Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3394/21 (M. Š.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3394/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3394/21, rješavajući apelaciju Milana Škrbe, vl. SZR „Škrbo trans“ Čelinac na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Škrbe, vl. SZR „Škrbo trans“ Čelinac podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 316615 20 Gž od 19. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Škrbo vl. „ŠKRBO TRANS“ iz Čelinca (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Petar Bulajić, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 316615 20 Gž od 19. avgusta 2021. godine.

2. Apelant je, na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda, podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, radi isplate određenog novčanog iznosa. Apelant je predložio da sud, radi naplate glavnog duga, kamata i troškova postupka, donese rješenje o izvršenju zapljenom stana i garažnog mjesta detaljno opisanog u tom prijedlogu (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). U prijedlogu je navedeno da sporne nekretnine predstavljaju vanknjižno vlasništvo izvršenika sa 1/1 dijela na osnovu notarski obrađenog Ugovora o regulisanju odnosa u vezi ustupanja prava i prenosa vlasništva i Aneksa tog ugovora. Apelant je predložio da se izvršenje provede utvrđivanjem vrijednosti i prodajom spornih nekretnina, te namirenjem apelanta iz iznosa dobijenog prodajom.

3. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 31661519 I od 20. novembra 2019. godine dozvolio predloženo izvršenje. Izvršenik je protiv tog rješenja podnio prigovor koji je Osnovni sud rješenjem broj 71 0 I 316615 19 I od 26. juna 2020. godine usvojio, stavio van snage rješenje o izvršenju, obustavio izvršni postupak i ukinuo provedene izvršne radnje.

4. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja ukazao da je odredbom člana 70. stav 1. Zakona o izvršnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da je uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika. Takođe, ukazao je da je stavom 2. istog člana propisano da ako je pravo na toj nepokretnosti upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uslovi za promjenu zemljišnoknjižnog stanja. Pored toga, istakao je da je odredbom člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama RS (u daljnjem tekstu: ZZK) propisano da vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek upisom u zemljišnu knjigu, koji ima konstitutivno dejstvo. Međutim, Osnovni sud je ukazao da je Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RUGIP), nakon što joj je dostavljeno rješenje o izvršenju, dopisom od 6. decembra 2019. godine obavijestila sud da zabilježba izvršenja na spornim nekretninama nije moguća jer objekat u kojem se nalaze nije uknjižen, a vanknjižno vlasništvo nije osnov za upis zabilježbe u skladu sa odredbom člana 43. stav 2. ZZK. Osim toga, Osnovni sud je ocijenio da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 113. ZIP-a, imajući u vidu da su u konkretnom slučaju zemljišne knjige uspostavljene, odnosno da nisu uništene ili nestale, a da apelant nije sudu podnio dokaz o svojini izvršenika na spornim nekretninama, niti je pred nadležnim organom uprave RUGIP-a zahtijevao upis prava svojine na izvršenika. Imajući u vidu navedeno, Sud je odlučio kao u izreci rješenja.

5. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 316615 20 Gž od 19. avgusta 2021. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud je u obrazloženju rješenja zaključio da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, i da je Osnovni sud na pravilan način tumačio odredbe člana

113. ZIP-a. Sud je naveo da apelant traži da se njegovo potraživanje prema izvršeniku namiri prodajom nekretnina (stan i garaža) koje se nalaze u stambeno-poslovnoj zgradi koja nije legalizovana. Sud je naglasio i da se stan nalazi na petom spratu te zgrade za kojeg nema odobrenje za građenje, a sporna garaža nije upisana kao svojina izvršenika. Okružni sud je ponovo istakao da se na osnovu notarskog ugovora i aneksa ugovora ne stiče pravo svojine već pravni osnov za upis tog prava, što nije moguće, jer ni sama stambeno-poslovna zgrada nije upisana kao investitorovo vlasništvo odnosno nije dato odobrenje za građenje i radi se o nelegalno sagrađenom objektu. Imajući to u vidu, Okružni sud je zaključio da u takvim okolnostima nema mjesta primjeni odredbe člana 113. ZIP-a, te je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

6. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant u suštini smatra da su tim odlukama proizvoljno primijenjene odredbe ZIP-a. Naime, apelant navodi da je nesporno da se radi o nekretninama koje nisu upisane u zemljišnu knjigu, niti se mogu upisati, jer je sprat ne kojem se nalazi sporni stan sagrađen bez odobrenja za građenje. Međutim, apelant tvrdi da bi zbog toga upis bio u suprotnosti sa zakonom, uslijed čega su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe čl.

113. ZIP-a, naročito stavovi 6., 7. i 8. tog člana.

7. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUS RS, 60/17 - OUS BiH, 115/17 - OUS BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 66/18) u relevantnom dijelu glasi: Primjena odredaba glave X ovog zakona u slučaju kadanepokretnost nije upisana u zemljišne knjige

Član 113. (1) Postupak izvršenja na nepokretnostima koje nisu upisane u zemljišne knjige provodi se prema odredbama glave X ovog zakona, ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno. (2) U slučaju nepokretnosti iz stava 1. ovog člana, tražilac izvršenja će uz prijedlog za izvršenje podnijeti dokaze da je izvršenik njen vlasnik ili će od suda zatražiti dostavljanje dokaza u skladu sa članom 37. ovog zakona. Tražilac izvršenja je dužan označiti nepokretnost prema podacima iz katastra, a ako takvih podataka u katastru nema, dužan je naznačiti mjesto na kojemu se nepokretnost nalazi, njezin naziv, granice i površinu. (3) Nakon donošenja rješenja o izvršenju, sud će zastati sa izvršenjem do okončanja postupaka predviđenih u stavu 4., odnosno stavu 8. ovog člana. (4) Nakon što je rješenje o izvršenju doneseno, postupak izvršenja na nepokretnostima na području gdje zemljišne knjige nisu uspostavljene ili su uništene, odnosno nestale, nastaviće se nakon što se nepokretnost koja je predmet izvršenja upiše u zemljišne knjige u skladu sa glavom VIII Zakona o zemljišnim knjigama, ukoliko takav upis nije u suprotnosti sa zakonom. (5) Tražilac izvršenja je obavezan da zahtijeva upis u zemljišne knjige u skladu sa stavom 4. ovog člana u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja o izvršenju, te da o tome, u roku koji mu bude određen, izvijesti izvršni sud. Ako tražilac izvršenja ne podnese zahtjev za upis u zemljišne knjige u predviđenom roku ili u datom mu roku o tome ne izvijesti izvršni sud, postupak izvršenja će se obustaviti. (6) Ako bi upis u zemljišne knjige bio u suprotnosti sa zakonom, sud će obaviti popis zapljene nepokretnosti za koju je predloženo izvršenje, i na ročište za popis zapljene pozvati tražioca izvršenja, izvršenika i lica s čijim nepokretnostima graniči ta nepokretnost. (7) Zapisnik o popisu zapljene objavljuje se na sudskoj ploči. (8) O obavljenom popisu zapljene sud će u “Službenom glasniku Republike Srpske” i najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju na teritoriji Republike Srpske objaviti oglas u kojem će navesti sud koji objavljuje oglas, broj predmeta, ime i adrese stranaka, podatke o nepokretnosti na kojoj se izvršenje sprovodi, te obavijesti o tome gdje je i kad održano ročište na kojemu je nepokretnost popisana i kad je zapisnik o popisu zapljene istaknut na sudskoj ploči. Tim će oglasom sud pozvati sva zainteresovana lica da pismeno ili usmeno obavijeste sud o razlozima zbog kojih se izvršenje ne može sprovesti na toj nepokretnosti.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporene i nižestepene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP-a i ZZK, dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoju odluku za obustavu izvršnog postupka u konkretnom slučaju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, imajući u vidu sadržaj odredbi člana 113. ZIP-a prezentovan u tački 7. ove Odluke, te uzimajući u obzir da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da sporne nekretnine nisu upisane u zemljišne knjige, niti se mogu upisati, jer nisu legalno sagrađene, Ustavni sud na nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da odredbe tog člana nisu primjenjive odredbe u konkretnom slučaju.

14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je to njegovo pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3394/21 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio