Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3213/21 (V.D. i drugi)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ugovor o kupoprodaji
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3213/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3213/21, rješavajući apelaciju V.D. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a), te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. D., D. D. i M. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012998 20 Rev 3 od 24. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. D., D .D. i M. D. (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelant) svi iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 9. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 012998 20 Rev 3 od 24. maja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 012998 19 Gž 5 od 30. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 012998 18 P 2 od 27. februara 2019. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, odlukom broj AP-1063/20 od 22. aprila 2020. godine, odbacio apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Kantonalnog suda, zato što je u vrijeme podnošenja te apelacije bio u toku postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom.
3. Također, Ustavni sud je odlukom broj AP-1500/15 od 17. januara 2018. godine odbio kao neosnovanu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 012998 14 Rev od 9. januara 2015. godine(dostupna na www.ustavnisud.ba). Uvodne napomene
4. Prvoapelantica je 1999. godine zaključila kupoprodajni ugovor (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) sa prednicima tuženih od 1-4 (u daljnjem tekstu: tužene od 1-4). Predmet kupoprodaje bio je dvosoban stan u prizemlju zgrade u Mostaru (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Zbog nedostatka forme spornog ugovora, prvoapelantica je kod Općinskog suda 2000. godine ishodila presudu po osnovu priznanja. Tom presudom je utvrđeno da je apelantica na osnovu spornog ugovora stekla vlasništvo i posjed na spornim nekretninama, što su tužene od 1-4 dužne priznati i trpjeti da se prvoapelantica u javnim evidencijama upiše kao vlasnik na njihovim suvlasničkim dijelovima. Prvoapelantica je sporne nekretnine 2001. godine ugovorom poklonila sinovima, odnosno drugo i trećeapelantu. Prema stanju u zemljišnim knjigama tuženi od 1-4 vode se kao suvlasnici spornih nekretnina, te su u ulošku evidentirani svi neriješeni zemljišno-knjižni predmeti i to sporni ugovori i presuda po osnovu priznanja.
5. Sporni parnični postupak protiv apelanata i tuženih od 1-4 pokrenuo je 2002. godine pravni prednik firme „Građevinar“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) radi ništavosti ugovora koji su prethodno navedeni (sporni ugovor i ugovor o poklonu). U parnicu je tokom postupka stupio M. D. (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) u svojstvu nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Redovni sudovi su u tom postupku donijeli više odluka, tako da je postupak pravosnažno okončan utvrđenjem da su sporni ugovori ništavi. Odluke koje su donesene u tom postupku o ništavosti spornih ugovora razmatrao je Ustavni sud u spomenutoj odluci AP-1500/15 (vidi tačku 3 ove odluke). Osporene odluke
6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 P 012998 18 Gvl 2 od 11. aprila 2018. godine uvažio prvotužiteljev prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka navedenog u tački 5. ove odluke, jer je utvrdio povredu postupka u vezi sa stranačkom sposobnošću prvotužiteljevog pravnog prednika. Tim rješenjem sud je ukinuo i odluke redovnih sudova kojima je utvrđena ništavost spornih ugovora iz prethodne tačke i predmet je vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 P 012998 18 P 2 od 22. januara 2019. godine utvrđeno je da je prvotužitelj povukao tužbu, uz obavezivanje da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 14.235,00 KM.
7. Općinski sud je Presudom broj 07 58 P 012998 18 P 2 od 27. februara 2019. godine utvrdio ništavost spornih ugovora, naloživši zemljišno-knjižnom uredu da briše eventualne promjene na spornim nekretninama ukoliko su nastale na osnovu spornih ugovora, uz obavezivanje apelanata na naknadu troškova postupka. Tokom postupka je utvrđeno da je prvotužiteljev prednik kupio 1962. godine spornu nekretninu, koju je unio u postojeće evidencije stambenog fonda u društvenom vlasništvu i evidenciju katastra nekretnina. Nakon toga je spornu nekretninu dodijelio na korištenje predniku drugotužitelja, koji je na njemu ostvario stanarsko pravo i koji ima pravni interes za vođenje konkretne parnice. Sud je na osnovu utvrđenih činjenica zaključio da su ove okolnosti prvoapelantici bile poznate prije sklapanja spornih ugovora. Ova okolnost je bila poznata i tuženim od 1-4 jer su morale znati da sporne nekretnine više nisu njihove, jer ih nisu ni koristile niti držale u posjedu. S druge strane, drugotužiteljeva porodica je bila u posjedu sporne nekretnine sve do izbijanja ratnih sukoba u BiH, a nakon rata drugotužitelj je ishodio odluku nadležnih organa za vraćanje sporne nekretnine u posjed. Konačno, sud je zaključio da su sporni ugovori ništavi, u smislu čl. 12. i 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Odlučujući o žalbama apelanata i prvotužitelja protiv presude odnosno rješenja o povlačenju tužbe u odnosu na troškove postupka, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 012998 19 Gž 5 od 30. decembra 2019. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio (stav I izreke presude). Žalbu prvotužitelja sud je djelomično uvažio i rješenje preinačio tako što je prvotužitelj obavezan da apelantima umjesto iznosa od 14.235,00 KM plati troškove u iznosu od 7.234,88 KM (stav II izreke presude). Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio zaključke prvostepenog suda u odnosu na tužbeni zahtjev. Prvotužiteljeve žalbene prigovore u odnosu na troškove postupka, sud je djelomično prihvatio i obrazložio da prvotužitelj nije dužan da apelantima naknadi troškove postupka koji su nastali nakon pravosnažnosti odluke o nedostatku njegove aktivne legitimacije. Sud je pobrojao troškove koje je prvotužitelj dužan da naknadi apelantima, kao i troškove koje su apelanti tražili, a koji im nisu priznati. Navedeno je da apelanti nisu uspjeli sa žalbom, pa im nisu priznati troškovi za sastav žalbe, niti su dostavili dokaze za su platiti taksu na žalbu i reviziju, pa sud te troškove nije posebno cijenio.
9. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 012998 20 Rev 3 od 24. maja 2021. godine kojom je reviziju protiv odluke iz stava I izreke drugostepene presude odbio, a reviziju protiv odluke iz stava II izreke osporene presude odbacio, uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova revizije. U vezi s prigovorom da je vrijednost spora označena suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je naveo da je prigovor neosnovan jer promjena vrijednosti spora nije izvršena suprotno odredbama člana 321. st. 2. i 3. ZPP-a. Ukoliko bi se prihvatio prigovor apelanata, reviziju bi trebalo odbaciti kao nedopuštenu, jer ne bi ispunjavala vrijednosni kriterij. Stupanje drugotužitelja u parnicu prvostepeni sud je dozvolio primjenom tada važećeg člana 362. stav 2. ZPP-a, koji je 2015. izmijenjen dodavanjem stava 3. Vrhovni sud je u interpretaciji člana 362. stav 2. ZPP-a naveo da ta odredba ne propisuje pristanak tuženog kao uslov za zasnivanje naknadnog aktivnog suparničarstva do koje dolazi kada tužbi uz postojećeg tužioca pristupa novi. U vezi s tim Vrhovni sud se pozvao na svoj stav iz odluke broj 070-0-Rev-07-000428 od 8. maja 2008. godine. Dalje, obrazloženo je da ni apelanti ne spore da je sporni ugovor ništav zbog nedostatka forme. Tuženi od 1-4, odnosno njihovi pravni prednici, nisu na prvoapelanticu mogli prenijeti pravo vlasništva na spornim nekretninama, jer to pravo ni oni nisu imali budući da su sporne nekretnine još 1962. godine prodali. U primjeni pravnih pravila Općeg građanskog zakonika prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, vlasništvo na nekretninama se na osnovu pravnog posla moglo steći bez upisa u zemljišne knjige ako je ugovor bio izvršen, kao u konkretnom slučaju. U vezi s prigovorom da drugotužitelj nije imao pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništavosti ugovora, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 109. stav 1. ZOO-a. Obrazloženo je da su neosnovani prigovori da je prvoapelantica postala vlasnik stana na osnovu presude po osnovu priznanja zato što iz te presude proizlazi da se činjenični i pravni osnov tog zahtjeva temeljio na spornom ugovoru koji je oglašen ništavim. Navedeno je da je zahtjev za naknadu troškova revizije odbijen primjenom člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP-a jer apelanti nisu postigli uspjeh u revizijskom postupku.
10. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini iz opširnih navoda proizlazi da apelanti ukazuju da su sudovi proizvoljno cijenili dokaze, da su pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelanti navode da su sudovi, suprotno odredbama ZPP-a, prihvatili promjenu vrijednosti spora i da su, bez njihove saglasnosti, dozvolili drugotužitelju da stupi u parnicu. Navode da je prvoapelantica bila savjesna prilikom sklapanja spornog ugovora, da je imala povjerenje u zemljišne knjige i da je ishodila presudu po osnovu priznanja, kojoj sudovi nisu dali nikakav značaj. Smatraju da su osporene odluke nerazumljive i kontradiktorne i da se ne mogu ispitati. Apelanti osporavaju i odluku o troškovima postupku koju je donio Kantonalni sud jer, po mišljenju apelanata, nije bilo osnova da se iznos dosuđenih troškova umanji. Posebno je sud pogriješio jer im nije dosudio troškove na ime taksi, te za sastav revizije i žalbe.
11. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
13. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u obrazloženjima odluka dali jasne i relevantne razloge za odlučenje. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uzeli u obzir sve prigovore koji su bili relevantni, a koje apelanti ponavljaju u apelaciji, da su ih razmotrili i odbili uz prikladno obrazloženje (vidi tač. 8. i 9. obrazloženja). Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelanti se pozivaju i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno u apelaciji nisu pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti da apelanti osporenim odlukama snose pretjeran teret.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman