Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4521/21 (S. L.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nasljedstvo
  • Ugovor o poklonu
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4521/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4521/21, rješavajući apelaciju Smiljke Ljubojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smiljke Ljubojević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 229790 21 Rev od 6. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Smiljka Ljubojević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Aleksandar Čorni advokat iz Banjaluke, podnijela je 29. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 229790 21 Rev od 6. oktobra 2021. godine.

2. Apelantkinja je 30. decembra 2015. godine Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijela tužbu. Tužbenim zahtjevom apelantkinja je, između ostalog, tražila da se opozove poklon koji je apelantkinja učinila tuženom (B. V., apelantkinjin brat) ustupanjem nasljednog dijela u korist tuženog u ostavinskom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom nakon smrti G. V. (otac parničnih stranaka).

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 229790 15 P od 26. oktobra 2020. godine odbijen je kao neosnovan navedeni apelantkinjin tužbeni zahtjev. U obrazloženju, sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je G. V. sudskim testamentom svoju imovinu ostavio, između ostalih, strankama u naslijeđe, te da testament niko od nasljednika nije osporio. Dalje je sud naveo da je utvrđeno da je na ročištu za raspravljanje zaostavštine održanom 11. aprila 2001. godine apelantkinja svoj nasljedni dio, na kojem je proglašena testamentarnim nasljednikom i povodom kojeg se vodila konkretna parnica, ustupila tuženom. Konačno, sud je istakao da je raspravljanje zaostavštine iza G. V. okončano rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda od 2. novembra 2011. godine. Sud je zaključio da se nije radilo o poklonu, nego o izjavi o ustupanju nasljednog dijela iz relevantnih odredaba Zakona o nasljeđivanju. U vezi s tim, sud je istakao da apelantkinja nije u rokovima propisanim odredbama člana 117. Zakona o obligacionim odnosima (jedna godina od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od tri godine od dana zaključenja ugovora) tražila poništenje navedene izjave.

4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 229790 21 Gž od 11. maja 2021. godine apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana.

5. Osporenom presudom odbijena je apelantkinjina revizija. U obrazloženju, sud je ukazao da je apelantkinja tvrdila da je izjavu o ustupanju svog nasljednog dijela dala u zabludi, te da je navedenom izjavom tuženom učinila poklon. Sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravni odnos između apelantkinje i tuženog zasnovan u ostavinskom postupku na osnovu Zakona o nasljeđivanju. U tom postupku je apelantkinja, shodno odredbama člana 137. stav (2) navedenog zakona, dala izjavu da svoj nasljedni dio ustupa tuženom, a on je to prihvatio. Vrhovni sud je istakao da se stvarno dejstvo ugovora o poklonu ogleda u tome što je taj ugovor pravni osnov za sticanje prava svojine na poklonjenoj stvari. U vezi s tim, sud je istakao da je tuženi pravo svojine na nekretninama u konkretnom slučaju stekao na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju, na način propisan Zakonom o nasljeđivanju. Takav način sticanja prava svojine se ne može izjednačiti sa sticanjem prava svojine ugovorom o poklonu. Sud je zaključio da nasljednik koji je dao izjavu o ustupanju svog nasljednog dijela može, saglasno odredbama člana 139. stav (3) Zakona o nasljeđivanju, tražiti poništenje svoje izjave za koju tvrdi da je data u zabludi. To može učiniti u rokovima propisanim odredbama člana 117. ZOO, a ne može tražiti opoziv poklona.

6. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da se u ostavinskom postupku primila nasljeđa, pa tek onda svoj dio ustupila tuženom. Zbog toga smatra da je riječ o poklonu, pa da u konkretnom slučaju predmet postupka nije poništenje nasljedne izjave, već opoziv poklona. Apelantkinja dalje navodi da je tu izjavu dala u zabludi, jer je bratu dala nekretninu očekujući da će joj pomoći, a on svoje obećanje nije ispunio.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi apelantkinjinih prava u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima koje apelantkinja ponavlja i u apelaciji, detaljno obrazložio zaključak da se nije radilo o ugovoru o poklonu, nego o izjavi o ustupanju nasljednog dijela. Prema tome, apelantkinja nije mogla tražiti opoziv poklona, nego poništenje te izjave (vidi tačku 5. ove odluke). Takođe, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje. U vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4521/21 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio