Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4441/21 (Ž. M.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4441/21

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4441/21, rješavajući apelaciju Žarka Martineca, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. listopada 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Žarka Martineca.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 012289 18 Uvp od 9. rujna 2021. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da Žarku Martinecu u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Žarka Martineca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 012289 18 Uvp od 9. rujna 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Žarko Martinec (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 28. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012289 18 Uvp od 9. rujna 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 012289 15 U od 18. travnja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: drugostupanjski organ), Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje – Kantonalna administrativna služba za Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ) zatraženo je u razdoblju od 16. do 18. svibnja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Prvostupanjski organ nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku, dok su ostali pozvani dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 18. svibnja do 29. lipnja 2023. godine, pa su ti odgovori 28. kolovoza 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem prvostupanjskog organa od 23. lipnja 2008. godine apelantu je priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 5. prosinca 2006. godine prema odredbama Uredbe o stjecanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: Uredba).

6. Rješenjem prvostupanjskog organa od 24. srpnja 2013. godine apelantu je određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne mirovine počevši od 1. kolovoza 2013. godine prema Zakonu o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju), te je određeno da se tim rješenjem zamjenjuje rješenje prvostupanjskog organa od 23. lipnja 2008. godine.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

7. Rješenjem prvostupanjskog organa od 13. listopada 2014. godine, u postupku revizije po službenoj dužnosti, ukinuto je rješenje prvostupanjskog organa od 24. srpnja 2013. godine i odlučeno je da apelantu prestaju pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne mirovine počevši od 1. listopada 2014. godine.

8. Prvostupanjski organ je u obrazloženju naveo da je Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata – Grupa za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Čitluk (u daljnjem tekstu: Grupa), nakon izvršene revizije prema Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti), izdala novo Uvjerenje FMB2 od 21. siječnja 2013. godine. Dalje je ukazao da je izvršena provjera valjanosti dokaza na temelju kojih je apelantu ranije priznato pravo na starosnu mirovinu, te je u novom uvjerenju navedeno da apelant nije obavljao dužnost zapovjednika najmanje dvanaest mjeseci u ratu. Zatim je naveo da je apelant pozvan da pristupi tom organu kako bi mu se omogućilo sudjelovanje u upravnom postupku, te da je u njegovo ime pristupio njegov punomoćnik kojem je prezentirano cjelokupno stanje spisa. Prvostupanjski organ je ukazao da je apelant dostavio pismeno očitovanje 6. listopada 2014. godine, ali da nije priložio druge dokaze koji bi mogli utjecati na drugačije odlučenje. Stoga je zaključio da apelantu prestaju pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne mirovine.

9. Rješenjem drugostupanjskog organa od 29. svibnja 2015. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba podnesena protiv prvostupanjskog rješenja.

10. Presudom Kantonalnog suda od 18. travnja 2018. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba podnesena protiv drugostupanjskog rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je upravni organ mogao izvršiti kontrolu zakonitosti korištenja prava svih korisnika prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite i povoljnijeg umirovljenja, te preispitivanje izdanog uvjerenja o svojstvu/pripadnosti OSBiH, sukladno odredbama članka 23. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju i odredbama čl. 1., 2. i 6. stavak 8. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti. Dalje je naveo da je Revizorski tim za kontrolu izvršio uvid u vojne evidencijske dokumente iz kojih ne proizlazi da je apelant obavljao zapovjednu dužnost u spornom razdoblju, a apelant u odnosu na tu odlučnu činjenicu nije pružio suprotan dokaz ni Revizorskom timu, a ni upravnim organima. Imajući u vidu sve izneseno, zaključio je da su rješenja upravnih organa zakonita i pravilna, te da su upravni organi u obrazloženju rješenja dali jasne i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud.

11. Presudom Vrhovnog suda od 9. rujna 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio obrazloženje Kantonalnog suda, koje je ponovio u odlučujućim dijelovima koji su već navedeni. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da je apelantu kao stranci u postupku omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje rješenja. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u biti ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred upravnim organima i redovnim sudovima, te navodi da je upravni postupak vođen suprotno odredbama Zakona o upravnom postupku i da mu nije dana mogućnost sudjelovanja u tom postupku. Dalje, apelant ukazuje da su njegova prava ranije utvrđena i regulirana rješenjima od 23. lipnja 2008. godine, odnosno od 24. srpnja 2013. godine, prema tada važećoj zakonskoj regulativi koja nije ni ukinuta niti poništena, te da se stoga na njega nije mogao primijeniti Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju. Također navodi da je dokazao da je ispunio uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima. Osim toga, apelant ukazuje na to da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. Europske konvencije, zbog čega potražuje naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da presudama tih sudova nisu povrijeđena apelantova prava, te su predložili da se apelacija odbije kao neutemeljena.

14. Drugostupanjski organ je naveo da je apelacija neutemeljena. V.Relevantni propisi

15. Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskoga rata („Službene novine Federacije BiH“ br. 41/13, 23/14 – odluka USFBiH, 56/14 – rješenje USFBiH, 90/17, 29/22 i 6/26) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskoga rata („Službene novine Federacije BiH“ broj 41/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 23.

Korištenje prava iz čl. 3. i 4. ovoga zakona podliježe reviziji sukladno odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korišćenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske skrbi ("Službene novine Federacije BiH" broj 82/09).

16. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ broj 82/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2. stavak (2) (Što revizija podrazumijeva) (2) Revizija podrazumijeva provjeru i sravnjavanje podataka iz vojnih evidencija koje su izdavale vojne jedinice, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) s podacima koji se nalaze u Arhivu Armije RBiH, Arhivu Hrvatskoga vijeća obrane i Arhivu Ministarstva unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Arhiva) i uvjerenjima o neisplaćenim vojničkim plaćama. Ukoliko se utvrdi razlika između podataka kojima raspolaže Federalno ministarstvo i podataka Arhiva, mjerodavnost podataka utvrdit će Revizorski tim u svakoj konkretnoj situaciji.

Članak 3. (Revizija uvjerenja)

Revizija uvjerenja, u smislu ovog Zakona, obuhvaća provjeru izdatih uvjerenja korisnika prava oružanih snaga BiH (Armija RBiH, HVO i MUP). Članak 6. stavak (8) (Revizorski timovi) (8) Za korisnike prava na mirovine ostvarene po propisima iz članka 1. ovoga zakona izvješća u kojima se konstatiraju povrede propisa Revizorski tim će dostaviti Federalnom ministarstvu koje će izdati nova uvjerenja na obrascu FMB2 i dostaviti ih Federalnom zavodu mirovinsko-invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO/MIO) radi obustavljanja isplate i poduzimanja mjera iz njihove mjerodavnosti, radi vršenja revizije po ovom zakonu.

17. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98, 48/99 i 61/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

8. Načelo saslušanja stranke

Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka

Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

18. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

5. Ostale odredbe postupka

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

20. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...] U odnosu na osporene odluke

24. Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode uopće nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

25. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48.). Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja rješenja prvostupanjskog organa proizlazi da je apelant pozvan da pristupi tom organu kako bi mu se omogućilo sudjelovanje u upravnom postupku, te da je u njegovo ime pristupio punomoćnik kojem je prezentirano cjelokupno stanje spisa, nakon čega je apelant dostavio pismeno očitovanje. Dakle, slijedi da je nesporno da je apelant sudjelovao u postupku, odnosno da apelant neutemeljeno prigovara da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima, tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

26. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi, dovodeći u svezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim odredbama, dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto apelantu prestaju pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne mirovine, a takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da je u postupku, sukladno odredbi članka 2. Zakona o provođenju kontrolezakonitosti, izvršena provjera i sravnjivanje podataka iz vojnih evidencija odnosno revizija uvjerenja, te da je izdano novo uvjerenje prema kojem apelant nije obavljao zapovjednu dužnost tijekom ratnih dešavanja. Slijedom toga, Ustavni sud uočava da je u postupku odlučeno da apelantu prestaje pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne mirovine. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredaba čl. 2., 3. i 6. stavak 8. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, Ustavni sud u obrazloženjima odluka organa uprave i redovnih sudova ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporene odluke prekršena neka druga procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

29. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, opravdanost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).

30. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti prvostupanjski organ donio rješenje od 13. listopada 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 9. rujna 2021. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao šest godina i oko jedanaest mjeseci, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Dalje, Ustavni sud zapaža da se radilo o odlučivanju koje je bilo od većeg značaja za apelanta, ali da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima utjecao na duljinu trajanja postupka.

31. Analizirajući ponašanje organa uprave i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da, nakon što je prvostupanjski organ u postupku revizije donio rješenje 13. listopada 2014. godine po službenoj dužnosti, drugostupanjski organ je o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv tog rješenja odlučio u roku od oko sedam mjeseci. Dalje, da je postupak pred Kantonalnim sudom okončan nakon dvije godine i oko jedanaest mjeseci, dok je Vrhovnom sudu trebalo tri godine i pet mjeseci da okonča postupak po zahtjevu za izvanredno preispitivanje. Ustavni sud ističe da redovni sudovi nisu dali bilo kakve razloge za tako dugo odlaganje donošenja odluka. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sustavni problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53−66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

32. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naknada nematerijalne štete

33. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32−34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 400,00 KM. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Federacije BiH u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.b)Pravo na imovinu

34. Apelant također smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava u biti temelji na istim navodima koje je isticao u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim točkama ove odluke zaključio da su ti navodi neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije s obzirom na to da je postupak trajao šest godina i oko jedanaest mjeseci, pri čemu je postupak najdulje trajao pred Vrhovnim sudom, koji je odlučujuće doprinio ukupnoj duljini postupka, a nije ponudio bilo kakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke.

36. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku niti da su organi uprave i redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

37. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4441/21 (Ž. M.) | Sudska praksa | Aktio