Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2659/21 (F.G.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2659/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2659/21, rješavajući apelaciju F. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14,47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija F. G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 032573 21 Rev od 15. aprila 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. F. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 23. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 473793 21 Rev od 18. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj
65 0 P 473793 16 Gž od 28. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 473793 14 P od 15. decembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2507/21 od 12. januara 2021. godine usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se vodio pred Kantonalnim sudom u predmetu broj 65 0 P 473793 16 Gž radi rješavanja po apelantovoj žalbi protiv Presude Općinskog suda od 15. decembra 2015. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2507/21 od 12. januara 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog „H&L Group“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), posredstvom njegovog punomoćnika iz parničnog postupka, zatraženo je 30. januara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 14. februara 2023. godine. Odgovori učesnika u postupku su 10. maja 2023. godine dostavljeni apelantu, ali on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 4. decembra 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja. Tužbeni zahtjev apelant je zasnivao na odredbama člana 80. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 473793 14 P od 15. decembra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da apelantu isplati iznos od 15.000,00 eura, odnosno protivvrijednost tog iznosa u KM na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su parnične stranke 14. aprila 2014. godine zaključile ugovor o kapari (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Tim ugovorom apelant se obavezao da tuženom isplati iznos od 7.500,00 eura na ime kupoprodaje nekretnine – stana u zgradi koja će se graditi na parceli koja je vlasništvo tuženog. Budući da je bio u toku postupak izdavanja građevinske dozvole za izgradnju zgrade, ugovoreno je da je 1. juli 2014. godine krajnji rok za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana (član 7. spornog ugovora). Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant isplatio ugovoreni iznos na ime kapare tuženom, te da je rješenje o izdavanju građevinske dozvole postalo pravomoćno 30. jula 2014. godine. Općinski sud je također utvrdio da nakon pravomoćnosti rješenja o izdavanju građevinske dozvole apelant nije pozvao tuženog na zaključenje ugovora o kupoprodaji, već je 26. septembra 2014. godine obavijestio tuženog da raskida sporni ugovor o kapari zahtijevajući „povrat kapare u dvostrukom iznosu“.
8. Općinski sud je zaključio da je tuženi na osnovu provedenih dokaza, posebno uzimajući u obzir „uplatnicu i izvod sa transakcijskog računa“, dokazao da je zakonska zastupnica tuženog 18. novembra 2014. godine uplatila na apelantov račun iznos od 14.670,00 KM na ime vraćanja kapare. Općinski sud je također ukazao da je dokazano da sporni ugovor nije zaključen u zakonom propisanoj formi jer nije notarski obrađen, te da tuženi nije odgovoran što nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana do 1. jula 2014. godine. Naime, sud je obrazložio da pribavljanje građevinske dozvole za izgradnju zgrade nije zavisilo od volje i postupanja tuženog. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tuženi 7. aprila 2014. godine podnio zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, da je rješenje o građevinskoj dozvoli doneseno 8. jula 2014. godine i da je postalo pravomoćno 30. jula 2014. godine. Stoga je Općinski sud, pozivajući se na odredbe člana 80. stav 2. ZOO-a, zaključio da apelant nije dokazao da mu pripada pravo na vraćanje kapare u dvostrukom iznosu.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 473793 16 Gž od 28. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o neizvršenju ugovora, shodno odredbama člana 80. stav 2. ZOO-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da sporni ugovor, po svojoj pravnoj prirodi, predstavlja predugovor shodno odredbama člana 45. stav 1. u vezi sa stavom 3. ZOO-a. Nadalje, prema članu 79. ZOO-a kapara se, kao sredstvo osiguranja i izvršenja glavnog ugovora, daje u trenutku zaključenja predugovora. Kantonalni sud je također, pozivajući se na odredbe člana 74. ZOO-a, ukazao da je dokazano da je sporni ugovor zaključen pod uvjetom (pravomoćnost rješenja o izdavanju građevinske dozvole), čije ispunjenje nije zavisilo od volje i postupanja ugovornih strana. Kantonalni sud je dalje naveo da je činjenica to da sporni ugovor (predugovor) nije notarski obrađen ni ovjeren. U takvom slučaju se smatra, kako je dalje naveo sud, da takav ugovor nije ni nastao niti proizvodi pravno dejstvo. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da isplata novčanih sredstava tuženom po osnovu spornog ugovora predstavlja dio kupoprodajne cijene, koju je tuženi u okolnostima konkretnog slučaja bio dužan da vrati u iznosu koji je primio od apelanta, shodno odredbama člana 210. ZOO-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi ponuđenim dokazima dokazao da je 18. novembra 2014. godine apelantu u cijelosti vratio novčana sredstva koja su mu bila isplaćena.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 473793 21 Rev od 18. februara 2021. godine odbijena je apelantova revizija, potvrđena je drugostepena presuda te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizije. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, prihvativši u cijelosti obrazloženja koja su nižestepeni sudovi dali u vezi s tim pitanjem. Vrhovni sud je zaključio da se apelant neosnovano poziva na pravila o kapari ukazujući na pogrešnu primjenu odredbi člana 80. stav 2. ZOO-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je predugovor o kapari sporedni, akcesorni ugovor u odnosu na glavni ugovor, čijem osiguranju služi. Vrhovni sud je zaključio da su navedene odredbe primjenjive samo kada je između ugovarača zaključen predugovor u zakonom propisanoj formi, a ukoliko nije zaključen, predugovor je ništavan shodno odredbama člana 73. stav 5. Zakona o notarima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o notarima) u vezi sa članom 70. stav 1. ZOO-a. S obzirom na to da je nesporno dokazano da sporni ugovor nije zaključen u zakonom propisanoj formi, Vrhovni sud je zaključio da takav predugovor i ne proizvodi pravno dejstvo, te da se kapara vraća u iznosu koji je isplaćen tuženom, shodno odredbama člana 210. ZOO-a, kako su pravilno zaključili nižestepeni sudovi. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka i smatra da su sudovi postupali proizvoljno pri utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih odredbi ZOO-a, ukazujući prvenstveno na odredbe člana 80. stav 2. ZOO-a. U vezi s tim, apelant je naveo da u spisu postoje dokazi da tuženi nije preduzimao radnje s ciljem ispunjenja ugovorom preuzete obaveze da blagovremeno osigura izdavanje građevinske dozvole. Također, apelant je naveo da tuženi nije po isteku ugovorenog roka ponudio apelantu zaključenje aneksa ugovora, niti je pozvao apelanta na zaključenje ugovora o kupoprodaji. Apelant je dalje istakao da ga prvostepeni sud nije saslušao u svojstvu parnične stranke „na okolnost navoda iz tužbe“. Apelant je također naveo da je u postupku donošenja osporene odluke Kantonalnog suda kao član drugostepenog vijeća učestvovao isti sudija koji je, u istoj fazi postupka, a prije Odluke Ustavnog suda broj AP-2507/20, „vodio postupak nerazumno dugo, što je i utvrđeno navedenom odlukom Ustavnog suda“. S obzirom na to da je isti sudija učestvovao u radu na istom predmetu pred Kantonalnim sudom prvo kao predsjednik drugostepenog vijeća, koji je „vodio postupak nerazumno dugo“, a zatim kao član vijeća, koje je donijelo osporenu odluku Kantonalnog suda, apelant smatra da to ukazuje na pristrasnost i da je stoga taj sudija u žalbenom postupku trebao biti isključen iz rada na predmetu.
b) Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju odluke tog suda. Predložio je da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju.
13. Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka tog suda zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju u prvostepenom postupku i pravilnoj primjeni relevantnih odredbi ZOO-a. Predložio je da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju.
14. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim navodima i pravnim zaključcima datim u osporenoj odluci tog suda. Također je naveo da je u osporenoj odluci jasno prezentirana ocjena svih dokaza koje su predložile parnične stranke, te su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe ZOO-a. U vezi s apelantovim navodima da nije proveden dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, Općinski sud je istakao da iz zapisnika o pripremnom ročištu od 28. maja 2015. godine proizlazi da je punomoćnik tuženog „predložio dokaz saslušanje parničnih stranaka, i to tužioca (apelanta) lično i zakonskog zastupnika tuženog“. Općinski sud je također naveo da se apelantov punomoćnik protivio navedenom prijedlogu, te da je sud „obavezao apelantovog punomoćnika da obavijesti apelanta o održavanju glavne rasprave“. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da su na ročište za glavnu raspravu od 5. oktobra 2015. godine „pristupili samo punomoćnici parničnih stranaka, te da je apelantov punomoćnik obavijestio sud da je [apelant] službeno odsutan i da nije mogao pristupiti na ročište“. Općinski sud je također naveo da je na ročištu za glavnu raspravu punomoćnik tuženog odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka, čemu se apelant nije protivio, te da je sud donio rješenje kojim je opozvao izvođenje tog dokaza. S druge strane, Općinski sud je naveo da apelantov punomoćnik nije ni predložio dokaz saslušanjem apelanta kao parnične stranke. Općinski sud smatra da osporenom odlukom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na koje se apelant pozvao, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Tuženi je naveo da su u osporenim odlukama dati valjani razlozi u pogledu činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava. Smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 357. (1) Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje):
1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak;
2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije;
3) ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo; 4) ako između sudije i stranke teče neka druga parnica;
5) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat;
6) ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora. (2) Sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Vraćanje i uračunavanje kapare
Član 79. st. (1) i (2) (1) Ako je u trenutku zaključenja ugovora jedna strana dala drugoj izvestan iznos novca ili izvesnu količinu drugih zamenljivih stvari kao znak da je ugovor zaključen (kapara), ugovor se smatra zaključenim kad je kapara data, ako nije što drugo ugovoreno. (2) U slučaju ispunjenja ugovora, kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obaveze.
Neizvršenje ugovora
Član 80. stav (2) (2) Ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svom izboru, tražiti izvršenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje udvojene kapare.
Član 210. (1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi. (2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu. (3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom. (4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje: [...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku radi isplate potraživanja, dakle o predmetu građanskopravne prirode, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. U vezi s apelantovim navodima koji se tiču pristrasnosti člana drugostepenog vijeća (vidi tačku 11), Ustavni sud smatra da se navodi o pristrasnosti člana drugostepenog vijeća ne mogu zasnivati isključivo na razlozima iz ranije odluke Ustavnog suda, u kojoj je utvrđena povreda apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 357. ZPP-a propisuje razloge za isključenje i izuzeće sudije koji treba da osiguraju objektivnost u suđenju. Ustavni sud zapaža da odredbe člana 357. ZPP-a ne propisuju kao razlog za isključenje sudije okolnost koju apelant navodi. Naime, Ustavni sud zapaža da je u žalbenom postupku pred drugostepenim sudom osporenu odluku donijelo sudsko vijeće u čijem sazivu je kao član učestvovao isti sudija koji je u istoj fazi postupka (žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom) učestvovao i kao predsjednik vijeća, i to prije donošenja odluke Ustavnog suda u kojoj je utvrđena povreda apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, iz navedenog proizlazi da sudija na kojeg apelant ukazuje nije kao član drugostepenog vijeća učestvovao u donošenju prvostepene odluke, već da se radi o učestvovanju istog sudije u donošenju odluke u istom predmetu, u istoj fazi postupka i na istoj sudskoj instanci (žalbeni postupak). U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje i na praksu u predmetima u kojima su pokretana slična činjenična pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-319/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 27, AP-4439/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 39, i AP-822/20 od 8. septembra 2021. godine, tačka 33, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga je apelant, osim uopćenih navoda o ranije utvrđenoj povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku, morao dati dodatne razloge koji bi uvjerili Ustavni sud da je učešće određenog sudije u vijeću Kantonalnog suda imalo za posljedicu donošenje odluke kojom je na apelantovu štetu povrijeđeno načelo nepristranosti. S obzirom na to da apelant to nije učinio, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja načela nepristrasnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
24. U vezi s prigovorom da apelant u prvostepenom postupku nije saslušan u svojstvu parnične stranke, Ustavni sud smatra da su ti navodi neosnovani imajući u vidu obrazloženje koje je dao Općinski sud u odgovoru na apelaciju (vidi tačku 14). Osim toga, Ustavni sud napominje da se apelant nije izjasnio na odgovore na apelaciju, niti je te navode osporio.
25. U odnosu na apelantove prigovore kojim dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
26. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud naročito zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku zaključili da ne postoji pravni osnov isplate i vraćanja kapare u dvostrukom iznosu, shodno odredbama člana 80. stav 2. ZOO-a. Stoga, apelantovo očito nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće per se pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu.
27. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema elemenata koji ukazuju na pristrasnost sudije Kantonalnog suda u konkretnom predmetu, te kada su redovni sudovi dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim u pogledu primjene odredbi člana 80. stav 2. ZOO-a na kojim je apelant zasnivao tužbeni zahtjev.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman