Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3805/21 (E:K. i drugi)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Bračna stečevina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 237, 252
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3805/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3805/21, rješavajući apelacije E. K. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tač. a) i b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija E. K.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 095295 21 Rev 2 od 24. augusta 2021. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da apelantici E. K. isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Federacije BiH da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija E. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 095295 21 Rev 2 od 24. augusta 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli M. K., „Ekva“ d.o.o. Vareš iz Vareša i „Elektrokontakt SA“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 095295 19 P 2 od 21. augusta 2020. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Advokatska kancelarija Filipović-Ademović, podnijela je 5. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 095295 21 Rev 2 od 24. augusta 2021. godine. Apelantica osporava i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 095295 20 Gž 2 od 28. januara 2021. godine i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 095295 19 P 2 od 21. augusta 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-
3805/21.
2. M. K. (u daljnjem tekstu: tuženi) iz Sarajeva, kojeg zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić, advokati iz Sarajeva, podnio je 1. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 095295 20 Gž 2 od 28. januara 2021. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-1076/21.
3. „Ekva“ d.o.o. Vareš iz Vareša i „Elektrokontakt SA“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: umješači), koje zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. aprila 2021. godine apelaciju također protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 095295 20 Gž 2 od 28. januara 2021. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-1108/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da su navedene apelacije podnesene protiv presuda donesenih u istom postupku, Ustavni sud je, shodno članu 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-
3805/21.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te apelantice, tuženog i umješača zatraženo je 28. jula i 16. novembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Kada su odgovori Vrhovnog i Kantonalnog suda i apelantice dostavljeni, Ustavni sud ih je 25. oktobra 2022. godine i 15. juna 2023. godine proslijedio apelantici, tuženom i umješačima na izjašnjenje.
7. Apelantica je 19. juna 2023. godine dostavila izjašnjenje. Tuženi i umješači nisu dostavili izjašnjenja.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Apelantica je 25. maja 2009. godine protiv tuženog podnijela tužbu Općinskom sudu. Apelantica je tražila da se utvrdi koja imovina i u kojem iznosu čini njihovu bračnu stečevinu. Tuženi je podnio protivtužbu protiv apelantice. Općinski sud je rješenjem od 21. septembra 2015. godine dozvolio stupanje umješača u parnicu na strani tuženog. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 095295 09 P od 3. maja 2018. godine djelimično usvojio tužbene zahtjeve stranaka (vrijednost spora označena u iznosu od 50.000,00 KM). Presudom Kantonalnog suda 65 0 P 095295 18 Gž od 9. januara 2019. godine navedena presuda je ukinuta u dijelu koji se odnosio na utvrđivanje udjela umješačima, zatim u dijelu koji se odnosio na novčana potraživanja i nekretnine, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 095295 19 P 2 od 21. augusta 2020. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i utvrđeno da bračnu stečevinu apelantice i tuženog čine suvlasnički udjeli u umješačima i udjeli u njihovim dividendama. Tuženi je obavezan da apelantici na ime dividendi isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom srazmjerno visini njenog suvlasničkog udjela. Odbijen je kao neosnovan dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da joj pripada veći procent udjela u umješačima, da bračnu stečevinu čine označene nekretnine i da joj pripada suvlasništvo na motornim vozilima te novčanim potraživanjima. Preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva je odbačen. Presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno da bračnu stečevinu apelantice i tuženog čine prava i obaveze iz ugovora po kreditima preciziranim u presudi, po osnovu kojih je apelantica obavezana da tuženom za određene periode isplati po ½ mjesečne rate kredita sa zakonskim zateznim kamatama. U postupku je utvrđeno da su apelantica i tuženi zaključili brak 1972. godine. Faktička zajednica života je trajala do 2008. godine, a brak je razveden 2011. godine. Utvrđeno je i da je u toku trajanja bračne zajednice tuženi 2001. i 2006. godine osnovao umješače u kojima je imao 100% udjela. Nakon prodaje u njegovom vlasništvu je ostalo po 25% udjela. Nakon toga nisu izvršene promjene u registru preduzeća, te su kupci navedenih udjela podnijeli tužbu protiv tuženog. Utvrđeno je da je u postupku učestvovala i apelantica, te da je donesena pravomoćna presuda u korist kupaca. U vezi s apelanticinim zahtjevom da se utvrdi veći procent njenog udjela u umješačima koja čine bračnu stečevinu, navedeno je da apelantica nije dokazala da su odnosi između nje i tuženog u vrijeme prodaje udjela bili toliko disfunkcionalni da ona nije znala ili nije mogla znati da je tuženi prodao udjele. Nesporno je apelantica učestvovala u postupku koji su kupci vodili protiv tuženog, pa iz tog razloga, također, ne može tvrditi da nije ništa znala o prodaji.
11. Navedeno je da apelantica nije dokazala da je tuženi, po osnovu ugovora o ustupanju i predugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana i poslovnog prostora iz 1998. godine, stan i poslovni prostor izgradio. Kako apelantica nije dokazala da su navedeni ugovori realizirani, to nije bilo moguće utvrditi da postoje objekti koji bi činili bračnu stečevinu. U odnosu na drugi stan, za koji je apelantica tvrdila da čini bračnu stečevinu, utvrđeno je da je stan 2003. godine prodat, a apelantica nije dokazala da nije znala za prodaju. Utvrđeno je da su putnička motorna vozila, za koja je apelantica tvrdila da su bračna stečevina, također prodata u toku trajanja bračne zajednice. Ni u odnosu na tu prodaju apelantica nije predlagala ni provodila dokaze na okolnost da joj prodaja nije bila poznata. Također, apelantica nije dokazala postojanje prava na novčana potraživanja. Navedeno je da apelantica nije dokazala da su uplate, po osnovu životnog osiguranja i na štedne račune tuženog, vršene u toku trajanja bračne zajednice. Apelantica nije dokazala u kojim iznosima su navedene uplate vršene, a nije tražila ni dopunu vještačenja o tim pitanjima. S druge strane, tuženi je dokazao da je podigao kredite u toku trajanja bračne zajednice tokom 2001. i 2006. godine, za koje je apelantica znala. Zbog toga je Općinski sud utvrdio apelanticinu obavezu isplate po pola rata kredita za određene periode. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbačen, Općinski sud je istakao da je o predmetu tog zahtjeva već vođen sudski postupak i da je predmet pravomoćno riješen.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 09529520 Gž 2 od 28. januara 2021. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba i prvostepena presuda preinačena u odnosu na utvrđenu obavezu po kreditima. Presudom je odbijen dio protivtužbenog zahtjeva tuženog za isplatu pola rate kredita iz 2006. godine, dok je u odnosu na kredit iz 2001. godine promijenjen početak toka zatezne kamate. Prvostepena presuda je u preostalom dijelu potvrđena. Odlučeno je da apelantica i tuženi snose svoje troškove postupka, te je odbijen zahtjev umješača za naknadu troškova žalbenog postupka.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 095295 21 Rev 2 od 24. augusta 2021. godine odbijena je apelanticina revizija. Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelanticin prigovor da je drugostepeni sud donio presudu u neuobičajeno kratkom periodu, što dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost te presude. Vrhovni sud je istakao da je drugostepena presuda donesena u skladu s pravilima o rješavanju starih predmeta koji zahtijevaju hitno postupanje. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor da Kantonalni sud nije s jednakom pažnjom cijenio sve dokaze i žalbene navode. U vezi s tim je navedeno da su nižestepeni sudovi cijenili sve dokaze na isti način i primijenili pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 8. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedeno je da je Kantonalni sud dao jasna i argumentirana obrazloženja o svim žalbenim pitanjima koja su bitna za donošenje pravilne odluke. Osim toga, navedeno je da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o ništavosti radnji koje je tuženi preduzeo jer apelantica nije dokazala da nije znala za to.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Smatra da je presuda Kantonalnog suda donesena u vrlo kratkom roku, što je čini nezakonitom. Navodi i da su sudovi pogrešno utvrdili da je znala za postupke svog supruga vezane za navodnu prodaju udjela, automobila, nekretnina. Smatra da joj shodno članu 252. Porodičnog zakona od udjela, nekretnina, automobila i novčanih ušteda pripada polovina jer se radi o bračnoj stečevini. Apelantica navodi da nije bitno što je kao vlasnik bio uknjižen i upisan samo njen suprug jer odredbe Porodičnog zakona eksplicitno propisuju da sve što je stečeno u braku dijeli se na jednake dijelove. Apelantica ističe da redovni sudovi nisu s dovoljnom pažnjom cijenili provedene dokaze, te da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njene žalbene navode. Apelantica smatra da su i troškovi postupka nezakonito dosuđeni umješačima jer u ovakvim predmetima, prema sudskoj praksi, svaka stranka snosi svoje troškove. Osim toga, navodi da Vrhovni sud nije u cijelosti bio upoznat s predmetom i revizijom jer je nesporno da je svako samostalno raspolaganje zajedničkom imovinom ništavno. Smatra da je postupak neopravdano dugo trajao i da su joj i time prekršena zagarantirana prava.
15. Tuženi i umješači smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava tuženi i umješači vide u proizvoljnoj primjeni prava. Navode da je tuženi u postupku jasno istakao šta čini bračnu stečevinu i da on to priznaje, ali da je apelantica uporno tražila i drugu, tuđu imovinu. Zbog navedenog su se, kako tvrde, umješači i uključili u postupak s obzirom na to „da se radilo o njihovoj imovini“. Smatraju da su troškovi postupka nezakonito dosuđeni, naročito jer umješači ne mogu da dijele sudbinu sa strankama u postupku i pripada im pravo na naknadu jer su i oni i tuženi imali punomoćnike. Smatraju da je većinu troškova prouzrokovala apelantica te da ona nema pravo na njihovu naknadu.b)Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.
17. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju svoje odluke te da je ta odluka donesena uz brižnu i savjesnu ocjenu svakog dokaza.
18. Apelantica u izjašnjenju na odgovore ponavlja apelacione navode.
V.Relevantni propisi
19. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka Ustavnog suda FBiH, 94/20 – rješenje Ustavnog suda FBiH) relevantne odredbe glase:
Član 251. stav 1. (1)Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252. stav 1. (1)Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1. (1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 237. St. (1), (2) i (3) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude. (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka. (3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
VI.Dopustivost i meritum
U odnosu na apelacije br. AP-1076/21 i AP-1108/21
21. Pri ispitivanju dopustivosti ovih apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosnii Hercegovini.
23. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio . (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
24. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-
106/04 od 18. januara 2005. godine).
25. U konkretnom slučaju, imajući u vidu vrijednost spora od 50.000,00 KM (vidi tačku 9. ove odluke), Ustavni sud ukazuje da su tužilac i umješači propustili da, u skladu s odredbama člana 237. st. (1) i (2) Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) koji se primjenjuje u ovom predmetu, protiv osporene drugostepene presude izjave reviziju Vrhovnom sudu. Naime, tom odredbom je propisan imovinski cenzus od 30.000,00 KM za izjavljivanje revizije. Kako je u konkretnom slučaju vrijednost spora 50.000,00 KM, a tuženi i umješači nisu izjavili reviziju, nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa se apelacije br. AP-1076/21 i AP-1108/21 ne mogu meritorno razmatrati.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je u odnosu na apelacije br. AP-1076/21 i AP-1108/21 odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na apelaciju broj AP-3805/21
27. Ustavni sud utvrđuje da apelacija broj AP-3805/21 ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
28. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
U odnosu na osporene presude
31. U vezi s navodima o proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav
1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
32. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja. Nema niti jednog razloga na osnovu kojeg bi Ustavni sud mogao smatrati da su takva utvrđenja redovnih sudova proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali da apelantici shodno čl. 251. i 252. Porodičnog zakona pripada pravo na polovinu imovine za koju je dokazano da je stečena u bračnoj zajednici. Također, redovni sudovi su jasno ukazali da apelantica nije dokazala da imovina, koju je potraživala, čini bračnu stečevinu, te da nije znala ili mogla znati da je tuženi raspolagao tom imovinom. Ustavni sud primjećuje i da, suprotno apelanticinim navodima, umješačima nije dosuđena naknada troškova postupka. Naime, iz osporene presude jasno proizlazi da je Kantonalni sud, s obzirom na to da je preinačio prvostepenu presudu, odredio da svaka strana snosi svoje troškove postupka i odbio zahtjev umješača za naknadu troškova žalbenog postupka (tačka 9). Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio zašto se ne može smatrati nezakonitim postupanje Kantonalnog suda, koji je drugostepenu presudu donio u relativno kratkom roku (tačka 10). Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i tokom postupka pred redovnim sudovima, te da su ti sudovi ispitali te navode i jasno obrazložili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ovakvi apelanticini navodi ne mogu dovesti u pitanje zaključak Ustavnog suda o tome da osporene odluke nisu proizvoljne. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ostale aspekte nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
34. Apelantica navodi i da je postupak u njenom predmetu predugo trajao. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
35. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od podnošenja tužbe (25. maja 2009. godine) do donošenja presude Vrhovnog suda (24. augusta 2021. godine), dakle period od 12 godina i tri mjeseca. Ustavni sud zaključuje da se radilo o relativno složenom postupku, koji je za apelanticu bio od većeg značaja i da nije vidljivo da je apelantica svojim postupcima utjecala na njegovu dužinu.
36. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud prvobitnu prvostepenu presudu donio 3. maja 2018. godine, dakle devet godina nakon podnošenja tužbe. Osim toga, ta presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak Općinskom sudu. Dakle, prvostepeni postupak je trajao ukupno deset godina. Osim toga, ni Općinski sud, kao ni ostali redovni sudovi, nije ponudio nikakvo obrazloženje za tako drugo trajanje postupka. Imajući u vidu svoju praksu o ovom pitanju, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu dužina postupka prekomjerna te da nije zadovoljila kriterij „razumnog roka“.
37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantici, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
39. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije BiH u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
40. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu.
41. U odnosu na apelanticine navode o kršenju prava na imovinu koje apelantica veže za tvrdnje o kršenju ostalih segmenata prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je to njeno pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na aspekt suđenja u razumnom roku kada je postupak, koji je bio relativno složen i od posebnog značaja za apelanticu, na tri sudske instance trajao ukupno 12 godina i tri mjeseca, od čega pred Općinskim sudom deset godina, što se ne može u konkretnim okolnostima smatrati „razumnim“ trajanjem postupka.
43. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane zaključke vezano za utvrđivanje koja imovina čini bračnu stečevinu tuženog i apelantice i u kojem procentu im ta imovina pripada.
44. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka m), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.