Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4336/21 (N. R.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4336/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4336/21 , rješavajući apelaciju koju je podnio Nikola Raguž, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nikola Raguž protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 K 047373 21 Kvlz od 13. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Raguž (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Odvjetnički ured "Puljić" iz Čapljine, podnio je 20. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 K 047373 21 Kvlz od 13. oktobra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 047373 21 Kž od 17. juna 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 K 047373 20 K2 od 25. februara 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda apelant je, između ostalog, oglašen krivim zato što je, radnjama pobliže opisanim u izreci presude, učinio krivično djelo Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav (3) u vezi sa stavom (2) Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), ali je na osnovu člana 41. stav (1) KZ RS oslobođen od kazne.
3. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da je proveo dokaze optužbe (saslušao oštećene, svjedoke i vještaka saobraćajne struke K. V., u daljnjem tekstu: vještak optužbe, te izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju). Također, ukazao je da je, po prijedlogu odbrane, provedeno saobraćajno-tehničko vještačenje koje je izvršio vještak B. N. (u daljnjem tekstu: vještak odbrane). Pored toga, Osnovni sud je naveo da su po naredbi suda vještaci Saobraćajnog fakulteta u Doboju, V. B. i T. Đ. (u daljnjem tekstu: vještaci koje je odredio sud) proveli saobraćajno-tehničko vještačenje, te da su u vezi s tim sačinili nalaz i mišljenje koji ima dvije varijante. Dalje, Osnovni sud je ukazao da su tragovi kočenja apelantovog vozila i drugog vozila odlučna činjenica na osnovu koje je utvrđen uzrok nezgode. U vezi s tim, istakao je da su vještak odbrane i vještaci koje je odredio sud u drugoj varijanti naveli da je drugo vozilo započelo kočenje u svojoj lijevoj traci. Međutim, ukazao je da materijalni dokazi isključuju tu mogućnost. Dalje je naveo da je prihvatio nalaz vještaka optužbe, odnosno prvu varijantu vještaka koje je odredio sud kao objektivne, jer su u skladu sa drugim izvedenim dokazima, i iz kojih proizlazi da je uzrok nezgode, odnosno, opasnu situaciju, izazvao apelant. Sud je zaključio da je nakon što je detaljno analizirao sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, utvrdio da je apelant učinio navedeno krivično djelo.
4. Presudom Okružnog suda odbijena je žalba apelantovog branioca kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, na pouzdan i uvjerljiv način utvrdio uzrok nezgode. Naime, ukazao je da su o tome vještak optužbe i vještaci koje je odredio sud u varijanti jedan na pretresu pred prvostepenim sudom iznijeli sadržajnu argumentaciju. Imajući to u vidu Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud njihov zaključak pravilno ocijenio objektivnim, stručnim i prihvatljivim, te zasnovanim na dokazima koji nesumnjivo upućuju na apelantovu odgovornost. Također, istakao je da je prvostepeni sud opravdano uskratio vjeru nalazu vještaka odbrane i vještaka koje je odredio sud u drugoj varijanti, koji su svoje zaključke zasnovali na tezama koje nisu u skladu da objektivnim dokazima. U vezi s tim, Okružni sud je naveo su neosnovani žalbeni navodi da sadržaj dokazne građe nije pružao pouzdan osnov za zaključak o apelantovoj krivici, što bi obavezivalo sud da primijeni načelo „in dubio pro reo“.
5. Presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev za zaštitu zakonitosti apelantovih branilaca kao neosnovan. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da zahtjev da se obavijesti o sjednici vijeća lice koje ima na to pravo pred odredbi člana 318. stav (1) ZKP mora postaviti jasno, nedvosmisleno i određeno u žalbi ili odgovoru na žalbu, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, zbog čega nije povrijeđena odredba člana 311. stav (1) tačka g) u vezi sa članom 318. stav (1) ZKP. U pogledu ostalih navoda zahtjeva, koji se odnose na povredu člana 311. st. (1) tačka j) i (2) u vezi sa članom 3. ZKP, Vrhovni sud je ukazao da se radi o povredama povodom kojih se zahtjev za zaštitu zakonitosti, shodno odredbi člana 350. ZKP, ne može izjaviti.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza utvrdili da je on počinio navedeno krivično djelo. U vezi s tim, ukazuje da nije obrazloženo zbog čega nisu prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka odbrane i vještaka koje je odredio sud u varijanti dva, odnosno zašto se nalazu i mišljenju vještaka optužbe i vještaka koje je odredio sud u varijanti jedan daje odlučna snaga. Apelant dalje tvrdi da je na taj način povrijeđeno i njegovo pravo na jednakost stranaka u postupku, s obzirom na to da su redovni sudovi u cijelosti ignorisali dokaze koje je predložila odbrana. Također, apelant tvrdi da osporene odluke nisu donesene u skladu sa načelom in dubio pro reo. Osim toga, tvrdi da presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava standard obrazložene odluke i da nije odgovorila na navedene apelantove prigovore.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivici. Također, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud jasno obrazložio zbog čega je poklonio vjeru vještaku optužbe i vještacima koje je odredio sud u prvoj varijanti, a zašto nije poklonio vjeru vještaku odbrane i vještacima koje je odredio sud u drugoj varijanti. Pri tome, Ustavni sud smatra da ne proizlazi da je apelantovoj odbrani bilo uskraćeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno da pobija dokaze optužbe. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je detaljno obrazložio zašto ovi apelantovi prigovori nisu osnovani.
10. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava standard obrazložene odluke, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud analizirao apelantove prigovore u okviru ograničenja iz člana 350. ZKP (zahtjev za zaštitu zakonitosti se može podnijeti zbog povrede Krivičnog zakona i ako je povrijeđeno pravo na odbranu) tako da ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, te je u vezi s tim zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2317/19 od 15. marta 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kako je navedeno, nakon ocjene izvedenih dokaza, izveli zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta apelantovoj tvrdnji o kršenju principa in dubio pro reo.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman