Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4229/21 (MABIJO LJUBAS D.O.O. JP "HOTEL TOMISLAV“ Tomislavgrad)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4229/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4229/21, rješavajući apelaciju MABIJO LJUBAS D.O.O. JP "HOTEL TOMISLAV“ Tomislavgrad , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MABIJO LJUBAS D.O.O. JP "HOTEL TOMISLAV“ Tomislavgrad protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 043978 21 Pž 2 od 29. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MABIJO LJUBAS D.O.O. JP "HOTEL TOMISLAV“ Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnio je 7. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 043978 21 Pž 2 od 29. septembra 2021. godine. Apelant je 22. i 24. avgusta 2023. godine dopunio apelaciju (dostavio određenu dokumentaciju).
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 043978 21 Ps 2 od 12. aprila 2021. godine, donesenoj u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca Općine Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se obaveže apelant da tužiocu izmiri dug na ime komunalne naknade za periode i u iznosima preciznije navedenim u izreci presude.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je pravosnažnim rješenjem Službe za graditeljstvo, prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: Služba) od 14. aprila 2008. godine apelantu, kao vlasniku poslovnog prostora, utvrđena mjesečna obaveza plaćanja komunalne naknade u određenom iznosu. Dalje je ukazao da se navedeno rješenje temelji na Zaključku o vrijednosti boda tužioca iz 2008. godine, na koji tužilac nije, u skladu da odredbom člana 35. stav (5) Zakona o komunalnoj djelatnosti tražio saglasnost Vlade Hercegbosanske županije (u daljnjem tekstu: Vlada). S obzirom da tužiočev zaključak o vrijednosti boda nije stupio na pravnu snagu, sud je zaključio da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan.
4. Presudom Kantonalnog suda tužiočeva žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je obavezan apelant da tužiocu na ime komunalne naknade za određene periode isplati određeni novčani iznos, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sve preciznije navedeno u izreci presude.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je apelantu mjesečna obaveza plaćanja komunalne naknade utvrđena pravosnažnim i izvršnim rješenjem Službe. U vezi s tim, ukazao je da apelant navedeno rješenje nije osporavao u upravnom postupku i upravnom sporu, odnosno da to rješenje nije odlukama organa uprave ili odlukom suda pravosnažno preinačeno, poništeno ili ukinuto. Dalje je naveo da je tužilac apelantu uredno dostavljao račune za plaćanje komunalne naknade, a da apelant tužiocu nije izmirio dug po dostavljenim računima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te je donio odluku kao u izreci presude.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Navodi da mu je tužilac na osnovu rješenja iz 2008. godine ispostavljao račune za komunalnu naknadu, a nije od Vlade tražio saglasnost na zaključak kojim je utvrđena visina komunalne naknade. Osim toga, smatra da je tužilac zloupotrijebio činjenicu da je rješenje Službe postalo pravosnažno i na taj način ga je onemogućio da osporava zakonitost utvrđene obaveze.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su organi uprave i redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto je obavezan apelant da tužiocu na ime komunalne naknade isplati određeni novčani iznos, odnosno zašto apelantovi prigovori o nepravilnosti rješenja Službe ne mogu uticati na odlučenje u ovom postupku (vidi tačku 5. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman