Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3649/21 (V. M.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Radni spor
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3649/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-3649/21, rješavajući apelaciju Vedrana Matovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14,47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vedrana Matovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 324104 18 Rsž od 12. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vedran Matović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Morankić advokat iz Tuzle, podnio je 25. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 324104 18 Rsž od 12. maja 2021. godine.
2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 32 0 Rs 324104 17 Rs od 6. juna 2018. godine utvrdio da je nezakonito rješenje tuženog Tuzlanskog kantona, Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) od 6. septembra 2017. godine kojim je apelantu radni odnos prestao zaključno sa 28. avgustom 2017. godine i rješenje Policijskog odbora tuženog od 23. oktobra 2017. godine kojim je apelantova žalba odbijena, zbog čega su navedena rješenja poništena. Tuženi je obavezan da apelanta vrati na radno mjesto starijeg policajca Policijske uprave Tuzla (u daljnjem tekstu: PU) sa činom starijeg policajca ili na drugo radno mjesto i da mu uspostavi sva prava po osnovu rada počev od 28. avgusta 2017. godine pa do vraćanja na posao.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant bio uposlenik tuženog, da je obavljao poslove starijeg policajca PU i da mu je radni odnos prestao zaključno sa 28. avgustom 2017. godine. Naime, radni odnos je apelantu prestao na osnovu presude Kantonalnog suda od 28. decembra 2016. godine i rješenja od 9. februara 2017. godine, kojim je apelant zbog počinjenih krivičnih djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci. U izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u trajanju od 15. maja do 3. avgusta 2015. godine. Općinski sud je također utvrdio da je, postupajući po apelantovom zahtjevu, Kantonalni sud presudom od 7. jula 2017. godine preostali neizdržani dio jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 161 dan, zamijenio novčanom kaznom, koju je apelant platio 30. avgusta 2017. godine.
4. Općinski sud je ukazao da je čl. 122. st. 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“, broj 6/06, 1/07, 16/11 i 14/16, u daljnjem tekstu: Zakon o PS) propisano da policijskom službeniku radni odnos prestaje danom stupanja na izdržavanje kazne zatvora ako mu je izrečena kazna zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca ili strožija kazna zbog počinjenog krivičnog djela. Dalje je ukazao na član 43.a) st. 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) kojim je propisana mogućnost zamjene kazne zatvora novčanom. Općinski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev ocijenivši da tuženi, shodno citiranom članu Zakona o policijskim službenicima, nije dokazao da je apelant stupio na izdržavanje kazne zatvora. S druge strane, sud je naveo da je apelant dokazao da mu je neizdržani dio kazne zatvora zamijenjen novčanom kaznom koju je u cijelosti platio. Stoga je Općinski sud zaključio da, shodno citiranoj odredbi Zakona o PS, nisu bila kumulativno ispunjena oba navedena zakonska uslova za prestanak apelantovog radnog odnosa zbog čega mu radni odnos nije mogao prestati po sili zakona na dan 28. avgusta 2017. godine. U vezi s tim, Općinski sud je odbio kao neosnovane navode tuženog da se 28. avgust 2017. godine, kada je apelant platio novčane kazne, ima smatrati danom stupanja na izdržavanje kazne zatvora. Pri tome je ukazao da je osnov za prestanak radnog odnosa u smislu navedenog člana Zakona o PS, „posljedica spriječenosti policijskog službenika da obavlja poslove i zadatke svog radnog mjesta, a koja bi bila prouzrokovana izdržavanjem kazne zatvora za bilo koje krivično djelo“. Međutim, ovo nije slučaj u konkretnom predmetu, zato što apelant nije bio spriječen da obavlja svoje poslove jer je neizdržani dio kazne zatvora zamijenjen novčanom kaznom koju je i platio.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 324104 18 Rsž od 12. maja 2021. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cjelosti. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda prema kojem tuženi nije dokazao da je apelant „stupio na izdržavanje kazne zatvora, odnosno da je započeo sa izvršenjem kazne zatvora“ pa da mu stoga nije mogao prestati radni odnos u smislu člana 122. stav 1. tačka g) Zakona o PS. Međutim Kantonalni sud je ocijenio osnovanim tuženikove žalbene navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je ukazao da je članom 122. stav 1. tačka
g) Zakona o PS prvobitno bilo propisano da do prestanka radnog odnosa po sili zakona dolazi u slučaju „ukoliko je policijskom službeniku izrečena pravomoćna kazna zatvora u trajanju 6 mjeseci ili strožija kazna“. Također je istakao da navedena odredba, prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o PS koje su stupile na pravnu snagu 4. januara 2017. godine, propisuje prestanak radnog odnosa ukoliko je policijskom službeniku izrečena pravosnažna kazna zatvora „u trajanju dužem od tri mjeseca ili strožija kazna zbog počinjenog krivičnog djela – danom stupanja na izdržavanje kazne“. S obzirom na to da je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci zbog počinjenog krivičnog djela to je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, nastupio osnov za prestanak apelantovog radnog odnosa. Istaknuto je da zamjena pravosnažno izrečene kazne zatvora za novčanu kaznu nije imala za posljedicu anuliranje propisanog osnova za prestanak radnog odnosa iz člana 122. stav 1. tačka g) Zakona o PS koji je bio na snazi u vrijeme donošenja navedene pravosnažno izrečene kazne zatvora apelantu od 28. decembra 2016. godine. Stoga sud smatra da se zamjena kazne zatvora novčanom kaznom mogla ticati jedino načina izvršenja izrečene kazne zatvora. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je uvažio žalbu tuženog i na osnovu člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), preinačio prvostepenu presudu .
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da se presuda Kantonalnog suda temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim ističe „da je opće pravilo da se u upravnom i u sudskom postupku stvar rješava neposrednom primjenom zakona i drugog propisa ili općeg akta koji je važio u vrijeme pokretanja upravnog postupka“. Apelant smatra da je Kantonalni sud primjenom odredbe člana 122. stav 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima koji, kako navodi, nije bio na snazi u vrijeme kada mu je izrečena kazna zatvora, povrijeđen princip pravne sigurnosti u pogledu primjene relevantnog prava. Za tuženog je, kako navodi, bila nebitna činjenica što je apelantu na temelju presude Kantonalnog suda od 7. jula 2017. godine preostali neizdržani dio kazne zatvora zamijenjen novčanom kaznom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o PS dao detaljne, jasne i relevantne razloge zašto je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da su nezakonita rješenja tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa. Posebno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni eksplicitno obrazložio zašto zamjena pravosnažno izrečene kazne zatvora novčanom kaznom nije mogla uticati na drugačije odlučenje. Naime, kako je obrazložio Kantonalni sud, članom 122. stav 1. tačka g) Zakona o PS, koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantu izrečena kazna zatvora, eksplicitno je propisano da policijskom službeniku radni odnos prestaje izricanjem kazne zatvora. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svoj zaključak zasnovao na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12.
13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman