Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3533/21 (G.B.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Mjenica
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3533/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-3533/21, rješavajući apelaciju G. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 235973 21 Rev od 27. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna, Laktaši, kojeg zastupa advokat Mila Baltić advokat iz Banja Luke, podnio je 15. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 235973 21 Rev od 27. jula 2021. godine.
2. „NLB “ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) je u svojstvu tražitelja izvršenja 5. aprila 2016. godine podnio Osnovnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu vjerodostojnih isprava – mjenica (u daljnjem tekstu: sporne mjenice), radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 760.600,65 KM (u daljnjem tekstu: utuženi iznos). Osnovni sud je 11. maja 2016. godine donio rješenje o izvršenju ali je, nakon apelantovog prigovora, zaključkom od 29. maja 2017. godine odgodio izvršenje te je konstatovao da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i spis je dostavljen parničnom odjeljenju.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 235973 17 P od 30. juna 2020. godine apelant je obavezan da tužitelju isplati cjelokupno potraživanje tj. utuženi iznos sa kamatom počev od 18. marta 2014. godine kao dana kada su mjenice dospjele na plaćanje. Osnovni sud je obrazložio da je među strankama nesporno da su tužitelj kao finansijer i apelant kao vlasnik i direktor preduzeća „Dunav Komerc“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: „Dunav“ ili primalac finansiranja) bili u ugovornom odnosu na osnovu više ugovora o finansiranju pokretnina zaključenih 20. marta 2007. godine i više ugovora o zajmu finansiranja pokretnina zaključenih 5. septembra 2007. godine. Tim ugovorima se „Dunav“ obavezao da tužitelju plaća naknadu za lizing u mjesečnim ratama. Sud je također utvrdio da je predmet lizinga po navedenim ugovorima preuzet u toku 2007. godine, a da je zapisnike o preuzimanju potpisao apelant kao vlasnik i direktor primaoca finansiranja. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je apelant, kao sredstvo obezbjeđenja ispunjenja obaveza prema tužitelju iz ugovora o kreditu, izdao pet bjanko vlastitih mjenica kojima je izričito ovlastio tužitelja da, za slučaj neispunjenja obaveze iz ugovora, može u svako doba i bez druge njegove saglasnosti koristiti navedene mjenice. Apelant je tužitelja ovlastio da u tu svrhu u sporne mjenice može unijeti dopune koje smatra potrebnim za naplatu mjenice, da popuni mjenični iznos u visini glavnice i kamate i druge podatke potrebne za naplatu mjenice. Tužitelj je 2. oktobra 2013. godine pozvao apelanta da u roku od 15 dana podmiri dospjela dugovanja u utuženom iznosu.
4. Sud je ukazao da se u datim okolnostima radi o mjeničnom sporu te je u vezi s tim ukazao na sadržaj člana 111. Zakona o mjenici (u daljnjem tekstu: ZM) kojom je propisan sadržaj vlastite mjenice. Dalje je obrazložio da je sud, na tužiteljev zahtjev, protestirao pet spornih bjanko mjenica, 6. aprila, 16. aprila i 26. novembra, 1. decembra 2015. godine i 20. maja 2016. godine, nakon čega je tužitelj izvršnom sudu podnio prijedlog za izvršenje 5. aprila 2016. godine. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor zastare potraživanja jer se zastarijevanje prekida podnošenjem prijedloga za protest mjenice, prijedloga za izvršenje i svakom drugom radnjom povjerioca protiv dužnika. Dalje, Osnovni sud je naveo da apelant uopšte nije osporavao da je, u svojstvu izdavaoca, potpisao sporne mjenice. Istakao je da je apelant dao tužitelju ovlaštenje da može u svako doba i bez njegove saglasnosti koristiti sporne mjenice te upisati iznos i u tekstu „vlastite mjenice unijeti dopune koje smatra svrsishodnim i potrebnim za naplatu mjenice“. Osnovni sud je ukazao da su, suprotno apelantovim navodima, sporne mjenice formalno pravno ispravne. Obrazloženo je da se ne radi o trasiranoj bjanko mjenici koja se izdaje u slučaju kada je u pitanju pravno lice i kada se mjenica šalje u banku radi eventualne blokade računa pravnog lica. U konkretnom slučaju se radi o ličnim bjanko mjenicama fizičkog lica tj. apelanta koji ih je izdao radi osiguranja svih potraživanja proisteklih iz spornih ugovora i kojima je apelant ovlastio tužitelja da za slučaj neispunjenja obaveze i bez njegove druge saglasnosti upiše neophodne podatke – iznose kao i dopune koje smatra svrsishodnim i potrebnim za naplatu spornih mjenica. Temeljem navedenog, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 111. ZM-a a u vezi sa članom 175. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
5. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 235973 20 Gž od 23. februara 2020. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i zaključke prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava i na temelju čega je zaključio da je osporena odluka pravilna i zakonita. Stoga je, suprotno apelantovim navodima, istakao da sporne mjenice sadrži sve elemente iz člana 111. ZM-a kojim je propisan sadržaj vlastite mjenice. Također, Okružni sud je obrazložio da je rok dospijeća mjeničnog duga u spornim mjenicama opredijeljen sporazumima i izjavama apelanta kao mjeničnog dužnika te određen sa danom 17. marta 2014. godine. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je tužitelj prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu podnio 5. aprila 2016. godine, zbog čega smatra da nisu protekli rokovi zastarjelosti mjeničnog zahtjeva tužitelja shodno odredbi člana 80. st. 1. u vezi sa čl. 114. ZM-a.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 235973 21 Rev od 27. jula 2021. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da apelant problematizira stav nižestepenih sudova da se radi o vlastitoj mjenici te zaključak sudova da tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je ispravan stav nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju radilo o vlastitim mjenicama, što je detaljno obrazložio ukazivanjem na relevantne odredbe ZM-a. Naročito, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 18. stav 2. ZM-a propisano da ako je mjenica. koja je u vrijeme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma se imaocu mjenice ne može prigovoriti, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri sticanju mjenice postupio sa krajnjom nepažnjom. Vrhovni sud je dalje obrazložio da se mjenično-pravna obaveza stvara već predajom bjanko mjenice i prenosom prava na njenu popunu, odnosno postoji od momenta potpisivanja, ali da je njeno dejstvo pod suspenzijom. Također je navedeno da je općeprihvaćeno stanovište u sudskoj praksi da se bjanko mjenica mora popuniti u skladu sa sporazumom povjerioca i dužnika, a ako takvog sporazuma nema, bjanko mjenicu treba popuniti u skladu sa uslovima i rokovima otplate iz osnovnog posla. Međutim, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelant mjeničnim izjavama koje je dao za popunu spornih mjenica, nije odredio rok do koga se mjenice mogu popuniti, niti tvrdi da je takav rok ugovoren. Stoga je tužitelj sporne mjenice popunio u skladu sa pismenim ovlaštenjima čiji sadržaj tokom postupka apelant nije osporio. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je ispravan stav nižestepenih sudova da se u datim okolnostima radi o vlastitoj mjenici i da potraživanje tužitelja nije zastarjelo u smislu odredbe člana 80. st. 1. ZM-a. Naime, kako je obrazloženo, u mjenicama je kao rok dospijeća mjeničnog duga određen 17. marta 2014. godine, a prijedlog za izvršenje je podnesen Osnovnom sudu 5. aprila 2016. godine.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant smatra da je osporenom presudom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, član 111. ZM-a i da je proizvoljan zaključak da se radi o vlastitoj mjenici. U vezi s tim navodi da su sporne bjanko mjenice naknadno popunjene protivno postojećem sporazumu zaključenom između tužitelja i apelanta. Smatra da je Vrhovni sud i u tom pogledu proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 18. stav 2. ZM-a te da nije obrazložio „da li sporne mjenice sadrže bezuslovno obećanje da će određeni iznos novca platiti, i ako sadrže, koji tačno dio teksta upisanog na tim mjenicama sadrži to obećanje“. Također, smatra da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo jer je kako navodi u spornim mjenicama rok dospijeća mjeničnog duga određen 17. marta 2014. godine. Osim toga, apelant smatra da je Vrhovni sud odstupio od svoje ranije prakse u slučajevima koji se temelje na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju. U vezi s tim, apelant je ukazao na stav Vrhovnog suda zauzet u presudi broj 71 0 P 171636 17 Rev od 7. februara 2018. godine iz kojeg proizlazi da vlastita mjenica mora sadržavati bezuslovno obećanje da će se određeni iznos novca platiti, shodno odredbi člana 111. stav 2. ZM-a. Dalje je ukazao na stav iz Presude Vrhovnog suda broj 86 0 P 021719 18 Rev od 10. maja 2018. godine prema kojem pravo imaoca mjenice da sam popuni bjanko mjenicu ne znači da može popuniti tu mjenicu isključivo po svojoj volji, jer bi to bilo u suprotnosti sa odredbama ZM-a.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i mutatis mutandis, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe čl. 18. stav 2. i 111. te člana 80. ZM-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, dao jasno obrazloženje da je tužitelj sporne mjenice popunio u skladu sa mjeničnim izjavama pri čemu je cijenio da apelant u tim izjavama nije odredio rok do koga se mjenice mogu popuniti, niti je tvrdio da je takav rok ugovoren. Pri tome je Vrhovni sud, dovodeći u vezu sadržaj mjenice sa radnjama koje je poduzimao tužitelj – protest i pokretanje izvršnog postupka, detaljno obrazložio da, suprotno apelantovim navodima, nisu protekli rokovi zastarjelosti mjeničnog zahtijeva propisani članom 80. ZM (vidi, točka 6. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda svoje zaključke zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“.
15. Osim toga, u vezi sa apelantovim navodima da je Vrhovni sud osporenom presudom odstupio od svoje ranije prakse, Ustavni sud nakon analize sadržaja dostavljenih presuda, zapaža da se, suprotno apelantoviim navodima, ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji te da stoga ti stavovi nisu relevantni u konkretnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da su odluke redovnih sudova uvijek determinisane faktičkim okolnostima svakog konkretnog predmeta. Stoga, imajući u vidu prethodna razmatranja u vezi sa primjenom materijalnog prava u apelantovom slučaju, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima nema elemanta koji bi ukazivali na povredu principa pravne sigurnosti.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman