Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3717/21 („Gliese 581g“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o inspekcijama Kantona Sarajevo
- Zakon o turizmu · čl. 83
- Odluka o klasifikaciji djelatnosti Bosne i Hercegovine 2010 · čl. 2
- Zakon o dopuni Zakona o inspekcijama Kantona Sarajevo
- Pravilnik o izmjeni pravilnika o djelatnostima obaveznih članova turističke zajednice Kantona Sarajevo
- Pravilnik o dopuni pravilnika o djelatnostima obaveznih članova turističke zajednice Kantona Sarajevo
- Zakon o inspekcijama Kantona Sarajevo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o turizmu
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o turizmu ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 31/17)
- Zakon o turizmu
- Pravilnik o djelatnostima obaveznih članova turističke zajednice Kantona Sarajevo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3717/21
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3717/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Gliese 581g“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24 ), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Gliese 581g“ d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 827591 21 Pžp od 1. septembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 827591 20 Pr od 11. juna 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Gliese 581g“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koji zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 827591 21 Pžp od 1. septembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 827591 20 Pr od 11. juna 2
021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna inspekcija) i Ministarstva privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo privrede) zatraženo je 29. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovori su dostavljeni u periodu od 1. do 8. aprila 2022. godine, pa ih je Ustavni sud proslijedio apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore je dostavljeno 15. juna 2022. godine.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Kantonalna inspekcija je nakon izvršenog inspekcijskog nadzora donijela Rješenje broj UP-1-
14-08-20-18004/19-08/07 od 2. oktobra 2019. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 2. oktobra 2019. godine). Rješenjem je apelantu naloženo da za opisani restoran prijavi obračun akontacije članarine Turističkoj zajednici Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Turistička zajednica) za 2018. godinu i za period od januara do septembra 2019. godine i uplati je na depozitni račun Kantona Sarajevo. Apelant je obavezan da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja izvrši dati nalog i da dokaz o izvršenoj upravnoj mjeri dostavi Kantonalnoj inspekciji. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da žalba protiv tog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje. Apelant je protiv tog rješenja izjavio žalbu, koju je Ministarstvo privrede odbilo 8. novembra 2019. godine. Apelant je 25. decembra 2019. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja od 8. novembra 2019. godine.
5. Kantonalna inspekcija je 17. decembra 2019. godine provela kontrolni nadzor izvršenja rješenja od 2. oktobra 2019. godine i utvrdila da apelant nije izvršio naloženu upravnu mjeru. Slijedom toga, apelantu je 30. decembra 2019. godine izdat prekršajni nalog kojim je obavezan da plati kaznu u iznosu od 3.000,00 KM. Apelant je Općinskom sudu podnio zahtjev za sudsko odlučivanje o tom prekršajnom nalogu.
Osporene odluke
6. Općinski sud je nakon održanog pretresa donio Rješenje broj 65 0 Pr 827591 20 Pr od 11. juna 2021. godine. Tim rješenjem apelant je proglašen odgovornim jer nije postupio po rješenju od 2. oktobra 2019. godine, čime je počinio prekršaj iz člana 83. Zakona o inspekcijama Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o inspekcijama). Za počinjeni prekršaj apelantu je, na osnovu člana 109. stav 1. tačka i) Zakona o inspekcijama, izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM. Apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 KM.
7. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je Kantonalna inspekcija kod apelanta dva puta vršila inspekcijsku kontrolu. Prvi put kontrola je izvršena u apelantovoj poslovnoj jedinici u restoranu u Ulici Džemala Bijedića broj 185, kada je na osnovu predočene dokumentacije utvrđeno da apelant podliježe obavezi plaćanja članarine Turističkoj zajednici jer obavlja registriranu djelatnost pripreme i posluživanja hrane (šifra djelatnosti 56.10). Slijedom toga, doneseno je rješenje od 2. oktobra 2019. godine. Drugi put kontrola je izvršena u apelantovom sjedištu, kada je utvrđeno da apelant nije postupio po rješenju od 2. oktobra 2019. godine, zbog čega mu je izdat prekršajni nalog. Općinski sud je te okolnosti utvrdio na osnovu iskaza inspektora koji je obavljao inspekcijsku kontrolu, zapisnikâ o inspekcijskom nadzoru od 25. septembra 2019. godine i kontrolnom inspekcijskom nadzoru od 17. decembra 2019. godine. Zbog navedenih propusta sud je zaključio da je apelant počinio prekršaj iz člana 83. Zakona o inspekcijama.
8. Općinski sud je na osnovu uvida u prekršajni nalog zbog kojeg je i zatraženo sudsko odlučivanje u tom predmetu i uvida u zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 17. decembra 2019. godine utvrdio da je u njima kao naziv okrivljenog pravnog lica upisan naziv apelanta koji je upisan i u izvodima iz apelantove registracije. Također, sud je utvrdio da je u tom nalogu inspektor, u skladu sa članom 55. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZP), naveo obavezujuće podatke o apelantovom nazivu, sjedištu i jedinstvenom identifikacionom broju. Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja tog rješenja cijenio da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 759310 20 Pžp od 2. juna 2020. godine potvrđeno Rješenje Općinskog suda broj 65 0 Pr 759310 19 Pr od 19. decembra 2019. godine kojim je apelant proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 82d. stav 2. Zakona o turizmu, tj. da je bio dužan, po osnovu registrirane djelatnosti, plaćati članarinu Turističkoj zajednici, s tim da je predmet inspekcijskog nadzora bila apelantova druga poslovna jedinica.
9. Općinski sud je odbio prijedlog apelantove odbrane za provođenje određenih dokaza uz obrazloženje da su ti dokazi preuzeti s interneta i sudu nisu bili predati u originalu ili ovjerenoj kopiji, kako to propisuje član 68. stav 2. ZP-a. Također, Općinski sud je odbio apelantov prijedlog da se odgodi usmeni pretres do donošenja odluke Kantonalnog suda u upravnom sporu. Naime, kako je navedeno, prekršajni postupak se posmatra odvojeno od postupka upravnog spora koji se vodi pred drugim nadležnim sudom, a tužba koju je apelant podnio Kantonalnom sudu nije bitna za utvrđivanje apelantove odgovornosti za počinjeni prekršaj.
10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 827591 21 Pžp od 1. septembra 2021. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je ocijenio da iz obrazloženja prvostepenog rješenja jasno proizlazi da je prvostepeni sud tretirao stranke na jednak način i da su svakoj strani pružene jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi, kako je to propisano i članom 15. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Zatim je ocijenjeno da je prvostepeni sud dao sasvim jasne, logične i uvjerljive razloge zašto smatra dokazanim da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da, u skladu sa članom 84. ZP-a (kojim su propisani osnovi za žalbu), apelantovi žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ne mogu biti predmet analize tog suda.
11. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove prigovore o tome da je prvostepeni sud neopravdano odbio provesti njegove dokaze jer su preuzeti s interneta i nisu predati u originalu ili ovjerenoj kopiji. Naime, Kantonalni sud je ukazao da na osnovu odredbi člana 289. st. 2. i 3. ZKP-a koje se, u skladu sa članom 18. stav 2. ZP-a, mutatis mutandis primjenjuju i u prekršajnom postupku, neovjerene kopije ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana
14. Evropske konvencije. Apelant ističe da je proglašen odgovornim za prekršaj „za koji ne može biti odgovoran“ jer „nije bio u obavezi postupiti po rješenju ovlaštenog organa“ zato što nije obavezni član Turističke zajednice. Također, apelant ističe da su sudovi prilikom odlučivanja postupali očigledno proizvoljno i pogrešno primijenili materijalne propise o prekršajima. Naime, apelant ističe da je član 3. Pravilnika o djelatnostima obaveznih članova Turističke zajednice Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravilnik) iz 2016. godine, kojim je šifra djelatnosti 56.10 bila propisana kao djelatnost za čije obavljanje je obavezno plaćanje članarine Turističkoj zajednici, izmijenjen 2018. godine. Nakon toga, među djelatnostima za koje je obavezno plaćanje članarine Turističkoj zajednici nije djelatnost pod tom šifrom. Apelantu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, i „to aspekt prava na dokaz“, a navodi i da je diskriminiran zato što je sud postupao suprotno članu 15. ZKP-a. Osim toga, smatra da je sud povrijedio i načelo jednakosti stranaka kada je ovlaštenom organu dozvolio provođenje svih dokaznih prijedloga, „pa čak i sudske prakse“, a njega je onemogućio da ravnopravno dokazuje činjenice u postupku, odnosno odbio je njegove dokazne prijedloge „bez ikakvog razloga“. Osim toga, naveo je da mu Općinski sud nije omogućio da izvrši uvid u dokazni prijedlog ovlaštenog organa – izvod iz registra novčanih kazni od 5. maja 2021. godine. U vezi s tim ističe da je ovlašteni organ predložio taj dokaz, ali da ga nije uručio apelantu, a sud je to „smatrao zakonitim“. Apelant smatra da je doveden u nejednak položaj i zato što su za Općinski sud i Kantonalni sud „od bitnog utjecaja“ bile odluke drugih sudova koje je predložio ovlašteni organ, ali im nije bila od važnosti odluka Kantonalnog suda u upravnom sporu po podnesenoj tužbi „kada je apelant tražio prekid (odlaganje) prekršajnog postupka“. Smatra da su obrazloženja osporavanih odluka arbitrarna i da ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, da nisu detaljno razmotrena sva sporna pitanja, niti da su bila razmotrena onako kako je to zakonski određeno. Apelant navodi da mu je posljedično povrijeđeno i pravo na imovinu s obzirom na to da mu je zbog takvih postupaka izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM i paušalni iznos od 200,00 KM za troškove prekršajnog postupka. Na kraju, apelant traži i „troškove postupka uvećane za troškove sastavljanja ove apelacije“. b)Odgovori na apelaciju
13. Općinski sud, Kantonalni sud te Kantonalna inspekcija su odgovorili da su apelantovi navodi neosnovani.
14. Ministarstvo privrede je odgovorilo da dokazi čije je provođenje Općinski sud odbio nisu relevantni za rješavanje tog predmeta i nemaju nikakvu vezu s predmetom apelacije. Nadalje, Ministarstvo je istaklo da nisu tačni apelantovi navodi da je šifra djelatnosti 56.10 isključena donošenjem Pravilnika iz 2018. godine. Napomenuto je da je Pravilnikom ta šifra obuhvaćena i sadržana u oblasti 56 – Djelatnosti pripreme i usluživanja hrane i pića (u daljnjem tekstu: oblast 56). Ministarstvo je pojasnilo da je članom 3. Odluke o klasifikaciji djelatnosti Bosne i Hercegovine 2010 („Službeni glasnik BiH“ broj 47/10; u daljnjem tekstu: Odluka o djelatnostima) propisano da se klasifikacija djelatnosti sastoji od četiri hijerarhijska nivoa koja su označena na sljedeći način: područje (označeno jednoslovnom abecednom šifrom), oblast (označena dvocifrenom brojčanom šifrom), grana (označena trocifrenom brojčanom šifrom) i razred (označen četverocifrenom brojčanom šifrom). U skladu s Odlukom o djelatnostima, oblast 56 obuhvata nekoliko vrsta djelatnosti. Navedeno je da je u postupku utvrđeno da su sve te djelatnosti iz oblasti 56 Pravilnika navedene u apelantovom aktuelnom izvodu iz sudskog registra.
15. Apelant je u izjašnjenju ponovio navode iz apelacije.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o inspekcijama („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 2/17 i 37/21) u relevantnom dijelu glasi:
Član 83. (Postupanje po rješenju i izvršenje upravne mjere)
Subjekt nadzora je obavezan postupiti po rješenju inspektora i izvršiti upravnu mjeru koja mu je rješenjem naložena, u roku utvrđenom u rješenju.
Član 109. stav 1. točka i) (Prekršaji i prekršajne kazne) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM do 15.000,00 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice, ako:
i) ne postupi po rješenju inspektora i ne izvrši upravnu mjeru koja mu je rješenjem naložena u roku utvrđenom u rješenju (član 83. ovog zakona);
17. Zakon o turizmu („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 19/16, 31/17, 34/17 – ispravka i 13/21) u relevantnom dijelu glasi:
Član 63. st. (1) i (2) (Članovi Turističke zajednice) (1) Turistička zajednica ima obavezne članove, predstavnike privatnog i javnog sektora turizma iz općina sa područja Kantona. (2) Obavezni članovi Turističke zajednice su sva pravna i fizička lica, koje na području Kantona imaju sjedište ili bilo kakav organizacioni dio i koje ostvaruju prihod pružanjem ugostiteljskih ili drugih turističkih usluga ili obavljaju s turizmom neposredno povezane djelatnosti.
Član 96. st. (1), (2) i (4) (Mjere za otklanjanje nedostataka) (1) Ako su poslovni prostor, uređaji i oprema namijenjeni za obavljanje turističke djelatnosti prestali ispunjavati propisane uslove, po izdatom odobrenju inspektor će, bez odlaganja a najkasnije u roku od osam dana, narediti otklanjanje utvrđenih nedostataka s utvrđenim činjenicama odlučnim za donošenje rješenja, kojim će odrediti rok ne kraći od 30 dana pravnom i fizičkom licu da prilagodi pružanje usluga u skladu sa zakonom. (2) Za sve ostale utvrđene nedostatke i nepravilnosti u poslovanju turističkih subjekata, utvrđene na osnovu ovog zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona, inspektor će postupiti kao u stavu (1) ovog člana. (4) Žalba na rješenje iz st. (1), (2) i (3) ovog člana ne odlaže izvršenje rješenja.
18. Pravilnik o djelatnostima obaveznih članova Turističke zajednice Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 44/16, 2/18 i 12/18)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. (Obavezni članovi Turističke zajednice Kantona Sarajevo) Obavezni članovi Turističke zajednice Kantona Sarajevo su sva pravna i fizička lica, koja na području Kantona imaju sjedište ili bilo kakav organizacioni dio i koji ostvaruju prihod pružanjem ugostiteljskih ili drugih turističkih usluga ili obavljaju s turizmom neposredno povezane djelatnosti. Član 3. (Djelatnosti) Za pravna i fizička lica iz člana 2. ovog Pravilnika, propisuju se sljedeće djelatnosti u skladu sa Odlukom o klasifikaciji djelatnosti Bosne i Hercegovine 2010 ("Službeni glasnik BiH", broj 47/10) i to: […]
56. Djelatnosti pripreme i usluživanja hrane i pića, […]
VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 14. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
23. Ustavni sud najprije primjećuje da su rješenja koja apelant osporava apelacijom donijeta u prekršajnom postupku. Imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda, koja je pratila utvrđene kriterije i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Ustavni sud zaključuje da se radi o postupku koji se tiče utvrđivanja osnovanosti bilo kakve „krivične optužbe“ protiv apelanta, pa da on uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3909/20 od 6. aprila 2022. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
24. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza, Ustavni sud podsjeća na načela Evropskog suda u vezi s tim pitanjima (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Osim toga, u odnosu na prigovore o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti (vidi tačku 7. ove odluke). Općinski sud je detaljno obrazložio da su se u apelantovim radnjama ostvarila obilježja prekršaja iz člana 83. Zakona o inspekcijama, za koji ga je proglasio odgovornim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelantovi identični navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je zaključio da prvostepeno rješenje sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica s aspekta postojanja prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti. Stoga, Ustavni sud smatra da utvrđenje redovnih sudova o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti nije proizvoljno niti „očigledno nerazumno.“
26. U pogledu apelantovih navoda kojim ističe da su obrazloženja osporenih odluka arbitrarna, Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39–40. s daljnjim referencama, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnosioca zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36).
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u obrazloženju prvostepene odluke nije izostalabrižljiva i savjesna ocjena svih dokaza koji su provedeni u toku postupka, slijedom čega su utvrđene relevantne činjenice za donošenje rješenja. S druge strane, polazeći od činjenice da su u konkretnom slučaju osporena rješenja donesena u prekršajnom postupku zbog nepostupanja po rješenju inspektora koje je postalo pravomoćno, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nije mogla preispitivati apelantova obaveza da obračuna i uplati akontaciju članarine Turističkoj zajednici, već da se dati nalog morao uzeti kao nesporna činjenica koja se razmatra prilikom utvrđivanja postojanja prekršaja. Stoga, ni apelantovi navodi da on nije obavezan da plaća članarinu Turističkoj zajednici i da stoga nema elemenata prekršaja ne utječu na činjenicu da je apelant proglašen odgovornim za prekršaj zbog nepostupanja po rješenju inspektora koje je postalo pravomoćno.
28. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i načelo ravnopravnosti stranaka u postupku jer je sud odbio njegove dokazne prijedloge. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na načela Evropskog suda (vidi Evropski sud, Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, predstavka broj 51355/10, stav 42, i Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije (broj 2), presuda od 14. januara 2020. godine, predstavke br. 51111/07 i 42757/07, stav 504). Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da izvodi dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Međutim, sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano.
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je redovni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je odbio apelantove dokazne prijedloge (vidi tačku 9. ove odluke). Ustavni sud, također, ukazuje da je Kantonalni sud, razmatrajući iste apelantove prigovore, zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda da odbije provođenje predloženih dokaza, o čemu je također dao relevantno obrazloženje (vidi tačku 11. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i te apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.
30. Konačno, Ustavni sud napominje da je prilikom donošenja odluke uzeo u obzir i ostale apelantove navode koje je on opširno iznio i kojima je pokušao dokazati kršenje prava na pravičan postupak (npr. o nemogućnosti izvođenja dokaza o dodjeli budžetskih sredstava za isplatu dijela plaće i sl.). Međutim, Ustavni sud smatra da ti ostali apelantovi navodi ni na koji način ne mogu dovesti u pitanje pravičnost postupka u kojem je apelant proglašen odgovornim za prekršaj.
31. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da prekršajni postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana I
I/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
32. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenog prava. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
33. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ni ove navode neće posebno razmatrati. VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sud donese rješenje kojim je apelant proglašen odgovornim za prekršaj u prekršajnom postupku koji je vođen protiv njega zato što se njegovi navodi o tome, u suštini, odnose na tvrdnje o tome da je u tom prekršajnom postupku redovni sud pogrešno primijenio pozitivnopravne propise.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman