Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3978/21 (Z. K.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Ugovor o kupoprodaji
- Restitucija
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3978/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3978/21 , rješavajući apelaciju Zijaha Kotarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijaha Kotarevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 084388 21 Rev od 31. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijah Kotarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 22. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 084388 21 Rev od 31. avgusta 2021. godine. Uvodne napomene
2. Hasan Kotarević (u daljnjem tekstu: apelantov otac) je bio vlasnik kuće na tri sprata u Bijeljini (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Ugovorom o razmjeni nekretnina od 9. februara 1994. godine zaključenim sa J. S., apelantov otac je spornu nekretninu zamijenio za nekretninu u Tuzli.
3. V. J. (nasljednik J. S.) je, ugovorom o kupoprodaji od 1. aprila 1998. godine, prodala spornu nekretninu M. M. (u daljnjem tekstu: prvotuženi).
4. Sporna nekretnina je 2001. godine srušena i izgrađen je novi stambenoposlovni objekat, po površini, izgledu i funkciji različit od prethodnog, te je u njega inkorporiran stari objekat.
5. Prvotuženi je ugovorom o kupoprodaji od 12. jula 2008. godine prodao novosagrađeni objekat S. J. (u daljnjem tekstu: drugotuženi).
6. Presudom Vrhovnog suda od 30. juna 2008. godine utvrđeno je da je apelant vlasnik spratnog dijela prvobitnog objekta tj. sporne nekretnine i utvrđeno je da su ništavi ugovor o razmjeni nekretnina od 9. februara 1994. godine i ugovor o kupoprodaji od 1. aprila 1998. godine, u dijelu koji se odnosi na apelantov dio nekretnina. Odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže Z. K. (apelantova sestra), V. J. i prvotuženog da trpe da se apelant uknjiži kao vlasnik i posjednik spratnog dijela kuće i zemljišta neophodnog za njegovu redovnu upotrebu. Tom presudom nije odlučeno o restituciji u pređašnje stanje kao posljedici ništavosti tih pravnih poslova.
7. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 9. marta 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže drugotuženog da mu nadoknadi štetu u vrijednosti spornih nekretnina apelantovog oca. Osporene odluke
8. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 084388 17 P 2 od 27. decembra 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji od 12. jula 2008. godine, u dijelu u kojem se odnosi na apelantov stambeni prostor kao i u dijelu u kojem je apelant tražio da se obavežu tuženi da mu, uslijed nemogućnosti naturalne restitucije, solidarno isplate iznos od 110.071,00 KM (u daljnjem tekstu: utuženi iznos). U obrazloženju sud je naveo da apelant nije aktivno legitimisan da u odnosu na drugotuženog zahtjeva utvrđivanje ništavosti ugovora i isplatu protivvrijednosti njegovog dijela nekretnine, jer apelant nije bio ugovorna strana u tom obligacionom odnosu. Stoga je ocijenio da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog u cijelosti neosnovan. Međutim, sud je dalje naveo da je apelant aktivno legitimisan da od prvotuženog zahtjeva naknadu štete u visini vrijednosti nekretnina. U vezi s tim je istakao da je to apelantovo potraživanje zastarilo jer su protekli rokovi iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, kako je obrazložio sud, apelant je za štetu saznao 12. septembra 2008. godine, kada mu je uručena presuda Vrhovnog suda od 30. juna 2008. godine (vidi, tačka 6. ove odluke), a tužbu je podnio 6. marta 2017. godine, tj. nakon „više od 8 godina“. Stoga je u smislu član 376. stav 2. ZOO nastupila apsolutna zastara apelantovog potraživanja. Imajući u vidu navedeno, sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 104., 105., 376., 148., 185. stav 2. i 186. ZOO u vezi sa odredbama čl. 47. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i čl. 134. i 135. Zakona o stvarnim pravima.
9. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 084388 17 20 Gž 2 od 16. oktobra 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu u odnosu na drugotuženog. Suprotno tome, apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je prvotuženi obavezan da apelantu isplati utuženi iznos. U obrazloženju sud je naveo da je predmet ugovora o razmjeni i ugovora o prodaji stvar koja više ne postoji i da ne postoji mogućnost naturalne restitucije, zbog čega apelant ne može tražiti poništenje ugovora o kupoprodaji novonastale stvari. Osim toga, sud je ukazao da apelant nije ugovorna strana ugovora o kupoprodaji od 12. jula 2008. godine, pa da shodno odredbama člana 104. ZOO ne može tražiti da sud taj ugovor utvrdi ništavim. U vezi s tim je istakao da je apelant mogao tražiti samo isplatu novčane protivvrijednosti starog objekta i to isključivo od lica koja su zaključila ugovore čija je ništavost utvrđena. Stoga je sud zaključio da apelant ne može od lica koja su zaključila novi ugovor tražiti novčanu naknadu zbog nemogućnosti naturalne restitucije zbog ništavosti ugovora koji za predmet imaju drugu stvar.
10. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je pogrešan stav prvostepenog suda da drugotuženi nije pasivno legitimisan. U vezi s tim se pozvao na stav iz presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 048676 18 Rev od 18. juna 2018. godine i odluke Ustavnog suda broj AP-
5391/18 od 23. juna 2020. godine. Sud je dalje ukazao da, s obzirom na to da je prethodno utvrđeno da su ugovori iz 1998. godine koji su za predmet imali stari objekat utvrđeni ništavim, apelant ima pravo da u ovom postupku zahtjeva naknadu za njegov dio starog objekta. Međutim, sud je istakao da apelant to pravo ima samo u odnosu na prvotuženog koji je bio ugovorna strana ugovora o kupoprodaji od 1. aprila 1998. godine. Dalje je naveo da to apelantovo potraživanje u odnosu na prvotuženog nije zastarilo, jer se ne radi o naknadi štete već o primjeni pravila o restituciji iz člana
104. ZOO na koje potraživanje treba primijeniti opšti zastarni rok od 10 godina iz člana 371. ZOO.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 084388 21 Rev od 31. avgusta 2021. godine uvažena je revizija prvotuženog i drugostepena presuda je preinačena na način da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude sud je naveo da je pravosnažno odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji od 12. jula 2008. godine, zaključenog između prvotuženog i drugotuženog, te da apelant nije pobijao drugostepenu presudu u tom dijelu. Iz tog razloga, kao i zbog toga što nije bio strana u tom ugovornom odnosu, sud je zaključio da apelant, shodno odredbama člana 104. ZOO, nema pravo na restituciju. U vezi sa tim je istakao da bi apelantu pravo na restutuciju pripadalo u odnosu na ugovornu stranu J. S., odnosno njegovog sljednika V. J. (vidi tačku 2. i 3. ove odluke), koju apelant nije tužio u ovom postupku. Osim toga, sud je istakao da bi u slučaju restitucije, shodno pravilu o vraćanju u prijašnje stanje, apelant bio dužan da vrati nekretnine u Tuzli koje je njegov otac dobio u razmjeni sa J. S., te da je stoga apelantov zahtjev preuranjen. Sud je takođe ukazao da je apelantov zahtjev za restituciju u odnosu na prvotuženog protivan i odredbi člana 104. stav 3. ZOO iz razloga sto je nesavjesna strana prilikom otuđenja apelantovih nekretnina bio njegov otac.
12. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Ističe da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da mu pravo na restituciju pripada samo u odnosu na J. S. i njegovog sljednika V. J. Navodi da je kod takvog stava Vrhovni sud zanemario da je presudom tog suda od 30. juna 2008. godine utvrđena ništavost i ugovora o kupoprodaji iz 1998. godine. Stoga smatra da je stav Vrhovnog suda da je njegov zahtjev za restituciju preuranjen zbog pravila o obostranoj istovremenoj restituciji, suprotan odredbama ZOO i odluci Ustavnog suda broj AP-3766/08.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Ustavni sud podsjeća na stav da Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23, sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelantu, shodno odredbama člana 104. ZOO, ne pripada pravo na naknadu vrijednosti spratnog dijela prvobitnog objekta. Ta utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u vezi sa pravom na restituciju i u tom kontekstu obrazloženjem Vrhovnog suda u tom predmetu da, ukoliko naturalna restitucija nije moguća, apelanti novčanu naknadu mogu tražiti od lica sa kojim su oni, odnosno njihova prednica, zaključili ugovor, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4200/20 od 7. septembra 2022. godine, tačka 15. i tačka 36, sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman