/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3844/21 , rješavajući apelaciju Zekije Halač, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zekije Halač podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 188666 21 Gž od 11. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zekija Halač (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Emir Čolaković i Nina Dragoljić iz Zenice, podnijela je 8. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 188666 21 Gž od 11. oktobra 2021. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 188666 20 P od 30. juna 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 188666 20 P od 30. juna 2021. godine apelantica je obavezana da „Eos Matrix“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati novčani iznos na ime glavnog duga, redovne kamata i otkupljene zatezne kamate kao i zakonsku zateznu kamatu, na način preciziran u izreci presude. Apelantica je također obavezana da tužitelju naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude sud je utvrdio da je apelantica sa MKF „Prizma“ zaključila Ugovor o farming kreditu od 6. septembra 2012. godine, te da je mikrokreditna fondacija svoja potraživanja iz tog ugovora ustupila tužiocu Ugovorom o cesiji od 20. juna 2018. godine. Takođe je utvrdio da je apelantica sa MKF „Prizma“ zaključila Sporazum o izmirenju duga na rate od 9. januara 2015. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum), kojim se obavezala isplatiti ostatak duga po ugovoru o kreditu u ukupnom iznosu od 14.215,87 KM u mjesečnim ratama od po 20,00 KM, počev od 10. februara 2015. godine pa do isplate. Apelantica je po Sporazumu do 10. jula 2018. godine uplatila 43 rate od po 29,00 KM, a od 10. avgusta 2018. godine do 7. decembra 2020. godine je uplatila ukupno 1.100,00 KM u 29 rata. Sud je takođe utvrdio da je apelantica posljednju ratu uplatila 7. decembra 2020. godine u iznosu od 40,00 KM. Dalje je utvrdio da je MKF „Prizma“ obavijestila korisnike kredita o ustupanju potraživanje objavom u dnevnim novinama od 16. jula 2017. godine. Slijedom navedenog, sud je ocijenio neosnovanim apelantičin prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dalje je ocijenio neosnovanim apelantičin prigovor zastare potraživanja u smislu odredaba čl. 372. i 373. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi sa tim, sud je istakao da je posljednja rata kredita dospijevala 18. septembra 2017. godine, ali da je zastara prekinuta u smislu člana 387. st.1. i 2. ZOO, kada su MKF „Prizma“ i apelantica zaključili Sporazum a nakon isteka tog roka svakom apelantičinom uplatom u periodu od 5. januara 2015. godine do 7. decembra 2020. godine. Pri tome je sud istakao da, suprotno apelantičinim navodima, nije došlo do novacije u smislu člana 346. ZOO, već je samo ugovoren drugačiji način izmirenja duga. Imajući u vidu navedeno, sud je obavezao apelanticu da plati dug u iznosu utvrđenom na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, primjenom odredaba čl. 436, 438. i 440. u vezi sa čl. 1065. ZOO. Osim toga, sud je detaljno obrazložio zašto je djelimično udovoljio zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka, pri čemu je cijenio troškove koji su bili neophodni za vođenje parnice te uspjeh stranaka u sporu u smislu člana 386. Zakona o parničnom postupku.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 188666 21 Gž od 11. oktobra 2021. godine apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju sud je podržao činjenična utvrđenja kao i pravne zaključke prvostepenog suda te ukazao da je prvostepeni sud cijenio uplate apelantice izvršene po osnovu Ugovora o kredite kao i uplate izvršene po osnovu Sporazuma te da detaljno pojasnio zašto je neosnovan prigovor zastarjelosti. Osim toga, sud je ocijenio neosnovanim apelantičine žalbene navode da uredno izmiruje obaveze po Sporazumu. U vezi sa tim je istakao da je apelantica posljednju ratu po sporazumu isplatila 7. decembra 2020. godine u iznosu od 40,00 KM, te da nije dokazala da je nakon toga nastavila sa mjesečnim uplatama, odnosno da nije pala u docnju. Pri tome je ukazao i da je tužilac, shodno članu 2. stav 2. Sporazuma, ovlašten da pokrene postupak naplate ukoliko apelantica ne izvršava svoju obavezu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 436. i 1065. ZOO kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i obavezao apelanticu da tužiocu isplati precizirani novčani iznos. Osim toga, Kantonalni sud je prihvatio obrazloženje prvostepenog suda vezano za odluku o troškovima postupka.
4. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelantica navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Navodi da je Sporazumom ugovoreno da mjesečna rata iznosi 20,00 KM i da će se isplaćivati do izmirenja cjelokupnog duga. Apelantica navodi da tužilac nije mogao jednostrano mijenjati te odredbe i zahtijevati isplatu cjelokupnog duga prije njegovog dospijeća. Takođe navodi da su redovni sudovi previdjeli činjenicu da je Sporazumom ugovoreno da povjerilac neće pokretati postupak prinudne naplate dok dužnik izmiruje dugovanje u skladu sa Sporazumom. Apelantica dalje navodi da drugostepeni sud nije odgovorio na njen žalbeni navod da je Ugovor o cesiji od 20. juna 2018. godine ništav jer je u suprotnosti sa članom 3. Odluke o kupoprodaji plasmana banke. Konačno, apelantica navodi da je proizvoljna odluka o troškovima kojom je tužiocu dosuđena naknada na ime opomene pred tužbu, jer je to u suprotnosti sa odredbom člana 32. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su organi uprave i redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Ustavni sud podsjeća na stav da Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23, sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantičinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantica, shodno relevantnim odredbama ZOO, dužna isplatiti tužiocu dug na osnovu kreditnih sredstava koja mu je plasirala MKF „Prizma“ te mu naknadi troškove postupka. Ta utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
3565/22 od 2. novembra 2022. godine, tačka 9. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantičinih navoda da tužiočevo potraživanje nije dospjelo, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili zaključak u vezi visine tužiočevog potraživanja, te da su taj zaključak zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Stoga, Ustavni sud te apelantičine navode smatra neosnovanim. Konačno, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman