Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3740/21 (G. B. i drugi)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3740/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3740/21 , rješavajući apelaciju Gordane Bijelić i dr., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Bijelić, Tamare Bijelić, Jovane Bijelić, Milke Mirjanić i Milosave Bijelić- Bukva podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 285746 20 Rev od 17. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Bijelić, Tamara Bijelić, Jovana Bijelić, Milka Mirjanić i Milosava Bijelić-Bukva (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banjaluke, koje zastupa Mile Antonić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 29. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 285746 20 Rev od 17. avgusta 2021. godine.
2. Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) je tužbom protiv apelanata tražio da se utvrdi da zemljište i zgrada, koje su pobliže opisane u izreci presude, (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine ili sporno zemljište i sporna zgrada) ne ulaze u zaostavštinu iza umrle braće Jova i Rada Bijelića (u daljnjem tekstu: prednici apelanata). Shodno navedenom, sud treba da utvrdi ništavost upisa prava besplatnog i trajnog korištenja na spornom zemljištu i prava suvlasništva na spornoj zgradi u korist apelanata, što su apelanti dužni priznati i trpiti da se tužitelj na osnovu presude upiše kao titular prava na spornim nekretninama. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj 71 0 P 285746 18 P od 4. oktobra 2019. godine u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev, uz obavezivanje apelanata na naknadu troškova postupka. Sud je utvrdio da je rješenjem Narodnog odbora Opštine Banjaluka (u daljnjem tekstu: Narodni odbor) od 5. oktobra 1955. godine, jednom od prednika apelanata dodijeljeno sporno zemljište na besplatno i trajno korištenje radi izgradnje zgrade u Banjaluci. Navedeno je da su prednici apelanata odlučili da zajednički izgrade zgradu na spornom zemljištu, nakon čega im je zaključkom Narodnog odbora od 30. maja 1957. godine sporno zemljište dodijeljeno na besplatno i trajno korištenje, uz obavezu da zgradu izgrade u roku od godinu dana, jer će im u protivnom zemljište biti oduzeto. Obrazloženo je da su prednici apelanata ishodili građevinsku dozvolu za izgradnju zgrade sa dva trosobna stana. Utvrđeno je da su prednici apelanata izgradnju zgrade započeli ali da je nisu dovršili. U vezi s tim, sud je obrazložio da su prednici apelanata 20. maja 1958. godine uputili zahtjev Sekretarijatu unutrašnjih poslova narodnog odbora Banjaluka (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) kojim su tražili da Sekretarijat preuzme sporno zemljište, jer izgradnju zgrade ne mogu dovršiti zbog nedostatka financijskih sredstava. Također je navedeno da su prednici apelanata u zahtjevu predložili da Sekretarijat preuzme i zgradu, a da zauzvrat Sekretarijat preuzme njihove obaveze kod Narodne banke, te naknadi uložena sredstava za izgradnju objekta. Sekretarijat je prihvatio njihov zahtjev, te o tome obavijestio nadležne organe. U vezi s tim, obrazloženo je da je Narodni odbor 2. jula 1958. godine donio rješenje o dodjeli spornog zemljišta i nedovršene zgrade na korištenje Sekretarijatu. Istim rješenjem stavljen je van snage zaključak o dodjeli spornog zemljišta na trajno i besplatno korištenje prednicima apelanata. Navedeno je i da to rješenje nikada nije provedeno u javnim evidencijama. Dalje, navedeno je da je Sekretarijat preuzeo zemljište i nedovršenu zgradu i da je 24. jula 1959. godine izradio investicioni program za dovršetak zgrade, te dovršio izgradnju zgrade sa sedam jednosobnih stanova. Unatoč tome, kako je obrazloženo, prednici apelanata su prethodno ishodili upis prava na spornim nekretninama. U vezi s tim, navedeno je da je vještak geodetske struke u svom nalazu naveo da rješenje Narodnog odbora nije provedeno, jer je u vrijeme njegovog donošenja sporna zgrada bila upisana posebno, u drugom zk ulošku. Međutim, sud je naveo da je rješenje Narodnog odbora konačna odluka nadležnog organa i da stoga nije bila neophodna i njena provedba u javnim evidencijama.
3. Sud je dalje naveo da su prednici apelanata umrli i da nikada nisu živjeli u spornoj zgradi, već da su bili nosioci stanarskog prava na stanovima u društvenoj svojini u kojima su živjeli do smrti. U postupku privatizacije državnih stanove, stanove u društvenoj svojini u kojima su živjeli prednici apelanata nakon njihove smrti otkupili su njihovi potomci. Obrazloženo je da je Opština Banjaluka bila nosilac prava raspolaganja i davalac na korištenje stanova u spornoj zgradi, koje je dodijelila fizičkim licima koji su u postupku privatizacije državnih stanova te stanove otkupili. Sud je obrazložio da je prednicima apelanata pravo besplatnog i trajnog korištenja na spornom zemljištu i pravo suvlasništva na spornoj zgradi prestalo prije njihove smrti, jer su se tih prava odrekli izjavom od 20. maja 1958. godine, te da stoga sporne nekretnine nisu mogle biti predmet nasljeđivanja. Obrazloženo je da je rješenje Narodnog odbora od 2. jula 1958. godine o preuzimanju spornih nekretnina u korist Sekretarijata proizvelo pravne posljedice i bez uknjižbe u javne evidencije. Stoga, upis apelanata na spornim nekretninama na osnovu ostavinskih rješenja predstavlja golo pravo, bez sadržaja. Sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbe člana 128. stav 1. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. godine i člana 126. stav 1. Zakona o nasljeđivanju iz 1980. godine, te člana 175. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Odlučujući o žalbama apelanata, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 71 0 P 285746 19 Gž od 12. marta 2020. godine kojom je odbio žalbe. Obrazloženo je da iz sadržaja tehničkog opisa sporne zgrade od 18. jula 1958. godine proizlazi da sporna zgrada nije bila dovršena da bi se dovela u fazu korištenja. Prema pravilima zemljišno knjižnog prava, načelo povjerenja u zemljišne knjige i tačnosti onoga što je upisano je oboriva zakonska pretpostavka. Obrazloženo je da su se apelanti na osnovu rješenja o nasljeđivanju upisali kao suvlasnici na spornim nekretninama, pri čemu svoje pravo na spornim nekretninama crpe na činjenici da su upisani kao suvlasnici. Stoga se, u takvim okolnostima, radi o golom upisu. Navedeno je da se, iz navedenih razloga, za apelante ne može reći da su savjesni i da ih štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige. Tužitelj je predao trećim licima sporne nekretnine, tako što im je omogućio otkup stanova na kojima su imali stanarsko pravo. U takvim okolnostima sporne nekretnine nisu ni mogle biti predmet nasljeđivanja jer one nisu bile u vlasništvu prednikȃ apelanata.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 285746 20 Rev od 17. avgusta 2021. godine odbio revizije apelanata. Obrazloženo je da su prednici apelanata počeli gradnju sporne zgrade, ali da je nisu dovršili. Dalje, obrazloženo je da nije sporno da se apelanti u javnim evidencijama vode kao suvlasnici na spornoj zgradi, pri čemu tvrde da su to pravo naslijedili od svojih prednika, koji su bili vlasnici zgrade, kojima to pravo nije oduzeto. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelanti zaboravljaju da su njihovi prednici to svoje pravo ustupili još 1958. godine i da su na osnovu toga dobili na korištenje stanove u društvenom vlasništvu za sebe i porodicu, što se ne bi desilo da su postali vlasnici sporne zgrade. U vezi s tim, navedeno je da prema tadašnjim propisima nije bilo moguće da neko dobije društveni stan na korištenje, ako stambene potrebe zadovoljava u svojoj kući. Obrazloženo je da prednici apelanata na spornoj zgradi nisu vršili nikakva svojinskopravna ovlaštenja sve do smrti (1976. godine, odnosno 1987. godine), a to nisu radili ni apelanti sve do 2010. godine, kada su ishodili dopunsko rješenje o nasljeđivanju (23, odnosno 34 godine od smrti prednika, odnosno 52 godine od izgradnje sporne zgrade). Shodno tome, sud je u cijelosti prihvatio stav nižestepenih sudova da se radi o goloj svojini, institutu stvarnog prava, koji je poznavalo rimsko pravo kao ius nudus.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelanti ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, te smatraju da sudovi nisu dali jasno i razumljivo obrazloženje za svoje odluke. U tom pravcu navode da su sudovi zanemarili ZK uložak, kao dokaz o pravu svojine, navodeći da su njihovi prednici sagradili zgradu, stvorili novu stvar i postali vlasnici. Apelanti tvrde da je sporna zgrada bila završena jer je bio izvršen tehnički prijem, te smatraju da sudovi nisu proveli pravilnu ocjenu dokaza, u smislu člana 8. ZPP-a, niti su pravilno cijenili sve dokaze. Pogrešno su cijenili materijalne dokaze, posebno zahtjev od 20. maja 1958. godine i rješenje od 2. jula 1958. godine, kao i nalaz i mišljenje vještaka, te u tom pravcu detaljno iznose svoje tumačenje i ocjenu tih dokaza. Smatraju da je potpuno pogrešan stav sudova da su prednici apelanata gradili zgradu, podizali kredite, finansirali izgradnju i na kraju se svega toga odrekli, bez naknade (nije bilo ni nacionalizacije). Navedeno je da su njihovi prednici bili stvarni vlasnici sporne zgrade i to njihovo pravo je moglo prestati samo na jedan od zakonom propisanih načina što se u konkretnom slučaju nije desilo, jer zgrada nije nacionalizovana, niti je postojala odluka suda, niti odluka drugog organa.
7. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
9. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u obrazloženjima odluka dali jasne i relevantne razloge za odlučenje. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili sve relevantne okolnosti koje su bile bitne za odlučenje na osnovu kojih su došli do saglasnog zaključka da sporne nekretnine nisu mogle biti u vlasništvu njihovih prednika, niti su mogle biti predmet nasljeđivanja. U vezi s tim redovni sudovi su ocjenom dokaza, koji datiraju iz vremena gradnje sporne nekretnine, došli do zaključka da su prednici apelanta svoja prava na nedovršenoj zgradi ustupili javnoj vlasti a da su za uzvrat dobili stanove u društvenoj svojini, koje su njihovi prednici otkupili nakon smrti prednika. Redovni sudovi su uzeli u obzir da rješenje Narodnog odbora iz 1958. godine o preuzimanju sporne nekretnine u korist Sekretarijata nije provedeno u javnim evidencijama, ali da je ono proizvelo pravne posljedice i bez upisa, o čemu su se sudovi dovoljno jasno izjasnili (vidi tač. 2 do 5 ove odluke). Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uzeli u obzir sve prigovore koji su bili relevantni, a koje apelanti ponavljaju u apelaciji, da su ih razmotrili i odbili uz relevantno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Uzimajući u obzir sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman