Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4277/21 (Z. D.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 3
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-4277/21
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4277/21, rješavajući apelaciju Zulfe Dževlana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Zulfo Dževlan protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 445732 21 Rev od 30. septembra 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zulfo Dževlan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 15. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 445732 21 Rev od 30. septembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 445732 15 Gž od 23. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. maja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 23. juna 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Također, apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 445732 14 P od 20. maja 2015. godine utvrđeno je da je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu (precizno označen u izreci presude; u daljnjem tekstu: sporni stan) i pravo na otkup, što je tuženi dužan trpjeti i priznati. Istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je sporni stan njegov dom, kao i protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da mu apelant sporni stan preda u posjed (koje apelant nije osporio apelacijom).
5. Općinski sud je utvrdio da se apelant u sporni stan uselio 1992. godine, te da je tuženi 10. januara 1994. godine donio rješenje kojim je sporni stan dodijeljen apelantu na privremeno korištenje, i to do momenta kada tuženi iskaže potrebu za tim stanom, a najkasnije godinu dana po prestanku ratnih okolnosti. Utvrđeno je da je apelant sa članovima svoje porodice živio u spornom stanu i u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) zaključio da je apelant stekao uvjete za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava i da ima pravo na otkup stana. Naime, Općinski sud je ocijenio da je apelant do 6. decembra 2000. godine kao bespravni korisnik spornog stana stekao stanarsko pravo na stanu jer tuženi u periodu od osam godina od kada se apelant uselio nije preduzeo nikakve radnje da se apelant iseli iz spornog stana. Pri tome je Općinski sud zaključio da svojstvo bespravnog korisnika nije prekinuto ni donošenjem rješenja tuženog od 10. januara 1994. godine kojim mu je sporni stan dodijeljen na privremeno korištenje, jer je to rješenje ništavno u skladu s odredbom člana 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon).
6. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 445732 15 Gž od 23. decembra 2020. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je zauzeo stav da sporni stan ne predstavlja napušteni stan. Naime, kako je tuženi svojim rješenjem dodijelio sporni stan na privremeno korištenje apelantu, Kantonalni sud je ocijenio da apelant nije bespravni korisnik stana te da nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava na tom stanu u skladu s odredbom člana 30. ZSO-a.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 445732 21 Rev od 30. septembra 2021. godine odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud je ocijenio da je odluka drugostepenog suda zakonita, ali ne zbog razloga koje je dao taj sud. Naime, Vrhovni sud je, u smislu člana 30. ZSO-a, ocijenio da je tuženi donošenjem rješenja, kojim je sporni stan dodijeljen na privremeno korištenje apelantu, preduzeo akt kao davalac stana na korištenje. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da navedeno rješenje nije ništavno, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se na njega ne može primijeniti odredba člana 2. stav 1. Zakona, nego odredba člana 2. stav 2. istog zakona. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 2. stav 2. Zakona, između ostalog, propisano da svi upravni, sudski i drugi akti kojima je dodijeljen stan na privremeno korištenje ostaju na pravnoj snazi dok se ne ponište u skladu s tim zakonom. Vrhovni sud je naveo da u spisu nema dokaza da je navedeno rješenje poništeno, a za slučaj da je poništeno, ne bi proizvodilo pravno dejstvo samo za ubuduće, od momenta poništenja. Imajući u vidu da je apelant od 1994. godine imao status privremenog korisnika spornog stana, Vrhovni sud je ocijenio da on nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava na tom stanu u skladu s odredbom člana 30. ZSO-a ili u skladu s nekom drugom odredbom tog zakona.
8. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni revizioni prigovor da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno da je ispitivao prvostepenu presudu i mimo žalbenih navoda tuženog. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da u skladu s navedenom odredbom sud u postupku po žalbi po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je zaključio da je bez značaja apelantov prigovor da se u konkretnom slučaju radi o napuštenom stanu. Naime, kako je obrazloženo, na osnovu činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev je trebalo odbiti i pod pretpostavkom da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se radi o napuštenom stanu u smislu Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: ZNS).
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
9. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant smatra da je drugostepeni sud ispitivao prvostepenu presudu u onom dijelu koji se ne pobija žalbom, te da je povrijedio odredbu člana 221. ZPP-a. Apelant navodi da drugostepeni sud nije naveo na osnovu kojeg dokaza je utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o slobodnom stanu, koji nije potpadao pod kategoriju napuštenih stanova u smislu ZNS-a. Ističe da takav dokaz nije proveden u toku postupka pred prvostepenim sudom. Apelant smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju riječ o napuštenom stanu, te da je on bespravni korisnik tog stana duže od osam godina, slijedom čega je stekao uvjete za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava.b)Odgovori na apelaciju
10. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude i, suprotno apelantovom stanovištu, smatra da nisu povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.
11. Kantonalni sud je naveo da u toku drugostepenog postupka nisu počinjene povrede na koje je ukazao apelant. Ističe da razlozi izneseni u presudi drugostepenog i Vrhovnog suda ukazuju na neosnovanost navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu.
12. Općinski sud je naveo da u postupku donošenja odluke nije povrijedio apelantova prava.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Troškovi prinudnog ispražnjena stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.
Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
14. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 11/98) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. st. (1) i (2)
Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju se ništavim.
Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je dodijeljen stan na privremeno korišćenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Osoba koja je u stan uselila na osnovu akta čije je važenje isteklo, smatrat će se privremenim korisnikom. Član 3. stav 3. ovog zakona neće se primjenjivati na takve osobe.
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
e) Granice ispitivanja prvostepene presude
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
20. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešne primjene procesnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav
1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
21. Apelant smatra da je drugostepeni sud ispitivao prvostepenu presudu u onom dijelu koji se ne pobija žalbom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka (član 221. ZPP-a). Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud, prema navedenim odredbama ZPP-a, donosi odluku i kada utvrđene činjenice ukazuju na drugi pravni osnov od onoga koji su navele stranke. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije proizvoljno primijenio relevantno pravo kada je na osnovu utvrđenih činjenica zaključio da apelant nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu u skladu s odredbom člana 30. ZSO-a. Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, zauzeo stav da rješenje tuženog, kojim je apelantu dodijeljen sporni stan na privremeno korištenje, nije poništeno, iz čega proizlazi da je apelant od 1994. godine imao status privremenog korisnika spornog stana. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se i Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, odlučujući o apelantovoj reviziji, bavio istim pitanjem, te da je zaključio da su revizioni navodi da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana 221. ZPP-a neosnovani. Ustavni sud naglašava da za rješenje te pravne stvari nisu bitni navodi, na kojim apelant insistira u apelaciji, da redovni sudovi nisu utvrdili da li je sporni stan bio proglašen napuštenim ili se radilo o tzv. „slobodnom stanu“. Naime, apelant je tražio da se utvrdi da je po osnovu bespravnog korištenja stana stekao svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu odredbi člana 30. ZSO-a. Međutim, bilo je nesporno da je apelant od 1994. godine imao status privremenog korisnika na spornom stanu, koji mu je utvrdio nadležni organ. Stoga je jasno da apelant nije bio bespravni korisnik stana i nije mogao steći pravo po osnovu člana 30. ZSO-a, kako su to sudovi i obrazložili.
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju zaključak Vrhovnog suda da apelant nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu u skladu s odredbom člana 30. ZSO-a nije ni proizvoljan niti očigledno nerazuman.
23. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
24. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog kojih smatra da apelant nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu u skladu s odredbom člana 30. ZSO-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada nema elemenata koji bi ukazivali da je Kantonalni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredbi člana 221. ZPP-a.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman