Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2251/23 (B. Đ.)

Odluka donesena 30. 05. 2024.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2251/23

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 05. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2251/23, rješavajući apelaciju Benedija Đukanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Benedi Đukanović u odnosu na kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi s pritvorom koji je apelantu određen Rješenjem Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 024603 20 K-p od 15. jula 2022. godine, nakon donošenja prvostepene presude kojom je proglašen krivim.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Benedi Đukanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tatjana Savić, advokatica iz Bijeljine, podnio je 10. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog navodnog propusta Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) da izvrše kontrolu opravdanosti pritvora, koji je apelantu određen Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 024603 20 K-p od 15. jula 2022. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Vrhovnog suda, kao i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske – Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog kriminala i najtežih oblika privrednog kriminala u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 17. maja i 16. juna 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 7. i 12. juna te 11. jula 2023. godine, pa ih je Ustavni sud dostavio apelantovoj punomoćnici 12. juna i 11. jula 2023. godine radi izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 024603 20 K-p od 15. jula 2022. godine apelanta proglasio krivim što je, radnjama opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 125 stav 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u sticaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361 stav 1 KZRS. Okružni sud je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 12. juna 2019. godine pa sve dok pritvor traje.

5. Nakon izricanja presude Okružni sud je, na osnovu člana 203 ZKPRS, donio Rješenje broj 11 0 K 024603 20 K-p od 15. jula 2022. godine kojim je apelantu produžio pritvor. Apelantu je pritvor produžen zbog postojanja opasnosti od bjekstva i stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, u skladu sa članom 197 stav 1 tač. a) i g) ZKPRS. Određeno je da pritvor traje od dana izricanja prvostepene presude, tj. od 15. jula 2022. godine, pa do njene pravosnažnosti, a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne zatvora izrečene u prvostepenoj presudi.

6. Okružni sud je ocijenio da je neupitna osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret i za koja mu je izrečena prvostepena presuda kojom je proglašen krivim. Prema ocjeni Okružnog suda, posebni pritvorski razlozi zbog kojih je apelantu pritvor određen, a zatim i produžavan, egzistiraju i nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude. Navedeno je da su posebni pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) iscrpno obrazloženi u rješenju tog suda o produženju pritvora, nakon potvrđivanja optužnice od 31. decembra 2019. godine, zbog čega nije nužno da se ponavljaju u ovom rješenju. Ipak, sud je napomenuo da je prilikom saslušanja svjedok G. S., radnik u preduzeću čiji vlasnik je bio ubijeni S. K., potvrdio odlučnost radnika preduzeća da u više gradova u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, u slučaju puštanja na slobodu optuženih, svoje nezadovoljstvo iskažu masovnim okupljanjem i protestima. Takođe, sud je ukazao da je interes javnosti za ovaj krivični postupak, pored njegovog dužeg trajanja, ostao na veoma visokom nivou, jer su sva ročišta za glavni pretres bila intenzivno medijski praćena i komentarisana u javnosti. Okružni sud je ocijenio da bi apelantovim puštanjem na slobodu vrlo vjerovatno došlo do protesta i okupljanja građana, a upitna bi bila i apelantova lična bezbjednost.

7. Dalje, Okružni sud je ocijenio da i dalje postoje neizmijenjene okolnosti koje su služile kao podloga za donošenje ranijeg rješenja i iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS (opasnost od apelantovog bjekstva). Okružni sud je ocijenio da su te okolnosti pojačane činjenicom da je apelantu prvostepenom presudom izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 40 godina, što bi ga moglo motivisati da pobjegne kako bi izbjegao njeno izvršenje. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

8. Apelant je naveo da podnosi apelaciju zbog kršenja prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema stavu apelanta, kršenje navedenih prava se ogleda u činjenici da redovni sud ne vrši kontrolu opravdanosti pritvora koji mu je određen 15. jula 2022. godine. Apelant ističe da od donošenja rješenja kojim mu je produžen pritvor do upućivanja predmeta Vrhovnom sudu, radi odlučivanja o žalbama, Okružni sud nije vršio kontrolu opravdanosti pritvora, a to, do podnošenja ove apelacije, nije učinio ni Vrhovni sud. Apelant ukazuje da je odredbama člana 202 stav (1) ZKPRS propisano da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Nasuprot tome, odredbama člana 203 ZKPRS nije izričito propisano da će se vršiti kontrola opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora nakon izricanja presude. Budući da je riječ, kako apelant smatra, o „pravnoj praznini“, Okružni i Vrhovni sud su „morali postupiti po obavezi vršenja kontrole izrečene mjere pritvora“, pritom primjenjujući mutatis mutandis odredbe člana 202 stav (1) ZKPRS. Dalje, apelant ističe da ZKPRS ne propisuje koliko puta može biti ukinuta prvostepena presuda, pa proizlazi da pritvor nakon izricanja prvostepene presude može neograničeno da traje, a da se opravdanost daljeg trajanja mjere pritvora ne kontroliše. Apelant smatra da je odredbama člana 203 stav (3) ZKPRS-a „praktično propisano neograničeno trajanje pritvora, sve dok pritvor ne konzumira nepravosnažno izrečenu kaznu, a što je u suprotnosti sa stavovima Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) kojima je zabranjeno da pritvor predstavlja anticipaciju kazne“. Apelant smatra da je, zbog navedenog nepostupanja redovnog suda, lišen mogućnosti da u adversarnom postupku pred sudom ospori izrečenu mjeru i da, u nedostatku odluke, iskoristi djelotvoran pravni lijek propisan zakonom. Na taj način smatra da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Slijedom toga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi da postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

9. Dalje, apelant ističe da je, prije izmjena i dopuna ZKPRS, u skladu s odredbama člana 203 stav (3), trajanje pritvora nakon izricanja prvostepene presude bilo izvjesno, dok je prema sada važećem zakonu trajanje pritvora neograničeno. Stoga apelant smatra da su izmijenjene odredbe člana 203 stav (3) ZKPRS u suprotnosti s odredbama člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da Ustavni sud ima nadležnost i obavezu da u konkretnom slučaju zahtijeva od najviših organa zakonodavne i izvršne vlasti da odmah preduzmu mjere iz svoje nadležnosti kako bi svako eventualno miješanje u ustavna prava bilo u skladu sa standardima iz Ustava BiH i Evropske konvencije. U tom smislu apelant je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP-3683/20. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud naloži Narodnoj skupštini Republike Srpske da odredbe člana 203 stav (3) ZKPRS uskladi s odredbama člana II/3d Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 13 Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

10. Okružni sud je odgovorio da je 5. decembra 2022. godine cjelokupan spis predmeta, zajedno sa žalbama stranaka i branilaca, dostavljen Vrhovnom sudu, te da taj sud ne može da provodi kontrolu zakonitosti pritvora bez spisa. Okružni sud je istakao da je, nakon donošenja prvostepene presude, kontrola zakonitosti pritvora u nadležnosti drugostepenog suda, na osnovu odredbi člana 329 stav (4) ZKPRS. Okružni sud je naveo da iz apelacije proizlazi da je njen cilj da Ustavni sud svojom odlukom utvrdi da su neustavne odredbe člana 203 stav (3) ZKPRS jer je, prema tim odredbama, pritvor nakon donošenja prvostepene presude „neograničen“, te da naloži Narodnoj skupštini Republike Srpske da izmijeni odredbe člana 203 stav (3) ZKPRS.

11. Vrhovni sud je odgovorio da se kontrola opravdanosti pritvora vrši nakon potvrđivanja optužnice do izricanja prvostepene presude, a ne nakon izricanja prvostepene presude, kojom je optuženi proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, kako to pogrešno smatra apelant.

12. Tužilaštvo je istaklo da je apelant pravo na djelotvoran pravni lijek, u njegovom punom obimu, koristio tako što je uložio redovni pravni lijek protiv rješenja o produženju pritvora.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203.

(1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

[…] (3) Pritvor koji je određen ili produžen prema odredbama st. 1. i 2. ovog člana može trajati do pravosnažnosti presude, a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.

[…] (5) Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne.

(6) Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravosnažna, ostaće u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.

Ukidanje prvostepene presude i održavanje pretresa Član 329. stav (4) (4) Ako se optuženi nalazi u pritvoru, drugostepeni sud će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijeće rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

14. Odredbe člana 203 stav (3) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) do izmjena objavljenih u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 15/21 od 23. februara 2021. godine su glasile:

Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203. stav (3) (3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.

VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji problematizuje dvije stvari. Prvo, problematizuje to što redovni sud nije izvršio kontrolu opravdanosti pritvora u kojem se nalazi, nakon donošenja prvostepene presude. Drugo, apelant smatra da odredbe člana 203 stav (3) ZKPRS, koje su na snazi, nisu u skladu sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 13 Evropske konvencije. Slijedom toga, apelant traži da Ustavni sud naredi Narodnoj skupštini Republike Srpske da odredbe člana 203 stav (3) ZKPRS „uskladi sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 13 Evropske konvencije“.

16. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je apelacija u dijelu kojim se osporava nepostojanje kontrole opravdanosti apelantovog pritvora dopustiva u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, uzimajući u obzir činjenicu da se u apelaciji ukazuje na eventualna ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Što se tiče navoda o neustavnosti sporne odredbe na koju se apelant poziva, Ustavni sud će to pitanje da ispita, u mjeri u kojoj je to neophodno, kao pitanje „kvaliteta zakona“ jer apelant, prema članu VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, nije lice ovlašćeno za pokretanje ocjene ustavnosti.

17. Dakle, Ustavni sud će u okviru svoje apelacione nadležnosti da ispita da li je došlo do kršenja apelantovog prava na ličnu slobodu i bezbjednost i prava na djelotvoran pravni lijek zbog nepostojanja kontrole opravdanosti apelantovog pritvora. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

19. Član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda

20. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na ličnu slobodu i bezbjednost, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda, prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili nisu, nalaze u situaciji koju propisuje član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije. Prema toj praksi, član 5 stav 1 tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, W. A. protiv Švicarske, presuda od 2. novembra 2021. godine, broj predstavke 38958/16, tač. 32 i 33 s daljnjim referencama). Osim toga, svako lišenje slobode mora da bude „zakonito“, što uključuje i poštovanje „zakonom propisanog postupka“. U vezi s tim, Evropska konvencija upućuje na nacionalno pravo i postavlja obavezu da pritvor bude u skladu s materijalnim i procesnim pravilima tog prava (vidi Evropski sud, Asanović protiv Crne Gore, presuda od 20. maja 2021. godine, broj predstavke 52415/18, tačka 64 s daljnjim referencama).

21. U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant prvostepenom presudom Okružnog suda proglašen krivim da je počinio krivična djela i da je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina, te da mu je nakon toga produžen pritvor. To znači da postoji direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o određivanju apelantovog pritvora. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja sa domaćim zakonom, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 203 stav (1) ZKPRS propisano određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude i da se ono vezuje za ocjenu suda da postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tačka a), v) i g) ZKPRS. Ustavni sud smatra da je Okružni sud ocijenio sve relevantne činjenice u međusobnoj povezanosti i na osnovu toga zaključio da postoje razlozi za produženje apelantovog pritvora, odnosno da postoji opasnost od apelantovog bjekstva i opasnost od narušavanja javnog reda, koji su propisani članom 197 stav (1) tač. a) i g) ZKPRS. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da za pritvor koji se određuje ili produžava nakon izricanja osuđujuće presude nije potrebno ispitivanje osnovane sumnje, s obzirom na to da je sud presudom odlučio o krivičnoj optužbi. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov pritvor „zakonit“ jer je sud prilikom odlučivanja o produženju pritvora nakon donošenja osuđujuće presude poštovao „zakonom propisani postupak“.

22. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 203 stav (3) ZKPRS propisano da pritvor može da traje do pravosnažnosti presude, a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da će se vršiti kontrola opravdanosti pritvora, već da će drugostepeni sud, prilikom odlučivanja o žalbi na presudu, da odluči ne samo o žalbi u odnosu na presudu nego i o pritvoru. Ustavni sud smatra da ovakve odredbe ne pokreću pitanje „kvaliteta zakona“ u ovom dijelu. Naprotiv, odredbama člana 203 stav (3) ZKPRS je tačno propisano koliko pritvor, nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, može da traje, zbog čega su apelantovi navodi o „neograničenom trajanju pritvora“ neosnovani. Ustavni sud ukazuje da je apelant prvostepenom presudom osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina te da proizlazi da njegova kazna neosporno nije istekla niti je apelantovo vrijeme u pritvoru dostiglo izrečenu kaznu zatvora. Pri tome, Ustavni sud napominje da postoji obaveza redovnog suda da, sve dok traje krivični postupak, vodi računa o primjeni odredbi člana 13 ZKPRS, kojima je propisano da optuženi ima pravo da mu bude suđeno bez odgađanja, kao i da sud ima obavezu da postupak sprovede bez odugovlačenja, te da licima koja učestvuju u postupku onemogući svaku zloupotrebu prava koja im pripadaju.

23. U vezi s apelantovim navodima da je redovni sud trebao da primijeni mutatis mutandis odredbe člana 202 stav (1) ZKPRS, Ustavni sud ukazuje da je tim odredbama propisan pritvor nakon potvrđivanja optužnice, kada se primjenjuju garancije člana 5.1c) i 5.3 Evropske konvencije, a ne člana 5.1a) Evropske konvencije, o čemu je u konkretnom slučaju riječ.

24. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 5 Evropske konvencije jer redovni sud nije izvršio kontrolu pritvora u kojem se apelant nalazi nakon donošenja prvostepene presude kojom je proglašen krivim.

25. U vezi s apelantovim navodima da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao mogućnost da, u žalbi protiv prvostepene presude, ospori sve činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda. Osim toga, apelant je imao mogućnost i podnošenja žalbe protiv rješenja o produženju pritvora. Podnošenje jedne ili obje žalbe obavezuje sud da donese odluku o pritvoru prije završetka žalbenog postupka ako se radi o žalbi protiv rješenja, odnosno prilikom donošenja drugostepene odluke ako se radi o žalbi protiv prvostepene presude. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu na prvostepenu osuđujuću presudu, kao i na rješenje kojim mu je produžen pritvor nakon donošenja te presude.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije kao i prava iz člana 13 Evropske konvencije.

Ostali navodi

27. U pogledu apelantovih navoda da su odredbe člana 203 stav (3) ZKPRS, koje su u primjeni (vidi relevantne propise), u suprotnosti s odredbama člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, u prvom redu, podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o apelacionoj nadležnosti prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj Ustavni sud ne utvrđuje ustavnost zakona, te da apelant nije ovlašteni podnosilac zahtjeva iz čl. VI/3a) i VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi u određenom broju predmeta, u okviru apelacione nadležnosti, u specifičnim predmetima, utvrđivao da osporene odredbe zakona ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštovali standardi prava iz Evropske konvencije, a što je suprotno i načelu vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je, u vezi s tim, utvrđivao povrede prava apelanata, ukidao osporene presude redovnih sudova i nalagao vladama entiteta da preduzmu mjere kojima će osigurati poštovanje prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP-2843/07 od 12. januara 2010. godine i AP-369/10 od 24. maja 2013. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud podsjeća da je ispitivao „kvalitet zakona“ i u predmetima koji su proistekli iz pojave novog koronavirusa SARS-CoV-2 i bolesti koje on uzrokuje (Covid-19) te epidemioloških mjera u vezi s odnosima koje pojedinac uspostavlja sa „spoljašnjim svijetom“ u smislu „privatnog društvenog života.“ U tim odlukama Ustavni sud je, radi ispravljanja nedostataka u proceduri donošenja mjera u toku „pandemije koronavirusa“ koje je uočio, nalagao izvršnim i zakonodavnim tijelima entiteta da preduzmu mjere kojima će osigurati poštovanje prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1217/20 od 22. aprila 2020. godine, AP-3683/20 od 22. decembra 2020. godine i AP-1239/21 od 16. novembra 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

28. Međutim, imajući u vidu da Ustavni sud u konkretnom slučaju nije našao povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, Ustavni sud zaključuje da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-668/15 od 22. marta 2018. godine, tač. 50–52, i AP-2743/16 od 11. oktobra 2018. godine, tačka 40, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog predmeta i sadržaj relevantnih odredbi ZKPRS, koje su elaborirane u prethodnom dijelu ove odluke, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da „pritvor može neograničeno dugo da traje“, te stoga nema potrebe da dodatno elaborira ovaj stav niti ima potrebe da ulazi u ispitivanje ustavnosti odredbi člana 203 stav (3) ZKPRS.

VII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije jer redovni sudovi nisu, nakon donošenja prvostepene presude kojom je apelant proglašen krivim, izvršili kontrolu opravdanosti apelantovog pritvora, budući da ne postoji zakonska obaveza kontrole opravdanosti pritvora koji mu je određen nakon izricanja presude.

30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu na prvostepenu osuđujuću presudu, kao i na rješenje kojim mu je produžen pritvor nakon donošenja te presude.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2251/23 (B. Đ.) | Sudska praksa | Aktio