Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5000/22 (J. M. i R. P.)

Odluka donesena 30. 11. 2023.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
  • Dostava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5000/22

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-5000/22, rješavajući apelacije Jelene Majstorović i Radenka Popovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju su podnijeli Jelena Majstorović i Radenko Popović.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u postupku određivanja pritvora apelantima, koji je okončan Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 033483 22 K V 2 od 30. decembra 2022. godine, prvostepeno Rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 033483 22 Krn 5 od 23. decembra 2022. godine, nije brzo i bez odlaganja dostavljeno braniocu apelanata, nego tek petog dana od dana donošenja.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine da Jeleni Majstorović i Radenku Popoviću isplati iznos od po 500 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog povrede prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i to u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijeli Jelena Majstorović i Radenko Popović protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 033483 22 K V 2 od 30. decembra 2022. godine i S1 2 K 033483 22 Krn 5 od 23. decembra 2022.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jelena Majstorović i Radenko Popović (u daljnjem tekstu: apelantkinja i apelant, zajedno: apelanti), koje zastupa Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 26. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što njihovom braniocu „brzo“ i bez odlaganja nije dostavljena odluka Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) o prijedlogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) za određivanje pritvora apelantima. Apelanti su takođe podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio puštanje apelanata iz pritvora, jer „se apelanti nalaze u pritvoru bez pravnog osnova.“ Apelacija je registrovana pod brojem AP-5000/22.

2. Apelanti su, putem istog punomoćnika, 12. januara 2023. godine podnijeli apelaciju protiv rješenjā Suda BiH br. S1 2 K 033483 22 K V 2 od 30. decembra 2022. godine i S1 2 K 033483 22 Krn 5 od 23. decembra 2022. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP- 180/23.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod br. AP-5000/22 i AP-180/23 odnose na iste apelante i isti predmet, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP- 5000/22.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je 29. decembra 2022. i 18. januara 2023. godine od Suda BiH i Tužilaštva zatražio da dostave odgovore na apelacije. Sud BiH i Tužilaštvo su 6. i 31. januara i 1. februara 2023. godine dostavili odgovore na apelacije.

5. Ustavni sud je 6. januara i 3. februara 2023. godine punomoćniku apelanata dostavio odgovore radi izjašnjenja. Punomoćnik apelanata je 10. januara 2023. godine dostavio izjašnjenje u predmetu broj AP-5000/22, dok u predmetu broj AP-180/23 nije dostavio izjašnjenje.

6. Ustavni sud je 9. januara 2023. godine od Suda BiH zatražio dodatne informacije – kopiju dostavnica u predmetu broj AP-5000/22, koje je taj sud dostavio 12. januara 2023. godine.

7. Apelanti su 28. avgusta 2023. godine podnijeli zahtjev za preispitivanje Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-5000/22 od 13. jula 2023. godine, koji je Ustavni sud usvojio Rješenjem broj AP-5000/22 od 30. novembra 2023. godine. Naime, Ustavni sud je utvrdio da u odluci čije se preispitivanje traži, u tački 19 (Navodi iz apelacije) nije navedeno da su apelanti tražili da im Ustavni sud dodijeli novčanu naknadu (pa im ta naknada nije ni određena). Stoga će Ustavni sud ovom odlukom odlučiti (i) o dijelu apelacije kojim je tražena naknada nematerijalne štete.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

9. Državna agencija za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sipa) je 21. decembra 2022. godine apelante lišila slobode zbog postojanja sumnje da su počinili krivična djela udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249 st. (1) i (2) i zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 220 stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) sve u vezi sa čl. 53 i 54 KZBiH.

10. Apelanti su 22. decembra 2022. godine predati Tužilaštvu. Tužilaštvo je 23. decembra 2022. godine Sudu BiH – sudiji za prethodni postupak, podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantima (u daljnjem tekstu: prijedlog Tužilaštva).

11. Braniocu apelanata je 23. decembra 2022. dostavljen prijedlog Tužilaštva, povodom kojeg je Sud BiH tog dana održao ročište a radi izjašnjenja apelanata, osumnjičenog S. S. i njihovih branilaca, o prijedlogu Tužilaštva.

12. Nakon toga je Sud BiH Rješenjem broj S1 2K 033483 22 Krn 5 od 23. decembra 2022. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelantima i osumnjičenom S. S. odredio pritvor koji najduže može da traje mjesec dana počev od 21. decembra 2022. godine, zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret (vidi tačku 8 ove odluke). Pritvor je određen zbog postojanja osnovane bojazni da će ometati krivični postupak i naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, u skladu sa članom 132 stav 1 tač. b) i c) ZKPBiH.

13. U obrazloženju prvostepenog rješenja Sud BiH je naveo da su apelanti i S. S. zaposleni u Upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO). Sud BiH je na osnovu dokaza koje je predložilo Tužilaštvo utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelantkinja bila na čelu grupe za organizovani kriminal u smislu člana 1 stav 22 KZBiH, dok su apelant i četiri osumnjičena lica bili članovi te grupe. Sud BiH je naveo da iz tih dokaza proizlazi da je riječ o grupi koja ima hijerarhijsku strukturu, kao i da je svaki od pripadnika grupe imao unaprijed određene planirane zadatke i uloge u izvršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Nadalje je obrazložio da postoji osnovana sumnja da su pripadnici grupe, u periodu od 2017. do 2020. godine, na području Bosne i Hercegovine nezakonito postupali u svojstvu službenih lica sa specijalnim ovlašćenjima unutar UIO. Na taj način su sebi pribavili imovinsku korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM te nanijeli drugima štetu i povrijedili prava drugog. Osumnjičeni su nastupali kao službena lica UIO, u službenim uniformama s jasno istaknutim obilježjima, i u više navrata bez izdatog ili valjanog izdatog naloga za provjeru indirektnih poreza (nalog PIP ili PNP) zajednički obavljali nezakonite službene radnje pretresa, neplanirane samoinicijativne radnje u vidu kontrola za koje nisu nadležni. Sud BiH je takođe naveo da postoji osnovana sumnja i da su obavljali neprijavljene provjere bez evidentiranja u zvaničnim evidencijama UIO s namjerom da sakriju svoj nezakonit rad. Osumnjičeni su u više navrata nezakonito oduzeli zlatni i srebreni nakit i polovne kućanske aparate iz trgovinskih radnji čiji vlasnici nisu obveznici PDV-a i koji posluju u domaćem prometu. Pri tome su, kako je navedeno, za sebe zadržavali određeni dio oduzetih predmeta i izdali više potvrda o privremenom oduzimanju nakita naznačenih na manje količine.

14. Sud BiH je dalje utvrdio da je opravdan prijedlog tužioca za određivanje pritvora apelantima zbog postojanja koluzione opasnosti iz člana 132 stav (1) tačka b) ZKPBiH. Navedeno je da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelanti mogli ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, kako na one koji su saslušani tako i na svjedoke koje Tužilaštvo planira da sasluša u narednom periodu. Sud BiH je cijenio da će u narednom periodu neki od svjedoka koje će Tužilaštvo saslušati biti i zaposlenici UIO, što dodatno pojačava bojazan da bi apelanti mogli da izvrše neželjeni uticaj na navedena lica ukoliko bi bili pušteni na slobodu. Sud je cijenio i činjenicu da su neki od svjedoka izrazili bojazan od navedene grupe, da su mijenjali svoje iskaze, a takvu bojazan bi pojačao eventualni boravak osumnjičenih na slobodi, što bi moglo prouzrokovati nedosljednost i izmjenu iskaza svjedoka.

15. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da se za krivična djela povodom kojih se vodi istraga može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Zatim je Sud BiH imao u vidu prirodu i način izvršenja krivičnopravnih radnji, zbog kojih se protiv osumnjičenih vodi istraga, odnosno činjenicu da je riječ o kontinuiranom činjenju krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja tokom 2017. i 2018. godine te postojanju ozbiljnog rizika da će osumnjičeni nastaviti sa činjenjem navedenog krivičnog djela. Kod utvrđivanja postojanja naročitih okolnosti Sud BiH je cijenio i činjenicu da su osumnjičeni službenici UIO, koji su krivičnopravne radnje počinili koristeći svojstvo, uniformu i legitimaciju UIO, što sve ukazuje na njihovu upornost i bezobzirnost. Sud BiH je cijenio i činjenicu da se istraga u ovom krivičnom predmetu nalazi u inicijalnoj fazi prikupljanja dokaza tokom koje postoji mogućnost da se otkriju i druge inkriminisane radnje, kao i oštećena lica.

16. Konačno, Sud BiH je razmotrio i mogućnost primjene blažih mjera od mjere pritvora i zaključio da se onemogućavanje ometanja krivičnog postupka uticajem na svjedoke i opasnost od ponavljanja krivičnog djela može postići samo mjerom pritvora, te da niti jedna druga, blaža mjera, u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka, ne bi bila svrsishodna.

17. Prvostepeno rješenje je uručeno apelantima, ali u vrijeme podnošenja apelacije Rješenje broj AP-5000/22 još nije bilo uručeno braniocu apelanata, zbog čega je branilac i podnio apelaciju. Nakon što mu je uručeno prvostepeno rješenje, branilac apelanata je izjavio žalbu.

18. Vanpretresno vijeće je Rješenjem broj S1 2 K 033483 22 Kv 2 od 30. decembra 2022. godine odbilo žalbe apelanata i osumnjičenog S. S. protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju, vanpretresno vijeće je zaključilo da je prvostepena odluka pravilna. Naime, vanpretresno vijeće je ocijenilo da je pravilno utvrđeno da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili radnje povodom kojih se vodi istraga. Nadalje je istaklo da je sudija za prethodni postupak pravilno ocijenio da postoje naročite okolnosti iz kojih proizlazi rizik da bi apelanti, ukoliko bi im pritvor bio ukinut, mogli da izvrše uticaj na svjedoke. Takođe, zaključeno je da je sudija za prethodni postupak pravilno cijenio sve okolnosti na strani osumnjičenih i u kontekstu postojanja iteracijske opasnosti, pa je njegovo obrazloženje prihvatilo i vanpretresno vijeće.

19. Takođe, i vanpretresno vijeće je razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera obezbjeđenja prisustva osumnjičenih i ocijenilo da se u ovom procesnom trenutku jedino mjerom pritvora može obezbijediti prisustvo osumnjičenih u svrhu nesmetanog vođenja krivičnog postupka.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelanti su u apelaciji broj AP-5000/22 naveli da su im, zbog promptnog nedostavljanja rješenja o određivanju pritvora njihovom braniocu, povrijeđena prava iz člana II/3e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5, 6 i 17 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naveli su da su pritvorski predmeti hitni i da sudovi moraju da postupaju s naročitom ažurnošću, kao i da je u pritvorskim predmetima, shodno članu 45 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), odbrana obavezna. Stoga, nedostavljanje rješenja braniocu nakon što je pritvor određen predstavlja povredu prava na odbranu. Naglasili su i da „odmor, praznici i nerad“ ne mogu prevagnuti nad činjenicom da su apelanti lišeni slobode i da o pritvoru treba da se odluči hitno. Sumirajući svoje navode, ukazali su da član 5 Evropske konvencije zahtijeva da se lišenje slobode odredi u „skladu sa zakonom propisanim postupkom“, te da taj uslov zakonitosti u konkretnom slučaju nije ispoštovan jer rješenje nije dostavljeno braniocu, a ZKPBiH propisuje obaveznu odbranu. Smatraju da je član 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije povrijeđen jer se nedostavljanjem rješenja njihovom braniocu krši pravo na pravnu pomoć. Takođe navode da je prekršen član 17 Evropske konvencije jer „se čini da je razlog za nedostavljanje rješenja želja za odmorom“, što, smatraju apelanti, predstavlja zloupotrebu prava. Apelanti su se pozvali i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP-61/22. Apelanti su zatražili da Ustavni sud utvrdi povredu čl. 5, 6 i 17 EKLJP, da naloži puštanje apelanata iz pritvora i da zbog navedenih povreda dosudi apelantima novčani iznos od po 1.000 KM. Apelanti su zatražili iznos od 1.500 KM za sastavljanje apelacije jer je, kako su naveli, riječ o obaveznoj odbrani.

21. U apelaciji broj AP-180/23, apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5 i 6 Evropske konvencije. U suštini, apelanti smatraju da u obrazloženjima osporenih odluka nedostaju razlozi koji se odnose kako na postojanje osnovane sumnje da su počinili krivična djela tako i na postojanje posebnih pritvorskih razloga. Apelanti smatraju da im je pritvor proizvoljno određen, te navode da u njihovom slučaju nije obrazložena mogućnost izricanja blažih mjera.

II.Odgovori na apelaciju

22. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju broj AP-5000/22 naveo „da je nesporno utvrđeno da je Sud, postupajući po prijedlogu Tužilaštva BiH, donio i otpremio odluku strankama i njihovim braniocima, kao i nadležnim kazneno-popravnim ustanovama“, u zakonom propisanom roku. Ovu odluku su uredno primili apelant i njegov branilac, kao i uprave nadležnih kazneno-popravnih ustanova. Zbog toga, sud smatra da nisu prekršeni domaći i međunarodni pravni standardi na koje se apelant pozvao. Nadalje je navedeno da je prvostepeno rješenje apelantima uručeno 24. decembra 2022. godine, a da je njihov branilac to rješenje primio tek 28. decembra 2022. godine u 11.26 časova, od kada je počeo teći rok za žalbu. Nakon toga, branilac apelanta je 29. decembra 2022. godine izjavio žalbu protiv rješenja Suda BiH kojim je apelantima određen pritvor. U odgovoru na apelaciju broj AP- 180/23 Sud BiH je istakao da se o svim prigovorima apelanata, koji su istaknuti i u žalbi, vanpretresno vijeće očitovalo prilikom donošenja odluke. Sud BiH je takođe istakao da je rješenjem od 20. januara 2023. godine, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem od 27. januara 2023. godine, odbio prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantima i istovremeno im odredio mjere zabrane.

23. Tužilaštvo je odgovorilo da je određivanje mjere pritvora apelantima bilo opravdano i zasnovano na zakonu. Takođe je istaklo da je Sud BiH odbio prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantima i 20. januara 2023. godine, ukinuo mjeru pritvora i istovremeno odredio mjere zabrane i to: zabranu napuštanja boravišta iz člana 126 stav 1 ZKPBiH, zabranu putovanja iz člana 126 stav 2 ZKPBiH, zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz člana 126a stav 1 tačka a) ZKPBiH i zabranu sastajanja s određenim licima iz člana 126a stav 1 tačka c) ZKPBiH.

24. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju broj AP-5000/22, punomoćnik apelanata je ponovio svoje navode iz apelacije.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21

– odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 45. stav (2) Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca (2) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o predlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.

Član 50.

Preduzimanje radnji od strane branioca (1) Branilac mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njihovih prava.

(2) Prava i dužnosti branioca ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sudija, odnosno vijeće ne razriješi branioca njegovih prava i dužnosti.

Odjeljak 6 – Pritvor Član 131. stav (4) Opšte odredbe (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.

Član 132. stav (1) tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, Član 134. st.(1), (3), (4) i (5) Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog Tužioca.

(3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi u času pritvaranja. U spisima se mora naznačiti čas lišenja slobode i čas predaje rješenja.

(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može podnijeti žalbu vijeću (član 24. stav (7)) u roku od 24 časa od prijema rješenja. [...]. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(5) U slučaju iz st. 4. ovog člana, vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 časova.

Član 171. stav (4) Sadržaj ličnog dostavljanja (4) Ako optuženi ima branioca, optužnica i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovara, dostaviće se branilacu i optuženom po odredbama člana 170. ovog zakona. U tom slučaju, rok za izjavu pravnog lijeka, odnosno odgovora na žalbu teče od dana dostavljanja pismena optuženom ili branilacu. Ako se optuženom ne može dostaviti odluka, odnosno žalba zato što nije prijavio promjenu adrese, ta će se odluka, odnosno žalba istaći na oglasnoj tabli Suda. Po proteku roka od osam dana od dana isticanja smatra se da je izvršeno punovažno dostavljanje.

Član 319.

Opšti rok za podnošenje žalbe (1) Žalba se podnosi Sudu.

(2) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, žalba na rješenje podnosi se u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja.

VI.Dopustivost i meritum

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom AP-5000/22 je postupanje Suda BiH povodom uručenja Rješenja tog suda broj S1 2 K 033483 22 Krn 5 od 23. decembra 2022. godine braniocu apelanata. Ustavni sud zapaža da su osporeno rješenje apelanti primili 24. decembra 2022. godine, dok je to rješenje braniocu apelanata dostavljeno nakon podnošenja apelacije i to 28. decembra 2022. godine. No, s obzirom na to da osporeno rješenje od 23. decembra 2022. godine nije bilo dostavljeno braniocu apelanata u vrijeme podnošenja apelacije, što je i bio razlog za podnošenje apelacije i uzimajući u obzir činjenicu da se u apelaciji ukazuje na veoma ozbiljno kršenje prava apelanata na ličnu slobodu i bezbjednost, Ustavni sud smatra da je apelacija AP-5000/22 u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda dopustiva.

27. Nadalje, kada je riječ o apelaciji AP-180/23, Ustavni sud konstatuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku te da ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

29. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela ;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

U odnosu na AP-5000/22 – kašnjenje s uručenjem prvostepenog rješenja braniocu apelanata

30. Ustavni sud ukazuje kako je svrha člana 5 stav 4 Evropske konvencije u garanciji da lica koja su u pritvoru imaju pravo da pokrenu postupak kojim će osporiti zakonitost tog pritvora. Takođe imaju pravo da se, nakon pokretanja takvog postupka, u što kraćem roku donese sudska odluka u pogledu zakonitosti pritvora te, ako se dokaže da je nezakonita, da se naloži njeno ukidanje (vidi Evropski za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Petkov i Profirov protiv Bugarske, presuda od 24. juna 2014. godine, predstavke br. 50027/08 i 50781/09, tačka 66). Postojanje pravnog sredstva koje zahtijeva član 5 stav 4 mora da bude dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi, u suprotnom, nedostajaće mu dostupnost i djelotvornost koje se zahtijevaju tom odredbom (vidi Evropski sud, Margaretić protiv Hrvatske, presuda od 5. juna 2014. godine, predstavka broj 16115/13, tačka 113). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju da budu takve da podnosiocima pruže stvarnu mogućnost korišćenja tog pravnog sredstva (vidi Evropski sud, Stephens protiv Malte (broj 2), presuda od 21. aprila 2009. godine, predstavka broj 33740/06, tačka 83).

31. Nadalje, član 5 stav 4, kao i član 6 stav 1 Evropske konvencije, sadrži pravo na pristup sudu, koje može da bude podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu suštinu (vidi Evropski sud, Bochev protiv Bugarske, presuda od 13. novembra 2008. godine, predstavka broj 73481/01, tačka 70). Iako član 5 stav 4 ne obavezuje države ugovornice da uspostave drugi stepen nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora, ipak zahtijeva da država koja uspostavi takav sistem mora, u principu, pritvorenicima omogućiti iste garancije u žalbenom postupku kao i u prvom stepenu (vidi Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, predstavka broj 40523/08, tačka 124).

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti lica lišena slobode i da su, s obzirom na odredbe člana 45 stav (2) ZKPBiH, morali imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora i za vrijeme dok pritvor traje. Nadalje, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su se apelanti nalazili u pritvoru po rješenju Suda BiH od 23. decembra 2022. godine, kao i da je pritvor prema tom rješenju mogao trajati do 21. januara 2023. godine. Iz apelacionog spisa proizlazi da je rješenje od 23. decembra 2022. godine apelantima dostavljeno jedan dan nakon donošenja, odnosno 24. decembra 2022. godine, dok je braniocu apelanata dostavljeno 28. decembra 2022. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 134 st. (4) i (5) ZKPBiH propisano da protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može da podnese žalbu vijeću u roku od 24 časa od prijema rješenja, a da je, u slučaju podnošenja žalbe, vijeće koje odlučuje o žalbi dužno da donese odluku u roku od 48 časova. Ustavni sud takođe ukazuje i na odredbe člana 171 stav (4) ZKPBiH kojima je propisano da „ako optuženi ima branioca, optužnica i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu [...] dostaviće se braniocu i optuženom [...]. U tom slučaju, rok za izjavu pravnog lijeka [...] teče od dana dostavljanja pismena optuženom ili braniocu [...]“.

33. Ustavni sud primjećuje da ZKPBiH nije propisao rok u kojem treba da dostavi rješenje o određivanju pritvora braniocu pritvorenog lica. Međutim, imajući u vidu rokove koje propisuje domaći zakon i standarde koje propisuje član 5 Evropske konvencije, sudovi moraju da budu svjesni činjenice da su „pritvorski“ predmeti u svakoj fazi postupka hitni. Stoga je potrebno rješenja kojima se pritvor određuje, strankama i njihovim braniocima dostaviti „odmah i bez odlaganja“ da bi se mogla preispitati zakonitost pritvora kako bi se pritvor sveo na najkraću moguću mjeru. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Sud BiH u odgovoru na apelaciju, osim navoda da je prvostepeno rješenje braniocu apelanata dostavljeno „u zakonom propisanom roku“, nije ponudio ubjedljivo i logično obrazloženje iz kojeg bi Ustavni sud mogao da zaključi da su postojale objektivne okolnosti zbog kojih je prvostepeno rješenje braniocu uručeno tek pet dana nakon što je doneseno, naročito imajući u vidu da je odbrana u slučaju apelanata obavezna. Hitnost u ovakvim slučajevima nalaže obavezu da se sistem organizuje i za vrijeme neradnih dana kako bi se poštovala prava koja su propisana članom 5 Evropske konvencije.

34. Stoga, u situaciji kada je rješenje Suda BiH od 23. decembra 2022. godine braniocu apelanata dostavljeno tek 28. decembra 2022. godine, Ustavni sud smatra da period od pet dana, koliko je Sudu BiH bilo potrebno da braniocu apelanata dostavi prvostepeno rješenje, ne ispunjava zahtjev da se zakonitost pritvora ispita bez odlaganja, odnosno da rješenje o određivanju pritvora bude braniocu apelanata dostavljeno „brzo“. Dakle, i bez jasno propisanih rokova u odnosu na dostavljanje rješenja o određivanju pritvora, sud bi trebao da se rukovodi već propisanim rokovima iz ZKPBiH u pogledu postupanja u pritvorskim predmetima, bez znatnijeg odstupanja od njih, pa period od 23. do 28. decembra 2022. godine (kada je branilac primio rješenje o određivanju pritvora) predstavlja period u kojem su apelanti bili u pritvoru a da nisu imali mogućnost da se „brzo“ preispita zakonitost pritvora, kako to zahtijeva član 5 stav 4 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slično pitanje i da je takođe utvrdio kršenje prava iz navedenog člana zbog šestodnevnog odlaganja da se rješenje o određivanju pritvora dostavi apelantovom braniocu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 61/22 od 9. marta 2022. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelanti su takođe naveli da smatraju da je zbog propusta Suda BiH da brzo i bez odlaganja dostavi njihovom braniocu rješenje o produženju pritvora povrijeđen član 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije jer se nedostavljanjem rješenja braniocu krši pravo na pravnu pomoć, kao i da je član 17 Evropske konvencije povrijeđen jer nedostavljanje rješenja predstavlja zloupotrebu prava. Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode zasnivaju na istim razlozima koje su naveli u odnosu na član 5 Evropske konvencije, koje je Ustavni sud razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke pa ih, s obzirom na utvrđenu povredu prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud neće posebno razmatrati. Pitanje naknade nematerijalne štete

37. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije, apelantima treba da se isplati iznos od po 500 KM.

39. Ovu naknadu dužan je da plati Savjet ministara Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

40. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

U odnosu na AP-180/23 – pitanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga

41. U konkretnom slučaju, iz osporenih rješenja proizlazi da je protiv apelanata određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su propisana u KZBiH, zbog čega njihovo lišenje slobode potpada pod član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

42. Prema praksi Evropskog suda, da bi pritvor bio kompatibilan sa članom 5 stav 1 Evropske konvencije, mora da ispunjava tri uslova. Prvo, mora da bude zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora da bude to da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba da se razmotri nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5 stav 1 Evropske konvencije, da bude „zakonit“ i „u skladu sa postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181−186 s daljnjim referencama).

43. Ustavni sud ističe da je postojanje „osnovane sumnje“ da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti, conditio sine qua non za određivanje pritvora. Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187 s referencama na drugu relevantnu praksu). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta sudija za prethodni postupak Suda BiH kod određivanja pritvora apelantima u osporenom prvostepenom rješenju jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela za koja se terete. Vanraspravno vijeće takođe nije dovelo u pitanje argumentaciju i zaključak iz prvostepenog rješenja u pogledu osnovane sumnje. Stoga Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da su apelanti mogli da počine krivična djela. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je lišenje slobode apelanata bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da su počinili krivično djelo.

44. Ustavni sud dalje zapaža da je apelantima pritvor određen i zbog postojanja dva posebna pritvorska razloga: uticaj na svjedoke (koluziona opasnost) i opasnost od ponavljanja djela (iteracijska opasnost). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim odlukama dao odgovarajuće i valjane razloge za pritvor određen po tim osnovima i pojasnio ih pozivom na konkretne okolnosti predmeta. Suprotno navodima apelanata, redovni sudovi su u osporenim odlukama, pri ocjeni opravdanosti određivanja pritvora, imali u vidu značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost s jedne, i naročite okolnosti koje su ispitane i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima s druge strane. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz stanja spisa predmeta i odgovora na apelaciju proizlazi da je Sud BiH, u daljnjem toku postupka, odbio prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantima i istovremeno im odredio mjere zabrane jer je ocijenio da su se za to stekli uslovi. Ovo je u konačnici rezultiralo puštanjem apelanata na slobodu i prije isteka jednomjesečnog perioda određenog osporenim prvostepenim rješenjem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge koji su predstavljali ozbiljne razloge od javnog interesa koji su, nezavisno od pretpostavke nevinosti, u vrijeme donošenja osporenih odluka pretezali nad pravom apelanta na slobodu. Stoga su neosnovani prigovori apelanata da je Sud BiH proizvoljno primijenio propise.

45. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da određivanje pritvora u odnosu na apelante nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Takođe, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu propustili da razmotre da li svrha pritvora može da se ostvari nekom drugom, blažom mjerom za obezbjeđenje prisustva apelanata u svrhu nesmetanog vođenja krivičnog postupka protiv njih. Redovni sudovi su o zaključku da je u vrijeme donošenja osporenih odluka samo mjera pritvora adekvatna dali jasno i logično obrazloženje.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.

Ostali navodi

47. Apelanti su naveli i da su im povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud je utvrdio da se i oni, suštinski, odnose na (ne)postojanje dokaza i razloga za postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, što je detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, zbog čega ih nije potrebno posebno obrazlagati.

48. Konačno, u pogledu zahtjeva apelanata u apelaciji broj AP-5000/22 da im Ustavni sud dosudi troškove sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije. VII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije zbog toga što Sud BiH, protivno standardima iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije i domaćeg zakonodavstva, nije brzo i bez odlaganja braniocu apelanata dostavio rješenje kojim je apelantima određen pritvor, nego je to učinio tek peti dan po donošenju predmetnog rješenja.

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada je Sud BiH, određujući apelantima jednomjesečni pritvor, u osporenim rješenjima dao jasne i argumentovane razloge za postojanje osnovane sumnje i koluzione i iteracijske opasnosti, uz argumente koji su predstavljali ozbiljne razloge od javnog interesa i koji su, nezavisno od pretpostavke nevinosti apelanata, pretezali nad pravom apelanata na slobodu.

51. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata u AP-5000/22 za donošenje privremene mjere.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić