Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3180/21 (B. K.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Proporcionalnost
- Javni interes
- Sloboda izražavanja
- Građanski postupak
- Kleveta
- Privatni život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3180/21
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3180/21, rješavajući apelaciju Bojana Kostića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Bojana Kostića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 032177 20 Gž od 10. jula 2020. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bojan Kostić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 032177 20 Rev od 26. maja 2021. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 032177 20 Gž od 10. jula 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 032177 19 P od 28. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom broj AP-3506/20 od 10. novembra 2020. godine, odbacio apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda zato što je u vrijeme podnošenja te apelacije bio u toku postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom. U toj odluci Ustavni sud je konstatovao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužan da navede i tu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te od punomoćnika tuženih JU Centar za kulturu i informisanje Foča (u daljnjem tekstu: Radio Foča ili prvotuženi) i Vladimira Pantovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi, odnosno zajedno: tuženi) zatraženo je 28. decembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovor na apelaciju dostavio je 10. januara 2023. godine samo Osnovni sud.
4. Odgovor suda dostavljen je apelantovom punomoćniku 21. juna 2023. godine radi eventualnog izjašnjenja, koje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 032177 19 P od 28. februara 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti. Istom presudom apelant je obavezan na naknadu troškova postupka. Obrazloženo je da je Radio Foča 20. jula 2019. godine u informativnoj emisiji pročitao saopštenje za javnost Lovačkog udruženja „Bakić“ iz Foče (u daljnjem tekstu: Lovačko udruženje) od 19. jula 2019. godine. Sud je naveo da je u saopštenju, između ostalog, navedenoda je nekoliko lovaca Lovačkog udruženja, napravilo puč u udruženju i mimo zakonskih propisa i Statuta udruženja, neovlašteno izabralo novo rukovodstvo, ignorišući legalno i legitimno izabrane članove rukovodstva udruženja, te da je neformalnu grupu predvodio Bojan Kostić, a sačinjavali su je Bodiroga Željko, Sarić Čedo, Marić Nikola i Pavlović Radovan. Iz saopštenja je dalje proizašlo da je ova samoproglašena grupa neovlašteno napravila pečat, podizala novac sa žiro računa, nezakonito i protivpravno obila prostorije udruženja, otuđila dokumentaciju udruženja i protivpravno obila i oduzela putničko vozilo marke Lada Niva. Još je navedeno da je ovakvim ponašanjem nanesena velika šteta društvu i društvo je zahvaljujući drskosti i bahatosti došlo u žižu javnosti, da su iznesene laži na legitimno izabrano rukovodstvo te je došlo do podjele društva (…). Društvo je bilo i biće nestranačka organizacija, bez obzira šta pojedinci žele da određena stranka rukovodi udruženjem.
7. Apelant je nakon objavljenog saopštenja 3. avgusta 2019. godine od tuženih tražio da objave demanti u kojem je obrazložio da se nije radilo o bilo kakvom puču, već da je odluka o izboru predsjednika UO Lovačkog društva donesena u zakonom propisanoj proceduri u formi notarski obrađene isprave jer je notar prisustvovao sjednici UO-a i o tome sačinio zapisnik pod OPU-394-2018 od 7. septembra 2018. godine. U demantiju je navedeno da nije tačno da je „samoproglašena grupa neovlašteno napravila pečat, podizala novac sa žiro-računa, nezakonito i protivpravno obila i oduzela putničko vozilo“. Radio Foča je u istoj informativnoj emisiji 7. avgusta 2019. godine objavio apelantov demanti. Iz iskaza drugotuženog proizašlo je da je saopštenje za javnost uputilo Lovačko udruženje sa zahtjevom da se objavi, da je saopštenje sadržavalo pečat društva i „dokaze iz kojih se vidi ko je lice ovlašteno za zastupanje društva“. Prvotuženi je takođe naveo „da Radio Foča, kao javni servis, nema obavezu provjeravati navedene podatke, jer Radio Foča nije autor saopštenja“. Članovi UO Lovačkog udruženja N. M., M. Dj. i R. P. su tokom postupka saslušani kao svjedoci. Iz njihovih izjava je utvrđeno da im je poznato da je apelant bio izabran za predsjednika UO Lovačkog udruženja, da je u tom svojstvu pokrenuo postupak primopredaje dužnosti i da nije bilo nasilnog otvaranja ni obijanja prostorija ili „ostalih sredstava društva“, niti neovlašćenog raspolaganja sredstvima s računa društva. Svjedoci su naveli i da Skupština Lovačkog udruženja nije dala saglasnost za objavljivanje spornog saopštenja za javnost i da smatraju da iza saopštenja stoji pojedinac, a ne udruženje. Na okolnosti neovlašćenog podizanja novca s računa društva tokom postupka je u svojstvu svjedoka saslušan direktor NLB banke, koji je u iskazu naveo da mu nisu poznati detalji oko podizanja novca i transakcije s računa Lovačkog društva, ali da te podatke banka može dostaviti na zahtjev suda.
8. Tokom postupka sud nije tražio dostavu podataka od banke. Sud je tokom postupka izvršio uvid u materijalne dokaze, i to sudska rješenja o registraciji i upisu ovlašćenih lica za zastupanje Lovačkog društva u periodu od juna 2018. godine do juna 2019. godine. Iz rješenja od 28. septembra 2018. godine vidljivo je da je apelant bio upisan kao lice koje zastupa i predstavlja Lovačko društvo umjesto Vlastimira Prodanovića. Iz materijalnih dokaza je vidljivo da se Lovačko društvo, koje je zastupao Vlastimir Prodanović, žalilo na rješenje, da je žalba uvažena i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku pravosnažno je odbijen apelantov prijedlog da se upiše u sudski registar kao lice koje zastupa i predstavlja Lovačko društvo. Tokom postupka je sprovedeno vještačenje na okolnosti procjene stepena i intenziteta duševnih boli zbog povrede časti i ugleda.
9. Ocjenom provedenih dokaza sud nije mogao da prihvati apelantovu tvrdnju da je objava saopštenja kod njega izazvala jaku duševnu patnju i bol, jer se radilo o iznošenju netačnih i uvredljivih informacija koje su mu narušile ugled u sredini u kojoj živi i radi. Posebno jer je apelant zaposlenik Kazneno-popravnog zavoda u Foči, na mjestu zamjenika rukovodioca odjeljenja, što podrazumijeva svakodnevni kontakt s osuđenim licima, te da zbog saopštenja trpi uvrede. Sud je iz materijalnih dokaza (rješenja iz sudskog registra) utvrdio da u saopštenju nisu objavljene neistinite tvrdnje, kako to apelant tvrdi. Iz sudskih rješenja je proizašlo da prilikom apelantovog izbora za predsjednika UO Lovačkog društva nije poštovana procedura propisana Statutom, što je u konačnici rezultiralo odbijanjem apelantovog zahtjeva za upis u sudski registar, iz čega proizlazi da je sporno saopštenje „većim dijelom istinito“. Sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), te je na osnovu provedenih dokaza zaključio da se u smislu člana 5. tog zakona ne radi o kleveti.
10. Okružni sud je Presudom broj 94 0 P 032177 20 Gž od 10. jula 2020. godine odbio apelantovu žalbu u odnosu na tužbeni zahtjev, potvrđujući prvostepenu presudu u tom dijelu, a usvojio je žalbu u odnosu na troškove postupka i u tom dijelu je prvostepenu presudu preinačio. Okružni sud je prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da je sporno izražavanje u suštini istinito i da se ne radi o kleveti. U vezi s tim, sud je, između ostalog, ukazao da je apelant, nakon što je smijenjen legalno izabrani predsjednik Lovačkog društva i nakon upisa u sudski registar kod nadležnog suda, napravio novi pečat udruženja koji mu je omogućio da podiže novac s računa, zatim da napravi ključ i koristi prostorije, dokumentaciju i vozilo udruženja. Da se u to vrijeme radilo o nezakonitom postupanju, po mišljenju suda, proizlazi iz rješenja Okružnog suda od 20. juna 2019. godine kojim je u konačnici odbijen zahtjev za upis apelanta u sudski registar. Navedeno je da su zbog toga neosnovani prigovori da je nejasno na osnovu čega je prvostepeni sud utvrdio istinitost „optužbi“ iz spornog saopštenja. U vezi s tim je obrazloženo da prvostepeni sud nije utvrđivao da li „optužbe“ iz spornog saopštenja imaju elemente krivičnih djela, već da su navodi u suštini istiniti jer je apelantov izbor izvršen nezakonito, što opravdava izražavanje da su sve radnje koje je apelant preduzimao bile nezakonite. Zbog toga je neosnovan prigovor da sud nije poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka koji su tvrdili suprotno.
11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 94 0 P 032177 20 Rev od 26. maja 2021. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedozvoljenu zbog neispunjavanja uslova za reviziju prema odredbama člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant se poziva na kršenje ustavnih prava, i to čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da osporene odluke nisu usklađene s praksom okružnih sudova te praksom Ustavnog suda iz odluka br. AP-4408/14, AP-2907/14 i AP-1819/07. Smatra da su odluke neobrazložene i da su donesene proizvoljnom ocjenom dokaza. U postupku nije utvrđeno da li su tačne sporne informacije iz saopštenja. Sporno saopštenje predstavlja skup činjenica, pa je obaveza tuženih bila da dokažu njihovu istinitost. Dalje, navodi da su tuženi morali dokazati da je apelant s nekoliko lovaca Lovačkog društva napravio puč te da je mimo zakona i Statuta neovlašćeno izabrano novo rukovodstvo i da je tu neformalnu grupu činio apelant s ostalim članovima koji su imenovani u saopštenju. Zatim, činjenice da je apelant neovlašćeno napravio pečat udruženja, da je nezakonito podizao novac s računa udruženja, da je nezakonito „obio“ prostorije udruženja, da je otuđio dokumentaciju i da je obio i otuđio putničko vozilo udruženja. Apelant smatra da nijedna od navedenih radnji nije preduzeta. U tom smislu apelant navodi da nije napravio „puč“ jer je većina članova UO udruženja apelanta izabrala za predsjednika u skladu sa Statuom. Razlog zbog kojeg sud u ponovnom postupku nije prihvatio zahtjev za promjenu lica za zastupanje i predstavljanje udruženja je formalnopravne prirode i tiče se propusta prilikom poziva na sjednicu UO-a. Tokom postupka apelant je dokazao da je imao podršku većine članova UO-a, tako „da niti je pokušana, niti je učinjena nasilna smjena rukovodstva udruženja“. Izrada lažnog pečata predstavlja krivično djelo, a tuženi nisu dokazali da je ta činjenica tačna jer nijedan dokaz na ovu tvrdnju nije izveden.
13. Dalje, apelant tvrdi da nije nezakonito podizao novac s računa udruženja. U vezi s tim ističe da je tokom postupka ispitan direktor banke, koji je naveo da mu nije poznato da li je apelant podizao novac, te da se to lako može provjeriti, ali tuženi nisu izveli nijedan dokaz u tom pravcu. U vezi s otuđenjem dokumentacije udruženja, apelantu nije jasno o kojoj se dokumentaciji radi, kada je ona otuđena, da li je vraćena i sl. U obrazloženju se o tome uopšte nije raspravljalo niti su pruženi dokazi u tom pogledu. U vezi s obijanjem vozila udruženja tokom postupka nije proveden dokaz o provali vozila, dokaz da se vodi krivična istraga i sl. Zatim navodi da ne postoji „neformalna grupa“ jer „neformalnu grupu“ čine sadašnji članovi Upravnog odbora Lovačkog društva, a prema saopštenju, „neformalna grupa predstavlja organizovanu kriminalnu grupu koja je formirana radi počinjenja krivičnih djela“. Apelant navodi da su se sudovi bavili samo jednim dijelom spornog izražavanja, te da nisu uzeli u obzir cjelokupno izražavanje, o čemu se apelant detaljno izjasnio u apelaciji citirajući dijelove iz presudȃ. Zatim navodi da su tuženi propustili da ispitaju istinitost navoda iz saopštenja prije objave, kako to nalažu novinarski standardi. Tuženi nisu učinili napor da provjere istinitost navoda niti su pokušali da dobiju izjavu suprotne strane odnosno lica koje su imenovana u saopštenju. Umjesto toga, javnosti su prenijeli saopštenje u kojem je apelant u očima javnosti identifikovan kao kriminalac. Bez uloženog napora da provjere istinitost navoda iz saopštenja i bez mogućnosti da se u istoj informativnoj emisiji apelant pozove da iznese svoj stav u vezi sa saopštenjem, tuženi su postupili suprotno novinarskim standardima iz člana 10. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
14. Osnovni sud se sve prigovore ocijenio neosnovanim jer je prvostepena presuda donesena nakon zakonito sprovedenog postupka u skladu sa zakonskim odredbama, koje su navedene u obrazloženju.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
OPŠTI DEO
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5. st. (1), (2) i (3)
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
OBAVEZA UBLAŽAVANJA
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom. VI.Dopustivost i meritum
16. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 26. maja 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 032177 20 Gž. U odnosu na tu presudu Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant ukazuje da su mu u postupku povrijeđeni pravo iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na privatni život
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
19. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
20. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu za lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije , predstavka broj 12556/03, tačka 35). Štaviše, da bi član 8. Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života (vidi Evropski sud, Fuchsmann protiv Njemačke, presuda od 19. oktobra 2017. godine, predstavka broj 71233/13, tačka 30). Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, Ustavni sud smatra da sporno izražavanje ima dovoljnu težinu za pokretanje pitanja zaštite prava iz člana 8. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade nematerijalne štete koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Ustavni sud stoga smatra da osporena odluka Okružnog suda nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Dalje, da bi to miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.
22. Ustavni sud zapaža da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama čl. 5. i 6. ZZK-a, koji je objavljen i dostupan javnosti. Dalje, miješanje je u konkretnom slučaju imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 17224/11, tačka 73).
23. Zatim, zaštita privatnog života mora da bude uravnotežena s pravom na slobodu izražavanja prema članu 10. Evropske konvencije. Dakle, osnovno pitanje u ovom predmetu jest da li su sudovi svojim odlukama postigli pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na zaštitu njegovog ugleda, koji je elemenat njegovog privatnog života, i prava tuženog na slobodu izražavanja zagarantovanog članom 10. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavka broj 39954/08, tačka 84. i op. cit., Pfeifer protiv Austrije, tačka 38). U principu, ta prava zaslužuju jednako poštovanje. Ako su domaće vlasti uspostavile ravnotežu između ta dva prava u skladu s kriterijumima postavljenim u praksi Suda, Sudu bi bili potrebni jaki razlozi da stav domaćih sudova zamijeni svojim mišljenjem (op. cit., Axel Springer AG protiv Njemačke, tač. 87. i 88). U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u praksi utvrdio relevantne principe koje bi trebalo razmotriti u kontekstu uspostavljanja pravične ravnoteže između jednako važnih, ali u određenom slučaju suprotstavljenih prava (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) [VV], predstavke br. 40660/08 i 60641/08, tač. 109−113, ECHR 2012; i op. cit., Axel Springer AG protiv Njemačke, tač. 90−95). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je oštećeni poznat, predmet izvještaja, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja.
24. Shodno praksi Evropskog suda, javni interes obično se odnosi na pitanja koja utiču na javnost u tolikoj mjeri da ona može legitimno iskazati interes za njih, koja privlače pažnju javnosti ili koja je u znatnoj mjeri zabrinjavaju, posebno kada utiču na dobrobit građana ili život zajednice. To je primjenjivo i na pitanja koja mogu izazvati značajne kontroverze, koja se odnose na važno društveno pitanje ili koja uključuju problem za koji bi bilo u interesu javnosti da o njemu bude obaviještena (vidi Evropski sud, Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [VV], presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 931/13, tačka 171). Ustavni sud, prije svega, zapaža da se sudovi tim pitanjem nisu bavili. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud zapaža da se saopštenje ticalo nepravilnosti prilikom izbora predsjednika UO Lovačkog udruženja i „nezakonitim“ radnjama koje su apelant i njegovi istomišljenici (pojedini članovi UO udruženja) preduzimali s ciljem smjene predsjednika UO Lovačkog udruženja. Evropski sud je u praksi razmatrao pitanje javnog interesa u vezi sa člancima o otpuštanju članova sindikata zbog toga što su objavili članke koji su uvrijedili njihove kolege. Naime, Evropski sud se nije složio sa stavom države po kojem se sadržaj članaka o kojima je riječ nije ticao nijedne teme koja bi predstavljala javni interes. Prema mišljenju Evropskog suda, članci su objavljeni u kontekstu radnog spora unutar preduzeća kojem su podnosioci predstavke ispostavili određene zahtjeve. Prema tome, po ocjeni Evropskog suda, debata koja je vođena nije bila potpuno privatna, ona je u najmanju ruku bila pitanje od javnog interesa za radnike preduzeća (vidi Evropski sud, Paloma Sánchez i drugi protiv Španije [VV], presuda od 12. septembra 2011. godine, tačka 72). S obzirom na sadržaj saopštenja i tvrdnje o nezakonitostima unutar udruženja koje se mogu dovesti u vezu s optužbama o počinjenju krivičnih djela, Ustavni sud smatra da se shodno tome može izvesti zaključak da je izražavanje bilo od javnog interesa u najmanju ruku za članove Lovačkog udruženja i sredinu u kojoj to udruženje djeluje, ali i za nadležne organe za pokretanje istrage po službenoj dužnosti u vezi s tvrdnjama o počinjenju različitih krivičnih djela. Ustavni sud zapaža da to sudovi nisu ni utvrđivali niti uzeli u obzir pri odlučivanju.
25. Dalje, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi u konkretnom predmetu nisu bavili ni pitanjem da li je apelant javna ili privatna ličnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud naveo da se javnim ličnostima, osim političkih ličnosti, smatraju sva lica koja svojim postupcima ili čak svojim položajem ulaze u javnu sferu (vidi Evropski sud, Kapsis i Danikas protiv Grčke, presuda od 19. januara 2017. godine, predstavka broj 52137/12, tačka 35). Takođe, Evropski sud smatra da je i poslovni čovjek javna ličnost (vidi Evropski sud, Verlagsgruppe News GmbH protiv Austrije (broj 2), presuda od 14. decembra 2006. godine, predstavka broj 10520/02, tačka 36). Apelant je u spornom periodu obavljao funkciju predsjednika UO Lovačkog društva. Iz priložene dokumentacije proizlazi da je apelant zaposlen u Kazneno-popravnom zavodu u Foči (u daljnjem tekstu: KPZ) na mjestu zamjenika rukovodioca posebnog odjeljenja. Iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlaze druge pojedinosti o apelantu iz kojih bi se mogao izvesti nesporan zaključak da je apelant, s obzirom na poslove koje obavlja i na to koliko je poznat u sredini u kojoj živi i radi, ali i šire, javna ličnost. Shodno tome, redovni sudovi su bili u boljoj poziciji od Ustavnog suda da razmotre to pitanje, a to nisu učinili, što je svakako propust.
26. Ustavni sud zapaža da se saopštenje Lovačkog društva ticalo nezakonitosti prilikom izbora predsjednika UO Lovačkog udruženja te, u vezi s tim, niza nezakonitih radnji koje je, navodno, apelant zajedno s neformalnom grupom preduzimao. Sudovi su na osnovu sudskih rješenja iz registra udruženja utvrdili istinitost tvrdnje da se apelant „nezakonito“ upisao u sudski registar i da su, shodno tome, i svi navodi iz saopštenja u suštini istiniti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su iz saopštenja proizašle optužbe na račun apelanta i „samoproglašene neformalne grupe“ koju je navodno predvodio. Radilo se o ozbiljnim optužbama koje se mogu dovesti u vezu s počinjenjem različitih krivičnih djela. Apelant tvrdi da su se sudovi bavili samo jednim dijelom saopštenja, pri čemu nisu vodili računa da su u saopštenju iznesene teške optužbe na njegov račun, a da za njih tuženi nisu pružili nijedan dokaz kojim bi ih potkrijepili.
27. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata dovodeći sporno izražavanje u kontekst svih relevantnih okolnosti tog slučaja. Ta obaveza proizlazi i iz odredbe člana 6. stav (2) ZZK-a (vidi Relevantne propise). Dalje, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Miljević protiv Hrvatske, presuda od 25. juna 2020. godine, predstavka broj 68317/13, tačka 56). Takođe, vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Milosavljević protiv Srbije, presuda od 21. septembra 2021. godine, predstavka broj 47274/19, tačka 63).
28. Ustavni sud zapaža da sudovi nisu eksplicitno naveli da li su u saopštenju iznesene činjenice ili vrijednosni sudovi, odnosno šta su u saopštenju činjenice koje se mogu dokazati, a šta vrijednosni sudovi koji nisu podobni za dokazivanje. Ustavni sud smatra da su u saopštenju prenesene ozbiljne optužbe na račun apelanta i „neformalne grupe“ koju je on navodno predvodio. Prema mišljenju Ustavnog suda, sudska rješenja iz kojih proizlazi ko je u konačnici u ponovnom postupku upisan u sudski registar kao lice za predstavljanje i zastupanje društva ukazuju da apelant više nije lice koje zastupa i predstavlja udruženje jer je njegov zahtjev za upis u sudski registar u ponovnom postupku odbijen. Stoga, moglo bi se prihvatiti obrazloženje sudova da upis u sudski registar nije bio u skladu sa zakonom. Međutim, u konkretnom slučaju sudovi se nisu bavili razlozima koji su doveli do odbijanja zahtjeva za promjenu upisa u sudski registar niti okolnostima na koji način je apelant izabran za predsjednika UO-a. Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka tvrdio da je imao većinu članova UO-a za imenovanje. U konačnici, apelant se na osnovu odluke organa udruženja upisao u javni registar kao lice koje zastupa i predstavlja udruženje. Dakle prema mišljenju Ustavnog suda, sudska rješenja koja su sudovi imali u vidu dokazuju da apelant od juna 2019. godine više nije bio lice ovlašćeno za predstavljanje i zastupanje udruženja. Međutim, ti dokazi, per se, ne dokazuju istinitost činjeničnih tvrdnji da je apelant s „neformalnom grupom izveo puč, obio prostorije društva, nezakonito podizao novac sa računa udruženja, nezakonito napravio pečat društva, obio i otuđio vozilo društva, otuđio dokumentaciju društva i sl.“, posebno jer se time apelant tereti za ozbiljne optužbe koje se mogu dovesti u vezu i s počinjenjem različitih krivičnih djela (otuđenje dokumentacije društva, nezakonito podizanje novca društva, obijanje prostorija, otuđenje vozila itd.). U vezi s tim, Ustavni sud ističe da su članovi UO Lovačkog udruženja tokom postupka u svjedočenju u cijelosti negirali navode iz saopštenja, te u potpunosti potvrdili apelantov iskaz navodeći i da su se protivili javnom objavljivanju saopštenja iza kojeg, kako su kazali, „stoji pojedinac“. Međutim, Ustavni sud zapaža da se sudovi iskazima svjedoka i apelanta nisu bavili da bi ih doveli u vezu s drugim dokazima, što ukazuje da nisu uzeli u obzir sve relevantne okolnosti i sveukupan kontekst.
29. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da sudovi nisu sproveli temeljitu analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi iz člana 10. Evropske konvencije uz uzimanje u obzir svih relevantnih kriterijuma. Sudovi sporno izražavanje nisu sagledali u cjelini i u kontekstu niti su ga doveli u vezu sa svim provedenim dokazima da bi se prihvatilo obrazloženje da je sporno izražavanje u suštini istinito jer za takvo obrazloženje tokom postupka nisu pruženi relevantni dokazi.
30. Dalje, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da je dužnost medija da valjano provjere podatke koje će objaviti. Uloga novinara je da obavijeste i upozore javnost o društvenim pojavama čim dobiju odgovarajuće podatke. Vijesti su „prolazna roba“ te ih se odgađanjem njihova objavljivanja, čak i za kratak period, može lako lišiti njihove vrijednosti i zanimljivosti. Uprkos tome, zahtijeva se oprezan pristup. Mediji imaju obavezu da svoja istraživanja sprovode u dobroj vjeri, a prije objavljivanja postoji uobičajena novinarska obaveza provjeravanja činjeničnih navoda. Što je navod ozbiljniji, to činjenični osnov treba da bude čvršći (vidi Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. oktobra 2009. godine, predstavka broj 25333/06, tač. 66−71). Dakle, čak i kad se radi o neistinitim informacijama, moguća je odbrana medija ako su postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide. U konkretnom slučaju tuženi nisu bili autori spornog izražavanja, već su u cijelosti prenijeli saopštenje Lovačkog udruženja. Drugotuženi je u iskazu naveo da kao javni servis nije bio u obavezi da provjerava istinitost saopštenja jer oni nisu autori saopštenja. Pri tome je naveo da je saopštenje sadržavalo pečat udruženja i dokaze iz kojih je vidljivo ko je ovlašćeno lice koje zastupa i predstavlja udruženje. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud podsjeća da ne postoje prepreke da mediji prenose saopštenja različitih organa, udruženja i sl. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da bi kažnjavanje novinara zbog prenošenja izjava drugih lica ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa i ne bi bilo opravdano, osim ako za to postoje naročito važni razlozi (vidi Evropski sud, Anatoliy Yeremenko protiv Ukrajine, presuda od 15. septembra 2022. godine, predstavka broj 22287/08, tačka 99).
31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u praksi utvrdio kršenje prava na slobodu izražavanja jednog javnog servisa u BiH kada je u okolnostima tog slučaja utvrđeno da je njegovo postupanje bilo bona fide. Naime, Ustavni sud je, između ostalog, u jednom predmetu naveo „da su apelanti i tokom postupka, ali i uz apelaciju, dostavili dokumente (e-mail prepisku s osobom zaduženom za odnose s javnošću u Osnovnom sudu u Banjaluci) iz koje je vidljivo da je apelant prije objavljivanja spornog priloga tražio (tri puta) da službena osoba tog Suda u istom prilogu objasni o čemu se radi, a sve u cilju profesionalnog izvještavanja, kako bi se čula i druga strana“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4483/16 od 6. decembra 2018. godine, tačka 49).
32. U konkretnom slučaju tuženi su objavili sporno saopštenje u kojem su iznesene ozbiljne optužbe na račun apelanta i imenovanih članova UO udruženja, kako je to već navedeno, a da u istoj informativnoj emisiji nije pružena prilika apelantu da se izjasni u vezi s iznesenim tvrdnjama Lovačkog udruženja. Naime, minimum novinarske etike je nalagao tuženima da s ciljem objektivnog i profesionalnog informisanja javnosti pruže priliku i imenovanim akterima iz saopštenja da iznesu svoje viđenje događaja kako bi se čula i druga strana. Iz obrazloženja osporenih presuda nije vidljivo da je tuženi pokušao da kontaktira nekog od aktera iz saopštenja niti da su sudovi tu okolnost uzeli u obzir i cijenili prilikom odlučenja, u smislu člana 6. stav 2. ZZK-a. Navedeno zapravo govori da tuženi prilikom prenošenja saopštenja nisu postupali bona fide, posebno zato što je saopštenje obilovalo ozbiljnim optužbama na račun apelanta i „neformalne grupe“ koju je navodno predvodio, ali se ne vidi da su sudovi to cijenili i uzeli u obzir pri odlučivanju. Ustavni sud je uzeo u obzir i da su tuženi 7. avgusta 2019. godine objavili apelantov demanti, što je bila obaveza tuženih. Međutim, ta okolnost, prije svega, ukazuje da je apelant preduzeo sve kako bi ublažio posljedice spornog izražavanja.
33. Konačno, Ustavni sud zapaža da se sudovi nisu bavili ni posljedicama spornog izražavanja niti su prihvatili apelantove tvrdnje da zbog spornog izražavanja trpi posljedice, posebno u kontekstu posla kojim se bavi (vidi tačku 9. ove odluke) jer o tome takođe nema ništa u obrazloženjima osporenih odluka.
34. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja nisu postigli pravičan balans između apelantovog prava na zaštitu njegovog ugleda u smislu člana 8. Evropske konvencije i prava tuženog na slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije zato što nisu uzeli u obzir sve relevantne kriterijume i o njima naveli relevantne i dovoljne razloge. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
35. U odnosu na prigovor u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, s obzirom na zaključak iznesen u prethodnoj tački ove odluke, smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i te prigovore.
VII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi propustili da izražavanja tuženog razmotre u svjetlu kriterijuma koje je bilo neophodno razmotriti s ciljem postizanja balansa između zaštite apelantovog prava na ugled i prava tuženog na slobodu izražavanja.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman