Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1923/23 (A.M.)
Odluka donesena 30. 05. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Miješanje u porodični život
- Porodični život
- Građanski postupak
- Povjeravanje djeteta
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1923/23
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 05. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1923/23, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 049153 22 Gž od 20.
februara 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šemsudin Bećirović, advokat iz Doboj Istoka, podnio je 20. aprila 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 P 049153 22 Gž od 20. februara 2023. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 27 0 P 049153 21 P od 24. maja 2022. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, D. M. (u daljnjem tekstu: tužena), JU Centar za socijalni rad Gračanica (u daljnjem tekstu: CSR Gračanica) i Centra za socijalni rad Doboj (u daljnjem tekstu: CSR Doboj) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, tužena i CSR Doboj su dostavili odgovore na apelaciju. CSR Gračanica nije dostavio odgovor na apelaciju. Dostavljeni odgovori su 19. juna 2023. godine proslijeđeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant je 23. juna 2023. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 27 0 P 049153 21 P od 24. maja 2022. godine, stavom I izreke, razveden je brak između apelanta i tužene, a stavom II izreke je određeno da će njihova maloljetna djeca – kćerka i sin (u daljnjem tekstu: djevojčica i dječak ili djeca) nakon razvoda braka živjeti s tuženom kojoj su povjerena na dalju brigu, odgoj i starateljstvo. Stavom III izreke apelant je obavezan da na ime zakonskog doprinosa za izdržavanje djece plaća mjesečni novčani iznos bliže naveden u izreci presude, dok je stavom IV izreke određeno da će apelant održavati lične odnose i neposredne kontakte s djecom u vrijeme i na način kako je precizirano u izreci presude, a tuženoj je naloženo da omogući tako određeni kontakt.
6. Općinski sud je u obrazloženju naveo razloge na kojima je zasnovao odluku o razvodu braka između apelanta i tužene. U vezi s odlukom o povjeravanju djece, sud je utvrdio da su djeca rođena i odrasla u mjestu u kojem trenutno žive, u apelantovoj porodičnoj kući i da pohađaju školu. Zatim je navedeno da je CSR Gračanica predložio da se djeca povjere apelantu. Tom prilikom je, kako je naveo sud, izostala ocjena psihologa da li djeca tog uzrasta, djevojčica od nepunih devet i dječak od nepunih sedam godina, mogu izražavati želje koje bi bile u njihovom najboljem interesu. Također je istaknuto da CSR Gračanica pri sačinjavanju socijalne anamneze nije imao uvid ni saznanja o socioekonomskim prilikama i roditeljskim kapacitetima tužene. Općinski sud stoga nije prihvatio prijedlog CSR Gračanica u pogledu povjeravanja djece. Sud je pojasnio da taj prijedlog, kao jedan od dokaza, ne može biti isključivi osnov za odluku o povjeravanju djece jer činjenice u tom smislu utvrđuje sud na osnovu svih izvedenih dokaza. S druge strane, ukazano je da, prema socijalnoj anamnezi CSR Doboj, kod tužene „nema kontraindikacija koje bi je diskvalificirale kao pogodnog roditelja“. S obzirom na to da apelant živi na području Gračanice, CSR Doboj nije mogao izvršiti uvid u njegove socioekonomske prilike i roditeljske kapacitete, te stoga nije bio u mogućnosti dostaviti cjelokupno mišljenje i prijedlog o povjeravanju djece. Dalje, Općinski sud je istakao da je provedeno vještačenje posredstvom vještaka psihologa pedagoga A. G. M. (u daljnjem tekstu: psiholog). Psiholog je pojasnio na koji način je izvršio opservaciju i intervju s apelantom, tuženom i djecom, shodno metodama primjerenim situaciji u kojoj se djeca nalaze, njihovom uzrastu i potrebama. Iz tog nalaza i mišljenja proizlazi da apelant i tužena ispunjavaju osnovne pretpostavke za brigu i odgoj djece. Apelant je zbog posla u statusu povremenog boravka u Sloveniji i stoga se nije mogla dobiti jasna slika „o njegovom radnom statusu i prostoru u budućnosti“. Tužena zasad ima mjesto življenja i rada u neposrednoj blizini. Psiholog smatra da apelantovi roditelji, na čiju se pomoć u kućnim poslovima potpuno oslanja, zbog svojih godina, nemaju kapacitete da se bave potrebama djece tog uzrasta. Djevojčica je uključena u obaveze koje nisu u skladu s njenim mogućnostima – poslovi u kući, što apelant opravdava, te pomoć bratu oko školskih zadataka jer nemaju pomoć odraslih. Kako za djevojčicu to predstavlja teret, što će biti slučaj i ubuduće, jer na taj način preuzima ulogu majke i zaštitnika u odnosu na brata, a vrlo brzo će ući u pubertet, kada će joj je uloga tužene biti važna. Psiholog smatra da tužena ima prednost u smislu akademske podrške djeci, jer je i ranije, dok su živjeli zajedno, briga za djecu bila na tuženoj, a psiholog s druge strane nije prepoznao da je apelant izgradio naviku i metode kontinuirane podrške djeci u vezi sa školom. Dalje je istakao da su djeca s tuženom opuštenija, komunikativnija i spontanije ispoljavaju emocije. S obzirom na to da djeca žive u apelantovom okruženju, pretpostavka je da školu koju pohađaju doživljavaju kao svoju. Psiholog je ukazao da se djeca osjećaju domaće kako u apelantovom okruženju tako i u okruženju tužene, ali zbog potrebe da žive s tuženom, izražavaju spremnost na adaptaciju u novoj školi i sredini. Nije za očekivati da će to imati negativan utjecaj na njihovo zdravo odrastanje i psihofizičko stanje. Psiholog smatra da je u boljem interesu djece da žive s tuženom, a da s apelantom ostvaruju kvalitetnu komunikaciju i kontakte u skladu s njegovim boravkom u BiH.
7. Općinski sud je naveo da je pri donošenju odluke o povjeravanju djece imao u vidu njihov uzrast, pa je, s ciljem ostvarivanja njihovog najboljeg interesa, cijenio okolnosti koje se tiču uvjeta života kod apelanta i tužene, te stambene, zdravstvene, imovinske i druge prilike. Također je cijenjena i emocionalna povezanost djece s apelantom i tuženom, njihovo dosadašnje staranje o djeci i sl. Općinski sud je ukazao da je logično da su djeca više vezana za tuženu s obzirom na to da se ona brinula o njima od njihovog rođenja, dok je apelant kod kuće bio povremeno. Sud je cijenio da je apelantov iskaz iskonstruiran s ciljem da se njemu povjere djeca. Naime, apelant nije znao nabrojati predmete koje dječak ima u školi, iako je izjavio da mu on raspoređuje knjige za školu. Zatim je ukazano da se iz apelantovog opisa jednog radnog dana sa djecom nije na pouzdan način moglo utvrditi da on obavlja poslove koje je naveo, jer je način na koji je opisao dan neprirodan i svodi se na odlazak i dolazak iz škole, pisanje zadaće i igru, dok ostale obaveze, kao što su obroci, pospremanje i sl., koje postoje tokom dana nije navodio. Sud je naglasio da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje psihologa i u dijelu da se apelant u pogledu brige o djeci u potpunosti oslanja na svoje roditelje. U odnosu na poslove koje djevojčica obavlja u kući, sud je naveo da treba razlikovati obavljanje određenih poslova kao vida zabave i učenja, od situacije kada je to njena svakodnevna obaveza, što je slučaj u konkretnoj situaciji. Sud je zatim ukazao na sadržaj odredbi člana 129. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ). Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je, shodno članu 142. stav 2. PZ-a, zaključio da je u najboljem interesu djece da budu povjerena tuženoj, a da s apelantom ostvaruju kvalitetnu komunikaciju. Način održavanja ličnih odnosa apelanta i djece određen je u skladu s odredbama člana 145. PZ-a.
8. Apelant i CSR Gračanica su podnijeli žalbe protiv prvostepene presude. Presudom Kantonalnog suda broj 27 0 P 049153 22 Gž od 20. februara 2023. godine žalbe su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda. Zatim je navedeno da je osporena presuda, suprotno žalbenim tvrdnjama, zasnovana na ocjeni svih dokaza izvedenih u toku postupka, pa stoga nisu osnovani prigovori o povredi odredbi parničnog postupka u vezi s odlukom o roditeljskom staranju. Dalje je ukazano da se odluka o tome s kojim roditeljem će dijete živjeti donosi prvenstveno u interesu djeteta, a ne u interesu roditelja koji žive odvojeno. Pri tome je naglašeno da je standard „najbolji interes djeteta“ prihvaćen i u Konvenciji o pravima djeteta kao jedno od osnovnih načela za uređenje i zaštitu prava djeteta. U skladu sa članom 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta, u svim aktivnostima koje se tiču djece od primarnog značaja su interesi djeteta, bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela. U vezi s tim je istaknuto da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o povjeravanju djece tuženoj imao u vidu upravo njihov interes. Također je naglašeno da nije osnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud pogriješio kada nije prihvatio prijedlog CSR Gračanica o povjeravanju djece apelantu. Kantonalni sud je naveo da je u osporenoj odluci obrazloženo zbog čega nije prihvaćeno mišljenje CSR Gračanica, a koje razloge prihvata i taj sud. U konačnici je istaknuto da je prvostepeni sud, u konkretnim okolnostima, pravilno ocijenio da je primarni interes djece da budu povjerena tuženoj na roditeljsko staranje. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te odredbi čl. 3, 9. i 12. Konvencije o pravima djeteta. Apelant navodi da je proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Problematizira utvrđeno činjenično stanje u odnosu na socijalno-stambene uvjete tužene. U vezi s tim navodi da tužena nema riješeno stambeno pitanje, nema pomoć svoje porodice oko brige za djecu i ne može se zaključiti da je briga za djecu osigurana kada je tužena odsutna. Suprotno tome, brigu o djeci, kako ističe apelant, kada on nije tu, vode njegovi roditelji. Dalje navodi da su djeca psihologu CSR Gračanica izrazila mišljenje i želju da nastave živjeti s apelantom, a sudovi nisu obrazložili zašto nisu prihvatili prijedlog CSR Gračanica o povjeravanju djece. Ukazuje da iz drugih izvedenih dokaza proizlazi da djeca trenutno žive u apelantovoj porodičnoj kući, tu pohađaju školu koja im se sviđa i imaju dosta školskih drugova. Smatra da nije u interesu djece da se naruši kontinuitet njihovog življenja, odnosno da mijenjaju sredinu, navike i školu i prelaze u drugu životnu sredinu koja je neizvjesna. Osporava nalaz i mišljenje psihologa i ukazuje da iz provedenih dokaza proizlazi sumnja da je psiholog s djecom obavio razgovor u prisustvu ili neposrednoj blizini tužene, te zbog toga nisu mogla slobodno izraziti svoje stavove. Ističe da sudovi nisu dali dovoljnu težinu najboljem interesu djece, da nisu uvažena njihova mišljenja i želje, te su stoga povrijeđene odredbe čl. 3, 9. i 12. Konvencije o pravima djeteta.
II.Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud navodi da je donio drugostepenu presudu, koju je, u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, dostavio prvostepenom sudu.
11. Općinski sud navodi da je na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza te u najboljem interesu djece donio odluku o njihovom povjeravanju tuženoj, pri čemu su razlozi za takvu odluku dati u obrazloženju presude. Smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao.
12. Tužena navodi da su redovni sudovi pravilno primijenili procesno i materijalno pravo i donijeli pravilne i zakonite odluke. Podsjeća da su redovni sudovi pravilno utvrdili da je apelant osoba koja živi i radi u Sloveniji duže od 15 godina, povremeno dolazi u Bosnu i Hercegovinu, pa bi djeca u slučaju da su povjerena apelantu, bila lišena roditeljskog staranja, vaspitanja i brige koju njihov uzrast nužno iziskuje. Tužena predlaže da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu, odnosno odbije kao neosnovanu.
13. CSR Doboj navodi da je na osnovu terenske posjete utvrđeno da tužena živi s vanbračnim suprugom S. J., s kojim će uskoro sklopiti brak, a u julu ove godine očekuju bebu. Dalje je navedeno da oni žive u stanu u vlasništvu vanbračnog supruga tužene, koji se nalazi u užem gradskom jezgru u Doboju, gdje su dostupne sve kulturne i obrazovne institucije. Tužena je tom prilikom izjavila da djecu nije vidjela od jula mjeseca 2022. godine, a da komunikaciju imaju putem Viber-aplikacije, jer apelant ne dozvoljava da idu kod nje u Doboj. Zatim je navedeno da je tužena izjavila da je apelant mjesec dana nakon razvoda braka nastavio s psihičkim nasiljem prema njoj vrijeđanjem, čak i na nacionalnoj osnovi, psovanjem, ozbiljnim prijetnjama putem telefona, što je prijavljeno nadležnim institucijama. U prilogu odgovora na apelaciju, dostavljena je Presuda Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 K 107595 22 K od 15. maja 2023. godine kojom je apelant oglašen krivim za krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav 1. Krivičnog zakonika, te mu je izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i određeno da se ona neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Zatim je navedeno da je Osnovni sud u Doboju okončao sudski postupak u kojem je naloženo da tužena preuzme djecu koja žive u domaćinstvu apelantovih roditelja.
III.Apelantovo izjašnjenje
14. Apelant smatra da su proizvoljni navodi koji su izneseni u odgovorima na apelaciju. Ističe da su djeca, nakon što je parnični postupak okončan, posredstvom CSR Gračanica izjavila da ne žele ići živjeti s tuženom jer ih ostavlja same, galami na njih, te da im se ne sviđa što u kuću dolazi nepoznati muškarac. Nakon toga, djeca su psihologu Doma zdravlja u Gračanici izjavila da nisu zadovoljna kako tužena brine o njima i da se bolje osjećaju kod apelanta i njegovih roditelja. Apelant je u prilogu izjašnjenja dostavio Službenu zabilješku CSR Gračanica od 12. aprila 2023. godine, te nalaz i mišljenje psihologa od 27. aprila 2023. godine. Smatra da CSR Doboj odgovorom na apelaciju želi opravdati socijalno-ekonomske i stambene uvjete tužene. Apelant u ostalom dijelu izjašnjenja ponavlja apelacione navode.
V.Relevantni propisi
15. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 129.
(1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa.
(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.
Član 142. stav 2.
(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
Član 143.
Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.
Član 145. stav 1.
(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
16. Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta [usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenog 1989. godine] („Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH“ broj 42/08). Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u Službenom listu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.
Član 9.
1. Države članice osiguravaju da nijedno dijete ne bude odvojeno do svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležni organi na temelju sudskog uvida odluče, u skladu s odgovarajućim zakonom i procedurama, da je takvo razdvajanje nužno i u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti nužna u određenom slučaju, kao što je zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od strane roditelja ili ako roditelji žive odvojeno pa se mora donijeti odluka o mjestu stanovanja djeteta.
2. U svakom postupku, u skladu s točkom 1, sve zainteresirane strane dobit će priliku da sudjeluju u postupku i da iznesu svoje mišljenje.
Član 12.
1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.
2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te odredbe čl. 3, 9. i 12. Konvencije o pravima djeteta.
a) Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Navode o kršenju prava na pravično suđenje, u dijelu postupka u kojem je odlučeno o povjeravanju djece, odnosno o tome s kojim će roditeljem živjeti djeca, apelant, u suštini, dovodi u vezu s proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa.
22. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−46. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
23. Ustavni sud također ističe da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“. Evropski sud je naglasio da svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, S. J. P. i E. S. protiv Švedske, presuda od 28. augusta 2018. godine, predstavka broj 8610/11, tač. 89−91, Z. J. protiv Litvanije, presuda od 29. aprila 2014. godine, predstavka broj 60092/12, tačka 96. i Buchleither protiv Njemačke, presuda od 28. aprila 2016. godine, predstavka broj 20106/13, tač. 42−44).
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i dovoljne razloge u vezi s odlukom da se djeca u okolnostima konkretnog slučaja, nakon što je brak između apelanta i tužene razveden, povjere na brigu i staranje tuženoj. Ustavni sud smatra da je u ovom postupku apelantu data mogućnost da iznese sve činjenice koje bi išle u prilog tome da se donese pravična odluka o svim pitanjima o kojima je raspravljano. Također, sudovi su razmotrili apelantove prigovore koje je iznio tokom postupka, a posebno one koji se tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja na kojima je zasnovana odluka o povjeravanju djece. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi, shodno odredbama PZ-a i Konvencije o pravima djeteta, pažljivo analizirali šta je u najboljem interesu djece. Naime, Ustavni sud zapaža da su se sudovi u kontekstu ocjene najboljeg interesa djece rukovodili, između ostalog, i mišljenjem psihologa koji je proveo opservaciju i intervju s apelantom, tuženom i djecom, u različitim okruženjima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je djecu saslušao i psiholog CSR Gračanica i dao svoj prijedlog o povjeravanju djece, ali da pri tome nije, kako je to pojasnio Općinski sud, data ocjena da li djeca njihovog uzrasta mogu izražavati želje koje bi bile u njihovom najboljem interesu (član 12. Konvencije o pravima djeteta). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju poštovane garancije iz čl. 3, 9. i 12. stav 1. Konvencije o pravima djeteta i da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim činjenicama vodeći računa o najboljem interesu djece – da u konkretnim okolnostima budu povjerena tuženoj kao majci. Pri tome, Ustavni sud naglašava da su sudovi bili u najboljoj poziciji da, u neposrednom kontaktu s parničnim strankama, ocjenom svih provedenih dokaza procijene sve relevantne okolnosti i donesu odluku o povjeravanju djece koja će biti u njihovom najboljem interesu.
25. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi razmotrili ključna pitanja i u vezi s tim dali jasne, dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne zakonske propise. Pri tome, vezano za sadržaj apelantovog izjašnjenja na odgovore na apelaciju u kojem ukazuje na nove okolnosti (vidi tačku 14. ove odluke), Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi odlučivali na osnovu činjenica koje su postojale u vrijeme donošenja osporenih odluka. Stoga eventualne promjene okolnosti, kako to proizlazi iz člana 143. PZ-a, mogu biti relevantne za donošenje nove odluke o staranju po tužbi roditelja ili organa starateljstva.
26. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije niti je došlo do povrede odredbi Konvencije o pravima djeteta.
Pravo na porodični život
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
28. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da su djeca povjerena tuženoj na brigu i staranje.
30. U tom kontekstu, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda (vidi Giuliano Germano protiv Italije, presuda od 22. juna 2023. godine, predstavka broj 10794/12, tačka 76), podsjeća na to da „od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja između njega i njegovih roditelja postoji veza koja predstavlja porodični život, čak i ako roditelji ne žive zajedno“. Iz navedenog proizlazi da ovi odnosi ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, podržavajući vlastitu praksu u sličnim predmetima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1242/22 od 22. juna 2022. godine, tačka 47), Ustavni sud zapaža da član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja o tome koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u principu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije ne može se, dakle, izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka o davanju starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.
31. Dovodeći u vezu navedeni stav sa činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na porodični život. Međutim, Ustavni sud, imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova, smatra da je odluka o povjeravanju djece tuženoj donesena na osnovu stručne ocjene odlučnih činjenica i u najboljem interesu djece, kao i na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi. Pri tome, navedena odluka ne ometa pravo pristupa djeci koje ima apelant, ne okončava njegov porodični život s djecom niti prekida autentičnost njihovih porodičnih veza. Naime, nesporno je da je prvostepeni sud, čiju je odluku potvrdio drugostepeni sud, odlučio i o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata apelanta s djecom. Dalje, osporene odluke su donesene uz poštovanje svih materijalnih i procesnih odredbi relevantnog prava, kao i u interesu djece, čime se ispunjava uvjet iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Slijedom toga, proizlazi da je miješanje u apelantov porodični život bilo u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu (jer se odluka o povjeravanju djece jednom od roditelja morala donijeti kada zajednički život njihovih roditelja više nije moguć), a takva odluka zadovoljava i princip proporcionalnosti budući da interes djece, koja su odredbama PZ-a posebno zaštićena, preteže nad interesom roditelja.
32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.
VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su u osporenim odlukama data jasna i relevantna obrazloženja u dijelu odluke o povjeravanju djece tuženoj na staranje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zaključuje da ne postoji povreda prava na zaštitu najboljeg interesa djece u situaciji kada su u konkretnom slučaju zadovoljeni standardi propisani Konvencijom o pravima djeteta.
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu, a takve odluke zadovoljavaju i princip proporcionalnosti budući da interes djece, koji je odredbama PZ-a posebno zaštićen, preteže nad interesom roditelja.
35. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić