Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3163/21 („Mikroelektronika“ a. d. Banjaluka)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3163/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3163/21, rješavajući apelaciju „Mikroelektronika“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Mikroelektronika“ a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 032328 20 Rev od 21. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Mikroelektronika“ a. d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) S1 3 P 032328 20 Rev od 21. juna 2021. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 032328 19 P od 8. januara 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, Oružane snage Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da mu preda u posjed radar „GIRAFFE“ (u daljnjem tekstu: sporni radar). Odbijen je i apelantov zahtjev da mu tužena na ime amortizacije spornog radara nadoknadi novčani iznos precizno naveden u izreci presude. U obrazloženju, Sud BiH je naveo da su RO „Čajavec“ (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) i Vojska Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) sačinili 31. decembra 1993. godine Zapisnik o privremenoj primopredaji spornog radara (u daljnjem tekstu: Zapisnik). Istoga dana VRS je preuzela sporni radar, a 2006. godine VRS je sporni radar predala tuženoj. S obzirom na predmet spora, sud je istakao da je apelant u skladu sa odredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) morao dokazati da je vlasnik spornog radara i da se on nalazi u faktičkoj vlasti (posjedu) tužene. U vezi s tim je ukazano da apelant nije ponudio dokaz da je njegov pravni prednik bio vlasnik spornog radara, niti da je sporni radar u postupku privatizacije državnog kapitala, koja je izvršena 2001. godine, ušao u apelantov kapital. Također je navedeno da iz iskaza vještaka ekonomske struke proizlazi da apelant u toku vještačenja nije ponudio dokaz o vlasništvu spornog radara, što bi se moralo nalaziti u apelantovom bilansu stanja na poziciji opreme jer je vrijednost spornog radara velika. Zatim je navedeno da Zapisnik nije dokazno sredstvo o vlasništvu, kako to tvrdi apelant, posebno kada se ima u vidu namjena i svrha spornog radara. Naime, sud je pojasnio da je sporni radar namijenjen isključivo za vojne svrhe, što su potvrdili vještak elektrotehničke struke i saslušani svjedoci. Dakle, apelant nije dokazao da je vlasnik spornog radara, te je stoga neosnovan njegov zahtjev za predaju u posjed, a nema ni pravnog osnova da zahtijeva naknadu u vidu amortizacije.

3. Presudom Suda BiH (drugostepeno vijeće) broj S1 3 P 032328 20 Pž od 15. juna 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Sud BiH je naveo da je sporni radar proizveden u firmi „Ericsson“ i nije preuzet kompletan, te je kao takav ostao kod apelantovog pravnog prednika i služio je za dalji razvoj i poboljšanje radarskih karakteristika. Dalje je navedeno da je apelantov pravni prednik, odlukom Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu (u daljnjem tekstu: SSNO), u svojoj djelatnosti radio na održavanju radara, prepravki elektronike i modernizaciji. SSNO je donosio odluke koja sredstva će biti nabavljena i firmu koja će ih proizvoditi. Međutim, sud je ukazao da je ostalo nerazjašnjeno ko je plaćao dijelove spornog radara firmi „Ericsson“ i dijelove koji su se naknadno ugrađivali, odnosno način ugovaranja i plaćanja. Pri tome je naglašeno da je u pitanju specifičnost namjenske vojne industrije, pa je pitanje finansiranja jedno od bitnih pitanja kojim se definiše obligacioni odnos, a time i pitanje vlasništva nad spornim radarom. Sud BiH je istakao da je ostalo nerazjašnjeno pitanje da li je apelantov pravni prednik, kao privredni subjekt, mogao po zakonu biti vlasnik spornog radara ili je to mogla biti samo država odnosno SFRJ, SSNO i JNA, a kasnije tužena kao pravni sljednik. Sud BiH je istakao da je u pitanju naknadno pronađena imovina koja nije raspoređena, odnosno nije predviđena za povrat vladama entiteta niti je predviđena za popunu Oružanih snaga BiH. Zatim je ukazano da je Ministarstvo odbrane po sili zakona uknjižilo sporni radar u knjige evidencije materijalnih sredstava na osnovu člana 70. Zakona o odbrani kojim je regulisano da Ministarstvo odbrane od 1. januara 2006. godine preuzima pravo posjeda nad svom pokretnom imovinom koja je zatečena u entitetskim ministarstvima.

4. Presudom suda BiH (revizijsko vijeće) broj S1 3 P 032328 20 Rev od 21. juna 2021. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi pravilno odbio da se kao dokaz provedu akti Ministarstva odbrane od 18. i 20. januara 2017. godine, jer apelant nije dostavio dokaz da se prethodno obraćao Ministarstvu odbrane za njihovo dostavljanje. Sud je podsjetio da je članom 69. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da stranke tokom glavne rasprave mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu. U vezi s tim je ukazano da apelant nije dokazao zašto ove dokaze nije mogao pribaviti do pripremnog ročišta, a mogao se obratiti sudu ako je znao za eventualne smetnje za njihovo pribavljanje. Pri tome je navedeno da je sud taj koji određuje koji će se dokazi provesti u postupku, tako da nije od uticaja postojanje saglasnosti parničnih stranaka da se ti dokazi provedu. Sud BiH je stoga zaključio da nema povrede načela kontradiktornosti iz člana 10. ZPP. Apelant je u toku postupka potencirao da je u pitanju ugovor o posudbi bez naknade, pa iako takav ugovor nije propisan Zakonom o obligacionim odnosima, na njega se primjenjuju odredbe Opšteg građanskog zakonika. Sud BiH je naveo da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o pravnoj zaštiti davaoca stvari ne samo od primaoca, nego i od trećih lica. Prema ocjeni suda, provedeni dokazi su pravilno cijenjeni, a posebno izjave saslušanih svjedoka koji su potvrdili da su potpisali Zapisnik, kao i činjenicu da je sporni radar preuzet od VRS-a. Pri tome je istaknuto da apelant nije iskoristio mogućnost da se obrati firmi „Ericsson“ kao proizvođaču da mu dostavi dokaz ko je i na osnovu kojeg pravnog posla naručio sporni radar, te ga platio i preuzeo. Sud BiH je naveo da je apelant na osnovu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine mogao podnijeti zahtjev prema Republici Srpskoj obraćanjem Pravobranilaštvu Republike Srpske, ali je to propustio učiniti.

5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnim navodima, apelant je ukazao na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa. Dalje, apelant je ukazao da nije postavljen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava svojine, jer vlasnička tužba ne potpada pod stvarnu nadležnost Suda BIH, već je tražena predaja spornog radara u posjed. Apelant smatra da su sudovi pogrešno kvalifikovali sporni odnos kao stvarno-pravni odnos, zanemarujući da je predaja pokretne stvari u posjed na privremeno korištenje obligaciono-pravni odnos. Također, apelant je naveo da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o posudbi (izmoljena posluga) na koji se primjenjuju raniji propisi-Opšti građanski zakonik-Austrijski građanski zakon i drugi zakoni, koji su bili u primjeni u SFRJ, FNRJ i DFJ. Apelant je naveo da je Ustavni sud u svojim odlukama, na koje se pozvao u apelaciji, potvrdio relevantnost tih propisa. Apelant smatra da je povrijeđeno načelo kontradiktornosti i da je onemogućen da raspravlja u postupku, jer je sud, i pored saglasnosti tužene, odbio izvođenje dokaza - akti Ministarstva odbrane od 18. i 20. januara 2017. godine. Apelant je naveo da namjena spornog radara nije relevantna za ishod postupka, te da je njegova predaja dokazana izvan razumne sumnje. Kako je apelant ukazao, on je univerzalni sukcesor pravnog prednika, uključujući svojinu na spornom radaru, te je istakao da se parnica tiče obligaciono-pravnog odnosa i da propisi o privatizaciji nisu relevantni. Smatra da u konkretnom slučaju nije odgovoreno na njegove žalbene i revizione prigovore.

6. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, osporava ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su sudovi, na sve tri instance, imali jedinstven stav po pitanju apelantovog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na osnovu izvedenih dokaza utvrdio činjenice koje su prema ocjeni tog suda bitne za odlučenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, detaljno obrazložio da je prijedlog za izvođenje određenih dokaza odbijen jer apelant nije, u smislu člana 69. stav 2. ZPP, učinio vjerovatnim da bez svoje krivice nije bio u mogućnosti da ih iznese odnosno predloži na pripremnom ročištu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženjima svojih odluka dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge, za odbijanje tužbenog zahtjeva, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti očigledno nerazumnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispitani žalbeni i revizioni prigovori koje je Sud BiH u konkretnom slučaju ocijenio relevantnim, te obrazloženo zbog čega ne mogu uticati na drugačije odlučenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3163/21 („Mikroelektronika“ a. d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio