Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3363/21 (Z. Š. i drugi)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Državno vlasništvo
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3363/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3363/21, rješavajući apelacije Zijade Šabanović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zijade Šabanović, Azima Okanovića, Senije Berbić, Mehmeda Okanovića, Munibe Muminhodžić, Nezire Ikanović i Senada Okanovića, podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 061398 21 Gž 2 od 17. novembra 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijada Šabanović iz Živinica, Azim Okanović iz Banovića, Senija Berbić iz Banovića, Mehmed Okanović iz Banovića, Muniba Muminhodžić iz Živinica i Nezira Ikanović iz Banovića (u daljnjem tekstu: apelanti iz apelacije broj AP-3363/21), koje zastupa Haris Salkanović, advokat iz Živinica, podnijeli su 24. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu broj 127 0 P 061398, koji je u momentu podnošenja apelacije bio u toku pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Apelacija je evidentirana pod brojem AP-3363/21.
2. Senad Okanović iz Banovića (u daljnjem tekstu: sedmoapelant) i apelanti iz apelacije broj AP-
3363/21 (svi zajedno: apelanti), koje sve zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnijeli su 14. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 127 0 P 061398 21 Gž 2 od 17. novembra 2021. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-183/22.
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP-3363/21 i AP-183/22 odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3363/21.
4. Apelanti su 6. januara 2016. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja prava vlasništva.
5. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2428/20 od 9. juna 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), usvojio apelaciju sedmoapelanta i utvrdio kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u konkretnom postupku. Ustavni sud je, slijedom toga, naložio hitno preduzimanje odgovarajućih mjera za okončanje postupka i isplatu novčanog iznosa sedmoapelantu na ime naknade nematerijalne štete.
6. Nakon navedene odluke Ustavnog suda, Općinski sud je donio presudu broj 127 0 P 061398 20 P 2 od 21. jula 2021. godine, kojom je utvrdio da su apelanti na osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na 2/3 nekretnine – šuma I klase (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), što je tuženi dužan trpjeti i priznati uknjižbu sporne nekretnine u katastru i zemljišnim knjigama na ime apelanata sa dijelovima od po 1/7. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da je vještak geometar u nalazu i mišljenju naveo, između ostalog, da je sporna nekretnina bila upisana kao susvojina RMU „Tito“ Banovići sa pravom raspolaganja u dijelu od 2/3 i prednika apelanata sa pravom susvojine u dijelu od 1/3, sa zabilježbom da nisu riješeni imovinskopravni odnosi na uzurpiranom zemljištu u društvenoj svojini. Vještak je također naveo da od 2/3 dijela koja je upisana u korist tuženog nije izdvojen dio apelanata od 1/3 nekretnine i da apelanti drže u posjedu cijelu spornu nekretninu, a da se uzurpacija odnosi na bespravno korištenje 2/3 dijela nekretnine koja je upisana na tuženog. Općinski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan i ukazao da punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi na nalaz.
7. Osim toga, sud je iz provedenih dokaza utvrdio da su apelanti, zajedno sa svojim pravnim prednicima, preko 50 godina u neprekidnom i mirnom posjedu sporne nekretnine. Dalje je naveo da su apelanti rješenjem o nasljeđivanju od 3. juna 2005. godine oglašeni nasljednicima na spornoj nekretnini, i to na pravu svojine u dijelu 1/3 i pravu posjeda u dijelu 1/1 iza svog umrlog prednika. Istaknuto je da za apelante rok za sticanje prava vlasništva na osnovu dosjelosti počinje teći od 11. oktobra 1995. godine, kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa. Kako su apelanti 6. januara 2016. godine podnijeli tužbu, Općinski sud je zaključio da je protekao rok od 20 godina propisan članom 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Općinski sud je također ukazao da su apelanti zakoniti posjednici jer su svoj posjed na spornoj nekretnini dobili otvaranjem naslijeđa iza umrlog prednika.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 P 061398 21 Gž 2 od 17. novembra 2021. godine, uvažena je žalba tuženog i preinačena presuda Općinskog suda, tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prednik apelanata nije bio u zemljišnoknjižnoj evidenciji upisan kao suvlasnik na 2/3 dijela sporne nekretnine. Dalje je naveo da apelanti nisu dokazali da su oni ili njihov prednik stekli valjan pravni osnov za upis prava suvlasništva na dijelu od 2/3 sporne nekretnine na njihovo ime. Kantonalni sud je ukazao da apelanti nisu mogli steći traženo pravo suvlasništva ni pod uslovom da su spornu nekretninu koristili dugi niz godina. U vezi s tim, obrazložio je da je odredbom člana 9. ranijeg Zakona o šumama SRBiH bilo propisano da se na šumi u društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Također je ukazao da isti smisao imaju i odredbe člana 44. stav 7. u vezi sa članom 2. st. 1, 2, 3. i 4. Zakona o šumama FBiH i odredbe Zakona o šumama TK, te odredbe ranije Uredbe o šumama. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelanti nisu dokazali pravo na sticanje suvlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini koja ima karakter šumskog zemljišta, kako je to propisano članom 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Istaknuto je da se radi o stvarima od općeg interesa na kojima je posebnim zakonom propisano ograničenja prava.
9. Apelanti u apelaciji broj AP-3363/21 navode da im je zbog dužine trajanja konkretnog postupka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ukazuju da ničim nisu doprinijeli dugotrajnosti postupka i traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 1.000,00 KM. Također traže troškove sastavljanja apelacije.
10. Apelanti u apelaciji broj AP-183/22 navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti navode da je Kantonalni sud proizvoljno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o državnoj šumi jer se iz dokumentacije u spisu, uključujući i nalaz vještaka, ne može zaključiti da se radi o 2/3 šume u državnoj svojini. Također ukazuju da su poslije donošenja osporene odluke angažovali novog vještaka, koji je u nalazu naveo da nema upisa opštenarodne imovine i društvene svojine.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio svoj zaključak da sporna nekretnina predstavlja državnu šumu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz nalaza vještaka, na koji apelanti u toku prvostepenog postupka nisu imali primjedbi, proizilazi da je RMU „Tito“ Banovići imao pravo raspolaganja na većem dijelu sporne nekretnine i da je postojala zabilježba da nisu riješeni imovinskopravni odnosi na uzurpiranom zemljištu u društvenoj svojini. Prema nalazu vještaka, uzurpacija se odnosi na bespravno korištenje 2/3 dijela nekretnine koja je upisana na tuženog. Stoga, Ustavni sud smatra ove apelacione navode neosnovanim.
15. Apelanti iz apelacije broj AP-3363/21 ukazuju i na kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je rješavajući apelaciju sedmoapelanta vezanu za dužinu postupka odlukom AP 2428/20 (vidi tačku 5. ove odluke ), već utvrdio povredu u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i naložio hitno okončanje postupka i isplatu novčanog iznosa sedmoapelantu. Imajući u vidu da su apelanti iz apelacije broj AP-3363/21 na istoj, tužilačkoj poziciji kao i sedmoapelant, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju već ispitao dužinu postupka do donošenja te odluke. Stoga će Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu (vidi, mutatis miutandis, odluka broj AP-1497/08 od 8. decembra 2010. godine, tač. 42. i 43., dostupna na www.ustavnisud.ba), u ovoj apelaciji razmatrati period od 9. juna 2021. godine do donošenja presude Kantonalnog suda od 17. novembra 2021. godine. Budući da se radi o periodu od oko pet mjeseci u toku kojeg su donesene dvije meritorne odluke i postupak pravosnažno okončan, Ustavni sud ne može zaključiti da je dužina trajanja konkretnog postupka u relevantnom periodu prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju su se apelanti pozvali. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
16. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Konačno, okolnost da apelanti nisu imali mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova protiv osporene odluke pred redovnim sudovima, ne može voditi zaključku da je prekršeno njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1272/13 od 7. juna 2016. godine, tačka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba).
17. Osim toga, u vezi sa traženjem apelanata iz apelacije broj AP-3363/21 da im Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanata.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman