Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3758/21 (V. K.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3758/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-3758/21, rješavajući apelaciju Vinke Kevac na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinke Kevac, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 237990 20 Gž 2 od 28. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinka Kevac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Laze S. Radića i Mladena Baštinca, advokata iz Banja Luke, podnijela je 1. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 237990 21 Rev od 10. avgusta 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 237990 20 Gž 2 od 28. oktobra 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 237990 19 P 2 od 2. decembra 2019. godine, donesenoj u ponovnom postupku, utvrđeno je da je apelantica vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela na nekretninama pobliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), „za šta se ima umanjiti preostali suposjednički i suvlasnički dio [apelantice] u posjedovnom listu“. Tuženi D. V. (u daljnjem tekstu: tuženi) je dužan to priznati i trpjeti da se apelantica na osnovu presude upiše u poseban zemljišnoknjižni uložak sa 1/1 prava vlasništva i posjeda na spornim nekretninama.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je 20. marta 2000. godine zaključen ugovor o zamjeni nekretnina između M. K i F. K. iz Banje Luke sa jedne i tuženog i apelatičinog supruga D. K. iz Ključa sa druge strane. Apelantičin suprug je u međuvremenu preminuo. M.K i F. K. su ugovorom ustupili apelantičinom suprugu i tuženom nekretnine u Banjaluci na kojim su bili vlasnici, odnosno suvlasnici svaki sa po ½.dijela i na kojima su bile izgrađene dvije kuće, a zauzvrat su dobili nekretnine u Ključu. Ugovorom o zamjeni nekretnina apelantičinom suprugu je pripala nekretnina M. K. tj. kuća sa okućnicom površine 365 m2, dok je tuženom pripala nekretnina F. K. tj. nedovršena kuća sa okućnicom površine 656 m2. Iako parnične stranke nisu izvršile diobu navedenih nekretnina u skladu sa zakonom, ugovorom o diobi ili fizičkom diobom u sudskom postupku, iz spisa predmeta proizlazi da su sve stranke ušle u posjed nekretnina koje su dobile razmjenom. Također, u zemljišnim i katastarskim knjigama su se svi uknjižili kao suvlasnici sa po ½ dijela.

4. Sud je ukazao da je tuženi osporio tužbeni zahtjev i da je tokom cijelog postupka isticao da mu pripada veća površina po zaključenom ugovoru s obzirom na to da je on imao i više zemlje u Ključu. Stoga je tuženi smatrao da njemu pripada pristupni put a ne apelantici. Međutim, sud je ukazao da su apelanticin prednik i „tuženi, a kasnije i [apelantica] upisani sa ½ dijela na spornim nekretninama“. Osnovni sud je obrazložio da je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka koji je cijenio u vezi sa iskazima apelantice i F. K. te sa iskazom M. K. prema kojem taj dio zemlje kojim prolazi tuženi „nikad nije korišten kao put“. To su potvrdili i drugi svjedoci kao i vještak građevinske struke koji je identifikovao parcele koje pripadaju parničnim strankama. Osnovni sud je zaključio da je objektu tuženog moguće prići i preko parcela drugih lica, preko kojih je regulacionim planom i planiran pristupni put na kojem se nalazi objekat tuženog.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 237990 20 Gž 2 od 28. oktobra 2020. godine, žalba tuženog je usvojena i pobijana presuda preinačena, tako da je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen. Okružni sud je naveo da je, na temelju ovlaštenja iz člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku, otvorio raspravu pred tim sudom na kojoj je izveden dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka te njegovim saslušanjem. U vezi s tim je istakao da se, shodno odredbi člana 344. Zakona o stvarnim pravima i s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina, primjenjuje Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Obrazložio je da je sticanje prava svojine regulisano odredbama čl. 20-36. ZOSPO te je ukazao da je članom 20. tog zakona propisano da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, kao i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je nesporno da je apelantica, po osnovu Ugovora o razmjeni nekretnina, upisana kao suvlasnik i suposjednik na navedenim parcelama sa ½. Međutim Okružni sud je obrazložio da apelantica u smislu navedenih odredbi ZOSPO nije dokazala da je stekla pravo vlasništva sa dijelom od 1/1 na tim parcelama, budući da za to nema pravnog osnova. Naime, kao je navedeno, apelantičin suprug je po osnovu razmjene stekao ½ dijela na spornim parcelama, te je i apelantica, po osnovu naslijeđa iza svog supruga, stekla pravo suvlasništva na tim nekretninama od ½. Stoga je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prvostepena presuda preinačena i apelantičin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 237990 21 Rev od 10. avgusta 2021. godine apelantičina revizija je odbijena. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog i drugostepenog suda. U vezi s tim, sud se pozvao na čl. 20. i 33. ZOSPO prema kojem se pravo svojine na osnovu pravnog posla stiče upisom u javnu knjigu. Ukazao je da su apelantičin suprug i tuženi, na osnovu zaključenog ugovora o razmjeni na spornim nekretninama, stekli suvlasnički odnosno suposjednički dio nekretnina od po ½ upisom tih dijelova u zemljišne knjige i katastarski operat. Apelantica je nasljeđem stekla ista prava koja je imao i njen prednik tj. pravo suvlasništva na ½ spornih nekretnina. Vrhovni sud je obrazložio da prema utvrđenom činjeničnom stanju parnične stranke, suprotno navodima revizije, nisu izvršile diobu tih nekretnina u skladu sa zakonom tj. ugovorom o diobi ili fizičkom diobom u sudskom postupku. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je odluka drugostepenog suda o odbijanju apelantičinog tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je ona isključivi vlasnik nekretnina pravilna i zakonita. U vezi s tim je istakao da bi apelantičini navodi da su „stranke izvršile cijepanje parcela, da svaka od stranaka živi u zamijenjenoj kući“, bili relevantni samo u situaciji da je u skladu sa zakonom izvršena dioba spornih nekretnina.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola boj 1. uz Evropsku konvenciju, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelantica je istakla da joj je zbog nedostatka obrazloženja pobijane presude, uskraćeno pravo da jasno i argumentirano ospori presudu. Smatra da sadržina ugovora o razmjeni ne odgovara stvarnoj volji ugovornih strana. Također smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer smatra da je „izložena neosnovanom prolasku tuženog preko njenih nekretnina“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOSPO, dali detaljne, jasne i relevantne razloge zašto je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ona isključivi vlasnik nekretnina koje su bile predmet tužbenog zahtjeva. Posebno, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud eksplicitno obrazložili zašto u datim okolnostima, s obzirom na upis u zemljišnim knjigama i činjenice da parnične stranke nisu izvršile diobu, nisu relevantni apelantičini navodi da su parnične stranke „izvršile cijepanje parcela, da svaka od stranaka živi u zamijenjenoj kući“. Stoga, Ustavni sud smatra da je sudovi svoje zaključke zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.

13. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3758/21 (V. K.) | Sudska praksa | Aktio