Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3791/21 (A.Dž.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3791/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3791/21 , rješavajući apelaciju A. Dž., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. Dž. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 024604 21 Gž od 12. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. Dž. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Ibrahim Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 2. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 024604 21 Gž od 12. jula 2021. godine i presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 P 024604 15 P od 7. oktobra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 29 0 P 024604 15 P od 7. oktobra 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu M. A. i I. K., vlasnik „Čat-trade“ d.o.o. Donje Vukovije (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) da mu solidarno otklone pričinjenu štetu, tako što će popraviti uništene dijelove na apelantovom stambenom objektu i dvorištu, a u svemu po nalazu vještaka i dovesti u prvobitno stanje ili da mu naknade štetu u novčanom iznosu preciziranom u izreci presude.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 P 024604 21 Gž od 12. jula 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je prema podacima spisa i činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda do štete na apelantovom stambenom objektu (porodična kuća) došlo 2. avgusta 2015. godine usljed nevremena praćenog jakim vjetrom. Tom prilikom je pao krov sa poslovnog objekta u vlasništvu prvotuženog, u kojem je u to vrijeme djelatnost obavljao „Čat-trade“, čiji dijelovi su oštetili apelantov stambeni objekat. Apelant je visinu tužbenog zahtjeva, kako je naveo Kantonalni sud, zasnivao na navodu da je angažovao vještaka S. S. koji je 10. avgusta 2015. godine sačinio procjenu štete na njegovom objektu. Istaknuto je da je apelant na pripremnom ročištu od 10. novembra 2016. godine predložio da se izvrši uvid i čitanje procjene pričinjene štete koju je sačinio navedeni vještak. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud pravilno odbio izvođenje ovog dokaza s obzirom da, u smislu član 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), značenje nalaza i mišljenja ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojeg u tom svojstvu odredi sud, a ne vještaka kojeg je angažovao apelan.
4. Kantonalni sud je podsjetio da su prema odredbama člana 7. stav 1. i člana 123. ZPP stranke dužne ne samo iznijeti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, već i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Sud je također podsjetio da je odredbama člana 8. ZPP propisano da sud na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. Dalje je navedeno da je apelant na pripremnom ročištu održanom 27. septembra 2018. godine, koje je održano pred novim sudijom, predložio da se provede vještačenje posredstvom vještaka građevinske struke, radi utvrđivanja nastanka, visine štete i do tada saniranih troškova. Kantonalni sud je ukazao da je za vještaka određen I. Č., vještak građevinske struke, koji je 23. oktobra 2018. godine dostavio nalaz i mišljenje. Prvotuženi je u podnesku od 5. novembra 2018. godine prigovorio nalazu i mišljenju ovog vještaka. Zatim je istaknuto da iz sadržaja zapisnika sa pripremnog ročišta održanog 4. decembra 2019. godine, koje je održano pred novim sudijom (član
114. ZPP), proizlazi da apelant nije ni predložio da se kao dokaz izvede nalaz i mišljenje vještaka I. Č., već je predložio da se izvede dokaz vještačenjem posredstvom vještaka građevinske struke kojeg odredi sud sa liste stalnih vještaka. Prvostepeni sud je za vještaka odredio M. I., čemu apelant nije prigovarao, pa je apelantu naloženo da na depozitni račun suda u roku od osam dana uplati troškove vještačenja. Međutim, apelant je na glavnoj raspravi predložio da sud prihvati nalaz i mišljenje vještaka I. Č., a da u protivnom prvotuženi plati troškove vještačenja. Kantonalni sud je podsjetio da se, prema odredbama ZPP, na pripremnom ročištu na prijedlog stranke određuje koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi ali da apelant na pripremnom ročištu nije predložio da se kao dokaz izvede nalaz i mišljenje vještaka I. Č. Stoga apelant nije mogao na glavnoj raspravi predložiti da sud taj dokaz prihvati, jer nije učinio vjerovatnim da bez svoje krivnje nije bio u mogućnosti na pripremnom ročištu predložiti njegovo izvođenje, u smislu člana 102. stav 1. ZPP.
5. Kantonalni sud je zatim naglasio da je rok za uplatu troškova vještačenja sudski rok (član 323. stav 1. ZPP). S obzirom da apelant nije uplatio troškove za vještačenje posredstvom vještaka M. I. ni do nastavka glavne rasprave, zaključeno je da su nastupile pravne posljedice propuštanja. Obrazloženo je da apelant nije tražio ni produženje roka u smislu člana 323. stav 2. ZPP te da je izjavio da neće uplatiti troškove koji su određeni za ovo vještačenje. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, u skladu sa članom 385. stav 3. ZPP, pravilno odustao od izvođenja dokaza - vještačenje posredstvom vještaka M. I. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilan stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva i da se na osnovu ocjene ostalih izvedenih dokaza odlučne činjenice nisu mogle sa sigurnošću utvrditi, već su se mogle utvrditi samo na osnovu vještačenja. Kantonalni sud je ukazao da se nije mogao usvojiti ni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi solidarno nadoknade štetu tako što će popraviti oštećenja. Naime, tokom postupka je utvrđeno da je većinu oštećenja otklonio apelant, a pri tome nije opredijelio koja oštećenja je otklonio, a koja još uvijek nisu otklonjena.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim je ukazao da mu nije omogućen pristup sudu, niti je o njegovom tužbenom zahtjevu odlučivao nepristrasan sud. Osim toga, apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo iako iz osporenih odluka nesporno proizlazi da je pretrpio štetu za koju su odgovorni tuženi. Apelant je naveo da je radi utvrđivanja visine pretrpljene štete proveo dokaz vještačenjem posredstvom vještaka I. Č., te da iz tog razloga nije uplatio troškove za vještačenje posredstvom vještaka M. I. Smatra da vještačenje posredstvom vještaka M. I. nije ni trebalo biti provedeno jer je već ranije dokazao visinu štete.
7. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud zapaža da se apelantovi prigovori u suštini odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni prava. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, te pravo na pristup sudu.
12. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na sudsko „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. april 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. sa referencama na drugu relevantnu praksu).
13. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta. Dalje, iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant imao pravo da u istom kapacitetu kao i tuženi predlaže i provodi dokaze i osporava dokaze tuženih, kao i da koristi pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, što samo po sebi isključuje postojanje kršenja prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 511/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, redovni sudovi stvarno ispitali suštinu spora između parničnih stranka te da stoga nije došlo do povrede prava na pristup sudu. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant, osim uopštene konstatacije, takvu tvrdnju nije obrazložio i nije ponudio niti jedan razlog ili argument iz kojeg bi proizlazilo da je sud postupao pristrasno, niti to proizlazi iz stanja konkretnog spisa.
14. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude dao razloge zašto je apelantova žalba odbijena. Kantonalni sud je pri tome jasno obrazložio zbog čega se na osnovu dokaza koji su izvedeni u ovom postupku, shodno relevantnim odredbama ZPP, nije moglo udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu. Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud razmotrio apelantove prigovore u vezi vještačenja, te uplate troškova na ime predujma za troškove vještačenja, koje navode apelant ponavlja u apelaciji, te je pojasnio zbog čega takvi prigovori nisu osnovani i ne mogu uticati na drugačije odlučenje u ovom postupku. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, a u okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da su apelacioni prigovori upravo motivisani nezadovoljstvom ishodom parničnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da se primjena relevantnih zakonskih odredaba u konkretnom slučaju ne može ocijeniti proizvoljnom ili „očigledno nerazumnom“. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman