Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4042/21 ("MILKA AGRO" d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dioba
  • Društveno vlasništvo
  • Ugovor o kupoprodaji
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4042/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4042/21 , rješavajući apelaciju "MILKA AGRO" d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "MILKA AGRO" d.o.o. Laktaši podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 121655 21 Pž 2 od 7. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "MILKA AGRO" d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 121655 21 Pž 2 od 7. septembra 2021. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 121655 20 Ps 2 od 29. aprila 2021. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav upis prava svojine na nepokretnosti preciznije označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: nepokretnost) koji je izvršen u korist tužene Opštine Laktaši (u daljnjem tekstu: tužena). Takođe, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora od 25. decembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor) stekao osnov za upis prava svojine na 1/10 dijela nepokretnosti (u daljnjem tekstu: sporni dio nepokretnosti), te da je tužena dužna da trpi da se apelant u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu upiše kao suvlasnik i suposjednik na spornom dijelu nepokretnosti.

3. U obrazloženju, Okružni privredni sud je, između ostalog, ukazao na sadržaj odredbi čl. 324., 325. i 326. Zakona o stvarnim pravima. Zatim je naveo da je na osnovu rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, Područna jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: Republička uprava) od 14. jula 2015. godine kao vlasnik na nepokretnosti upisana tužena. Dalje je ukazao da je prije donošenja navedenog rješenja, nepokretnost u određenim zemljišnim knjigama bila upisana kao opštenarodna imovina. Takođe je naveo da je rješenjem tužene od 22. juna 1973. godine Zemljoradničkoj zadruzi Laktaši (u daljnjem tekstu: ZZ Laktaši) dodijeljeno pravo korištenja na toj nepokretnosti. Osim toga, sud je utvrdio da su ZZ Laktaši, Zemljoradnička zadruga Župa Kriškovci (u daljnjem tekstu: ZZ Župa Kriškovci), Trgovina a.d. Laktaši i Uslugatrans a.d. Laktaši zaključili ugovor o diobi od 17. januara 2003. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o diobi) kojim je, između ostalog, ugovoreno da ZZ-i Župa Kriškovci pripada sporni dio nepokretnosti. Dalje je obrazložio da su ZZ Župa Kriškovci i apelant zaključili kupoprodajni ugovor kojim je ugovoreno da ZZ Župa Kriškovci prodaje apelantu sporni dio nepokretnosti, sa pravom raspolaganja. Imajući to u vidu, sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da ZZ Župa Kriškovci na apelanta prenese više prava nego što je imala na osnovu ugovora o diobi.

4. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 121655 21 Pž 2 od 7. septembra 2021. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Viši privredni sud je naveo da je iz istorijata nepokretnosti utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o nepokretnosti koja je bila u društvenom vlasništvu, da pravo vlasništva trećih lica nije postojalo, te da je ZZ Župa Kriškovci imala samo pravo korištenja. Sud je dalje obrazložio da se u skladu sa odredbom člana 48. Opšteg zakona o zadrugama, društvena imovina data zadruzi na korištenje ne smatra imovinom zadruge, te da apelantovo tumačenje istorijata spornog dijela nepokretnosti nema osnova u materijalnim dokazima. Dalje je naveo da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o sticanju prava vlasništva na osnovu pravnog posla. U vezi s tim, ukazao je da apelant do dana izlaganja nepokretnosti 2015. godine nije proveo kupoprodajni ugovor u zemljišnim knjigama u skladu sa odredbom člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima koji se primjenjivao na dan zaključivanja ugovora, odnosno odredbom člana 53. Zakona o stvarnim pravima koji se primjenjuje od 2010. godine. Osim toga, sud je naveo da se pitanje da li je kupoprodajni ugovor pravno valjan ili nije može utvrđivati samo u postupku između ugovarača koji su taj ugovor zaključili. Međutim, ukazao je da tužena u konkretnom slučaju nije pasivno legitimisana strana za utvrđivanje postojanja osnova za sticanje prava vlasništva na osnovu kupoprodajnog ugovora. Osim toga, naveo je da za razrješenje spora nije odlučno to da li se radi o izgrađenom ili neizgrađenom zemljištu, te koji je status zemljišta na kojem je tužena vlasnik. U vezi s tim, naveo je da predmet spora nije utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o prometu da bi se s tog aspekta ispitivalo da li je dozvoljen promet predmeta prodaje koji je naveden u kupoprodajnom ugovoru.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Navodi da je tužena uz naknadu dodijelila nepokretnost na korištenje ZZ Laktaši, te da se u konkretnom slučaju radilo o njenoj prodaji. Takođe smatra da je on sporni dio nepokretnosti kupio od ZZ Župa Kriškovci za određeni novčani iznos, te da se kupoprodajni ugovor trebao tumačiti na način da je ZZ Župa Kriškovci na apelanta prenijela pravo svojine. Osim toga, smatra da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom, a ne neizgrađenom građevinskom zemljištu, jer su tu ranije postojali objekti koji su izgorjeli u požaru.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora nije stekao osnov za upis prava svojine na spornom dijelu nepokretnosti, jer nije bilo osnova da ZZ Župa Kriškovci na apelanta prenese više prava nego što je imala na osnovu ugovora o diobi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud detaljno obrazložio da za razrješenje spora nije odlučno to da li se radi o izgrađenom ili neizgrađenom zemljištu, te koji je status zemljišta na kojem je tužena vlasnik (vidi tačku 4. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Takođe, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4042/21 ("MILKA AGRO" d.o.o. Laktaši) | Sudska praksa | Aktio