Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3928/21 (A. Š.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3928/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3928/21 , rješavajući apelaciju Alema Šabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alema Šabića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 182900 21 Rsž od 18. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alem Šabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 24. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 182900 21 Rsž od 18. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 182900 20 Rs od 2. jula 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem Federalnog zavoda PIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Zenica, od 1. avgusta 2012. godine (u daljnjem tekstu: Služba) apelantu, invalidu II kategorije zaposlenom u Rudniku mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica, priznato je pravo na raspoređivanje – pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem mjestu, te pravo na odgovarajuću naknadu plaće počev od 12. juna 2012. godine.
3. Rješenjem Rudnika mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica od 1. avgusta 2012. godine apelantu je utvrđeno pravo na naknadu plaće počev od dana donošenja ovog rješenja. Također je utvrđen prestanak ugovora o radu u odnosu na radno mjesto „kopač II“. Nakon toga, apelant je raspoređen na novo radno mjesto „stolar“.
4. Rješenjem Službe od 29. jula 2019. godine određeno je da se apelantu ne priznaju prava iz invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: sporno rješenje). U obrazloženju rješenja je navedeno da je po apelantovom zahtjevu pokrenut postupak za ostvarivanje prava na osnovu invalidnosti, jer je doživio povredu na radu obavljajući poslove radnog mjesta „stolar“. Dalje je navedeno da je u Nalazu, ocjeni i mišljenju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo, Odjeljenje za prvostepeni postupak Zenica, navedeno da kod apelanta ne postoji invalidnost za poslove tog radnog mjesta.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
5. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu je Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) nezakonito obustavio isplatu naknade plaće koju je primao na osnovu rješenja Službe od 1. avgusta 2012. godine i rješenja tuženog od 1. avgusta 2012. godine, te nastavak isplate po ovim rješenjima sve dok za to postoje zakonski uslovi. Također je tuženi obavezan da apelantu na ime razlike plaće isplati određeni novčani iznos za određeni vremenski period, dok je u preostalom dijelu ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen. U obrazloženju Općinski sud je naveo da je utvrdio da je tuženi apelantu uredno isplaćivao invalidninu sve do donošenja spornog rješenja. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je 1. marta 2018. godine stupio na snagu Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: novi Zakon o PIO) koji je na drugačiji način regulisao problematiku invalida rada II kategorije. Naime, u članu 55. novog Zakona o PIO propisano je pravo na naknadu plaće ali samo do dana rasporeda na odgovarajuće radno mjesto za razliku od ranijeg zakona koji je propisivao pravo na naknadu plaće bez ograničenja tj. ubuduće. Dakle, rješenjem Službe apelantu je priznat status invalida II kategorije, te prava koja proizilaze iz tog statusa u skladu sa tada važećim Zakonom O PIO. Međutim, nakon ponovnog pregleda apelanta Služba je donijela sporno rješenje primjenom novog Zakona o PIO, kojim je utvrdila da kod apelanta ne postoji invalidnost zbog čega mu se ne priznaju prava iz invalidskog osiguranja. Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju tuženi postupio po spornom rješenju koje je konačno i pravosnažno i da apelant nije dokazao da je izjavljivao žalbu protiv spornog rješenja ili da je eventualno tužbom pokrenuo upravni spor u smislu člana 8. novog Zakona o PIO.
6. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o pravu na odgovarajuću naknadu plaće utvrđenu rješenjem Službe, jer je upravni organ donio sporno rješenje kojim se apelantu ne priznaju prava iz invalidskog osiguranja, a koje apelant nije osporavao. Pri tome, sud je posebno ukazao na odredbu člana 119. stav 1. novog Zakona o PIO kojom je propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju kada u toku korištenja prestanu da postoje uslovi za ostvarivanje tih prava.
7. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ponavlja navode koje je isticao tokom postupka. Naime, apelant navodi da je u rješenju kojim da se apelantu ne priznaju prava iz invalidskog osiguranja jasno navedeno da invalidnost ne postoji za poslove radnog mjesta „stolar“. Stoga, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno procijenili da je tim rješenjem ukinuta i ranija utvrđena invalidnost koja je utvrđena za poslove radnog mjesta „kopač II“. Apelant navodi da je određena prava stekao rješenjem Službe od 1. avgusta 2012. godine i da ta prava nisu mogla biti ukinuta donošenjem spornog rješenja. Osim toga, apelant ističe da drugostepeni sud nije obrazložio apelantove žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, redovni sudovi su jasno obrazložili da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev zato što je doneseno sporno rješenje kojim se apelantu ne priznaju prava iz invalidskog osiguranja, a koje apelant nije osporavao. Osim toga, Ustavni sud zapaža, suprotno apelantovim navodima, da je Kantonalni sud detaljno obrazložio svoje stavove i zaključke u odnosu na suštinsko pitanje i ključne žalbene prigovore pa se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje suprotno standardima prava na obrazloženu sudsku odluku.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su apelantova prava na imovinu došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Također, apelant je ukazao i na kršenje prava iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu prava, za koje je u prethodnim tačkama zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman