Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4513/21 (N.D.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4513/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4513/21, rješavajući apelaciju N. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. D. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 032014 21 Gž 2 od 12. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. D. podnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 032014 21 Gž 2 od 12. maja 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. N. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Čedomir Jungić advokat iz Banjaluke, podnio je 28. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 032014 21 Rev od 12. oktobra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 032014 21 Gž 2 od 12. maja 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 032014 17 P 2 od 16. novembra 2020. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2971/21 od 5. oktobra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda, jer je apelant protiv te presude izjavio reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u ovom postupku.

3. Apelant je 30. aprila 2013. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog protiv V. D. „radi utvrđivanja prava puta“. Rješenjem Osnovnog suda od 28. maja 2014. godine vanparnični postupak po ovom prijedlogu je obustavljen, te je nakon pravosnažnosti rješenja postupak nastavljen kao parnični postupak.

4. Presudom Osnovnog suda, donesenom u ponovnom postupku, između ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je parcela ukupne površine 785 m2, pobliže označena u izreci presude (u daljnjem tekstu: parcela) apelantovo vlasništvo, pa da se obaveže V. D. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje prisvojeni dio parcele (u daljnjem tekstu: sporni dio parcele), u naravi put. Također, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo službenosti puta preko nekretnine pobliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: poslužna nepokretnost) što bi tuženi bio dužan priznati i trpjeti. U obrazloženju, sud je ukazao da je u postupku, u suštini bilo sporno da li je tuženi „prisvojio“ taj dio apelantove parcele, te da li je apelant dosjelošću stekao pravo službenosti puta na dijelu poslužne nepokretnosti koja se nalazi uz njegovu parcelu. Dalje je naveo da iz popisnih listova proizlazi da je na parceli apelant upisan kao posjednik sa dijelom 1/1, dok je na poslužnoj nepokretnosti kao posjednik sa dijelom 1/1 upisan Ž. D. (sin tuženog). Zatim je ukazao da je vještak geodetske struke S. M. u nalazu i mišljenju takođe identifikovao navedene parcele na isti način, odnosno da je ukazao da ne postoje podaci o položaju granice između tih parcela. Sud je naveo da je nalaz i mišljenje ovog vještaka jasan, stručan, objektivan i u dovoljno mjeri obrazložen, pa da nije imao razloga da ga ne prihvati naročito imajući u vidu da ga apelant nije osporavao. Imajući u vidu odredbe čl. 23., 186., 187., 198. i 220. Zakona o stvarnim pravima, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Presudom Okružnog suda apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju, sud je naveo da tuženi nije pasivno legitimisan u odnosu na apelantov zahtjev da se utvrdi da je parcela apelantovo vlasništvo imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da je apelant posjednik parcele, a da tuženi nije njen vlasnik. Dalje je naveo da apelant nije mogao tražiti ni da se obaveže tuženi da mu sporni dio parcele preda u posjed, budući da apelant nije dokazao da se sporni dio parcele nalazi u posjedu tuženog. U vezi s tim, sud se pozvao na odredbe člana 127. stav (1) Zakona o stvarnim pravima kojim je propisano da vlasnik, da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

6. U odnosu na apelantov zahtjev da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo službenosti puta preko poslužne nepokretnosti, sud se, između ostalog, pozvao na odredbe člana 186. stav (1) Zakona o stvarnim pravima. Naime, ukazao je da je navedenim odredbama propisano da službenost ovlašćuje nosioca tog prava da se na određeni način služi poslužnom stvari, a da je njen vlasnik dužan to da trpi. U vezi s tim, sud je zaključio da apelant ne može tužbom zahtijevati da se utvrdi pravo službenosti puta na poslužnom dobru koje nije u vlasništvu i posjedu tuženog. Osim toga, istakao je da, sve i da tuženi jeste upisan kao vlasnik poslužnog dobra, u toku postupka je utvrđeno da apelant ima drugi pristupni put koji graniči sa njegovom parcelom i kojim on može prići do svog posjeda.

7. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud rješenjem donesenim na zapisnik od 26. aprila 2018. godine odbio apelantov prijedlog za spajanje postupka kojim je apelant je tražio da se taj postupak spoji sa postupkom koji je apelant povodom iste stvari pokrenuo tužbom protiv Ž. D. Imajući to u vidu, zaključio je da su neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud nije odlučio o tom prijedlogu. Dalje je istakao da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno odbio i prigovor litispendencije koji je istakao tuženi, budući da je u tom drugom postupku tuženo drugo lice. Konačno, sud je naveo da osnovano apelant ukazuje da je prvostepeni sud povrijedio pravila postupka zato što je konstatovao da je izveden dokaz koji nije ni pribavljen, a pribavljanje tog dokaza nije tražio službenim putem, te zato što je saslušao kao svjedoka punomoćnika tuženog. Međutim, istakao je da, u smislu odredaba člana 224. stav (2) Zakona o parničnom postupku, u konkretnom slučaju nije ponovo mogao ukinuti prvostepenu presudu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da eventualno otklanjanje ovih povreda ne bi dovelo do drugačije odluke u konkretnom slučaju budući da tuženi nije ni vlasnik, niti posjednik poslužnog dobra, odnosno da nije pasivno legitimisan.

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da prvostepeni sud nije odlučio o njegovom prijedlogu za spajanje postupka, da je pogrešno odlučeno o prigovoru litispendencije, te da je prvostepeni sud povrijedio pravila postupka. U vezi s tim, navodi da je prvostepeni sud konstatovao da je izveden dokaz koji nije ni pribavljen i da sud nije tražio da se taj dokaz pribavi službenim putem iako je apelant dokazao da ga nije mogao pribaviti. Dalje apelant navodi da iz sudnice nije udaljen svjedok koji je kao punomoćnik tuženog prisustvovao ročištima i saslušanju ostalih svjedoka, a potom je i sam saslušan kao svjedok. Takođe, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te traži da mu Ustavni sud zbog toga dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.200,00 KM.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Pravo na pravično suđenje

U odnosu na osporenu odluku

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, dovoljno obrazložio da su apelantovi zahtjevi za utvrđenje prava vlasništva i uspostavljanje prava službenosti puta neosnovani, imajući u vidu da tuženi nije pasivno legitimisan. Osim toga, kako je obrazloženo, apelant nije dokazao da se sporni dio parcele nalazi u posjedu tuženog. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odgovorio na sve procesne prigovore koje apelant ponavlja i u apelaciji, te da je dovoljno obrazložio zbog čega su neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu (vidi, tačka 7. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na osporenu odluku. U odnosu na dužinu trajanja postupka

13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

14. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

15. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena oko godinu dana nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, shodno odredbama člana 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnio redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio zahtjev za ubrzanje postupka sa ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija, u tom dijelu, ne može razmatrati.b)Pravo na imovinu

16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4513/21 (N.D.) | Sudska praksa | Aktio