Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3263/21 (Z. S.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Proporcionalnost
- Legitiman cilj
- Isplata duga
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Miješanje u imovinu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3263/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3263/21, rješavajući apelaciju Zijade Savić, na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijade Savić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 047115 21 Gž 3 od 2. srpnja 2021. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijade Savić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 047115 21 Gž 3 od 2. srpnja 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijada Savić (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Irena Puzić – Obradović, odvjetnica iz Doboja, podnijela je 10. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 I 047115 21 Gž 3 od 2. srpnja 2021. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 I 047115 14 I od 26. ožujka 2021. godine.
2. Iz činjenica predmeta proizlazi da je u ovršnom postupku koji se vodi između V. S. kao tražitelja ovrhe (u daljnjem tekstu: tražitelj ovrhe) i apelantice kao ovršenika, Općinski sud donio rješenje o ovrsi broj 85 0 I 047115 14 I od 26. studenog 2014. godine. Navedenim rješenjem je određeno da ukoliko apelantica u ostavljenom roku ne isplati novčano potraživanje na temelju pravomoćne presude, da će se ovrha provesti popisom, pljenidbom i prodajom poslovnih prostora detaljnije navedenih u izreci rješenja.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 85 0 I 047115 14 I od 6. studenog 2019. godine djelomično je usvojen prigovor apelantice i treće osobe S. S. (u daljnjem tekstu: treća osoba) te je prvostupanjsko rješenje preinačeno u pogledu visine potraživanja.
4. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 I 047115 14 I od 26. ožujka 2021. godine odbijeni su apelantičini zahtjevi od 24. veljače i 6. srpnja 2020. godine da se potraživanje iz ovršnog postupka umanji za iznose 5.620,43 KM i 15.074,00 KM (st. 1. i 2.) kao i prijedlozi od 8. srpnja i 5. listopada 2020. godine za obustavu ovršnog postupka (stavak 3.).
5. U obrazloženju rješenja je najprije ukazano da su u ovršnim postupcima koji se vode između treće osobe (kao tražiteljice ovrhe) i tražitelja ovrhe (kao ovršenika u tom postupku), donesena rješenja Osnovnog suda broj 85 0 I 55484 16 I od 3. rujna 2018. godine i broj 85 0 I 069961 18 I od 17. lipnja 2020. godine. Tim rješenjima je, kako je navedeno, određeno da će se ovrha provesti zapljenom novčanog potraživanja koje tražitelj ovrhe ima prema apelantici u ovome ovršnom postupku. Zatim, Osnovni sud je naveo da je u zahtjevima od 24. veljače i 6. srpnja 2020. godine, apelantica tvrdila da je na temelju navedenih rješenja izvršila uplatu iznosa od 5.620,43 KM i 15.074,00 KM na račun treće osobe i njene odvjetnice, zbog čega je tražila da se potraživanje tražitelja prema njoj umanji za te iznose. Međutim, Osnovni sud je ocijenio da se isplatom tih iznosa trećoj osobi, ne umanjuje potraživanje tražitelja ovrhe prema apelantici u konkretnom postupku. Naime, Osnovni sud je istakao da rješenja broj 85 0 I 055484 16 I od 3. rujna 2018. godine i broj 85 0 I 069961 18 I od 17. lipnja 2020. godine, nisu bila uručena tražitelju ovrhe pa samim time nisu postala pravomoćna i ovršna. Također, Osnovni sud je naveo da apelantica te iznose nije uplatila sa pozivom na ovaj ovršni postupak, već sa pozivom na ovrše postupke broj 85 0 I 55484 16 I i 85 0 I 069961 18 I.
6. Osnovni sud je dalje zaključio da nisu utemeljeni ni apelantičini prijedlozi za obustavom ovršnog postupka u kojima je istakla da je u cijelosti namireno novčano potraživanje tražitelja ovrhe, jer mu je prema njenom obračunu isplaćeno ukupno 32.324,32 KM. U svezi sa time, Osnovni sud je naveo da nitko od stranaka nije predložio da se provede financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine duga, zbog čega je nejasno na temelju čega je apelantica obračunala da dug prema tražitelju ovrhe iznosi od 32.324,32 KM. Prema tome, Osnovni sud je ocijenio da apelantica nije dostavila dokaz da je namireno novčano potraživanje tražitelja ovrhe iz ovoga postupka.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 85 0 I 047115 21 Gž3 od 2. srpnja 2021. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje. Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se uplatom direktno na račun treće osobe ovrha ne može smatrati dovršenom. U svezi sa time, Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbi članka 146. stavak 3., članka 150. stavak 1., članka 156. st. 1. i 2. u svezi sa člankom 133. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojima je propisan način na koji se vrši namirenje tražitelja ovrhe u slučaju zapljene potraživanja koje ovršenik ima prema trećim osobama. Zatim, Okružni sud je naveo da je u članku 64. ZIP propisano se postupak ovrhe smatra završenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenje izvršne radnji kojom se izvršenje dovršava ili obustavom postupka. Polazeći od navedenih odredbi, Okružni sud je zaključio da se uplatnicama podnesenim uz zahtjev za umanjenje potraživanja u ovom postupku i uz prijedloge za konačnu obustavu postupka, kao dokazom da je apelantica direktno na račun treće osobe izmirila svoje obveze, ne može smatrati relevantnom radnjom kojom se ovrha dovršava. U okolnostima konkretnog slučaja, kako je navedeno, ovršna radnja kojom se dovršava ovrha smatralo bi se donošenje rješenja o namirenju iz članka 133. ZIP na temelju kojeg bi se tražitelj ovrhe na koga je potraživanje preneseno radi naplate, konačno namirio. Prema tome, Okružni sud je zaključio da uplatnice na koje se apelantica poziva, ne mogu biti osnov za obustavu postupka.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obrazlažući povredu prava na koja se pozvala, apelantica ističe da Osnovni sud nije u razumnom roku odlučivao o njenim zahtjevima za obustavu postupka i umanjenje potraživanja zbog izvršenih uplata. Također, apelantica smatra da osporene odluke ne sadrže jasne, dovoljne i relevantne razloge jer niti jedna odredba ZIP ne zabranjuje uplatu na račun tražitelja ovrhe ili njegovog punomoćnika. Pored toga, kako navodi, redoviti sudovi nisu obrazložili činjenicu da je trećoj osobi (njenoj kćerci) na temelju sudskih odluka uplatila iznos od 32.348,43 KM i da je zbog toga dovedena u situaciji da tražitelju ovrhe ponovno duguje taj i veći iznos jer i dalje teku zakonske zatezne kamate. Relevantni propisi
9. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUS RS, 60/17 - OUS BiH, 115/17 - OUS BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 66/18)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Namirenje jednog tražioca izvršenja
Član 133. stav (1) (1) Ako se iz prodajne cijene namiruje samo jedan tražilac izvršenja, sud će, bez održavanja ročišta, rješenjem odrediti da se iz iznosa dobivenog prodajom stvari i oduzetog novca namire redom: troškovi postupka, troškovi određeni u izvršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja stvari i glavno potraživanje.
Vrste prenosa
Član 146. stav (3) (3) U rješenju o izvršenju ili u posebnom rješenju o prenosu pozvaće se izvršenikov dužnik da dužni iznos položi kod suda uplatom na određeni račun i da o tome obavijesti sud.
Polaganje novca kod suda
Član 150. stav (1) (1) Izvršenikov dužnik kojem je dostavljeno rješenje o izvršenju ili posebno rješenje o prenosu ispunjava svoju obavezu polaganjem novca ili hartija od vrijednosti kod suda koji sprovodi izvršenje.
Namirenje tražioca izvršenja
Član 156. (1) Tražilac izvršenja na koga je potraživanje preneseno radi naplate namiruje se iz sredstava položenih kod suda. (2) Namirenje tražioca izvršenja i drugih lica čija prava prestaju sprovođenjem izvršenja sprovodi se uz odgovarajuću primjenu odredbi čl. 133. i 134. ovog zakona.
10. Prilikom razmatranja dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glase: (3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:h)apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
13. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojemu apelantica ima svojstvo ovršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-475/21 od 26. svibnja 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u svezi sa dijelom ovršnog postupka u kojemu je odlučivano u apelantičinim zahtjevima za umanjenje potraživanja i prijedlozima za konačnu obustavu postupka. Dovodeći navedenu praksu u svezu sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se taj postupak nije odnosio na novo i posebno određivanje (građanskih) prava i obveza prema apelantici kao ovršeniku. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantica ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. Osporenim rješenjima odbijeni su apelantičini zahtjevi za umanjenje potraživanja i prijedlozi za konačnu obustavu postupka. Razmatrajući apelantičine navode, Ustavni sud najprije zapaža da iz obrazloženja odluka redovitih sudova nesporno proizlazi da apelantica prilikom spornih isplata u ovršnom postupku nije postupila sukladno relevantnim odredbama ZIP-a (vidi, toč. 5. do 7. ove odluke). Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo što ukazuje da osporene odluke nisu utemeljene na relevantnim odredbama ZIP-a na koje su se redoviti sudovi pozvali. Stoga Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičinu imovinu utemeljeno na relevantnim odredbama ZIP-a i da je služilo legitimnom cilju zaštite prava na namirenje tražitelja ovrhe. Osim toga, Ustavni sud zapaža da ovršni postupak nije okončan zbog čega se u ovom stadiju postupka ne može prejudicirati da li će redoviti sudovi sporne isplate eventualno smatrati relevantnim u daljem tijeku postupka. Uostalom, Ustavni sud zapaža da je odredbama ZIP-a koje se odnose na protuovrhu kao i relevantnim odredbama Zakona o obligacionim kojima je propisan institut stjecanja bez osnova, osigurana zaštita apelantičinih prava ukoliko se utvrdi da su ti iznosi uplaćeni bez pravnog osnova. Stoga, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je osporenim odlukama na apelanticu stavljen neproporcionalno težak teret sukladno standardima prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman