Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4286/21 (B. A.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Radni odnos
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4286/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, Valerija Galić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4286/21, rješavajući apelaciju Bernadina Alagića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bernadina Alagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 Rs 054867 20 Rev od 21. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bernadin Alagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Elmedina Bojičić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. decembra 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 054867 20 Rev od 21. septembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 054867 20 Rsž 2 od 1. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Rs 054867 16 Rs od 11. januara 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 56 0 Rs 054867 16 Rs od 11. januara 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonit otkaz radnog odnosa koji mu je dao tuženi PD Igman d.d. Konjic (u daljnjem tekstu: tuženi) i da ga u skladu s tim tuženi vrati na poslove koje je obavljao ili druge odgovarajuće poslove iz struke, uz isplatu plata i drugih naknada iz radnog odnosa. Navedeno je da je tokom postupka bio sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva. Ključno pitanje se odnosilo na to kakav je apelant ugovor zaključio sa tuženim tj. da li je zasnovao radni odnos ili je obavljao poslove izvršnog direktora u mandatnom razdoblju od četiri godine, u skladu sa Ugovorom o radu od 17. januara 2012. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor). Navedeno je da je apelant odlukom Nadzornog odbora tuženog od 16. januara 2012. godine imenovan na dužnost izvršnog direktora na period od četiri godine. Obrazloženo je da tom odlukom precizirano da će se apelantova prava, obaveze i ovlaštenja urediti posebnim ugovorom. Dalje, obrazloženo je da je u Ugovoru navedeno da se zaključuje na period od četiri godine, u smislu člana 263. Zakona o privrednim društvima F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o privrednim društvima). Sud je iz provedenih dokaza zaključio da se radi o menadžerskom ugovoru, koji predstavlja neimenovani pravni posao koji sadrži elemente i ugovora o djelu. Analizirajući odredbe Ugovora, sud je zaključio da apelant nije zasnovao radni odnos, te da svi provodani dokazi to potvrđuju, uključujući i akte tužene o apelantovom razrješenju i proceduri koja je provedena uz prethodnu saglasnost Vlade Federacije BiH. Sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe član 247. u vezi sa članom 263. Zakona o privrednim društvima, te odredbu člana 275. tog Zakona. Shodno zaključku o neosnovanosti zahtjeva za utvrđenje nezakonitog otkaza radnog odnosa i vraćanja na posao, sud je zaključio da su i ostali zahtjevi neosnovani. Dopunskom Presudom Općinskog sud 56 0 Rs 054867 16 Rs od 19. maja 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev i u dijelu regresa u iznosu od 830,00 KM, jer ranijom odlukom o tome nije odlučeno.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 Rs 054867 20 Zsž 2 od 1. septembra 2020. godine odbijene su apelantove žalbe. Imajući u vidu odredbu člana 275. stav 3. Zakona o privrednim društvima, te odredbe Statuta tuženog, sud je naveo da o imenovanju i razrješenju člana uprave odlučuje Nadzorni odbor, a da je apelanta imenovao i razriješio upravo Nadzorni organ tuženog. Navedeno je da u takvim okolnostima odluka o apelantovom razrješenju ne predstavlja otkaz ugovora o radu, niti se može cijeniti sa aspekta odredbi koje regulišu otkaz ugovora o radu. Sud je imao u vidu i odredbe člana 27. Zakona o radu ( u daljnjem tekstu: ZOR) koji je stupio na snagu 20. avgusta 2015. godine i koji se primjenjuje u smislu člana 173. tog Zakona. Tom odredbom je, između ostalog, propisano da direktor može zasnovati radni odnos na neodređeno ili određeno vrijeme i da radni odnos na određeno vrijeme traje do razrješenja i da se na direktora ne primjenjuju glave IV-VII i XI ZOR-a, koje se odnose na zaštitu radniku, plata, naknade plata i sl. Shodno tome, navedeno je da Ugovorom, iako je nazvan „ugovor o radu“ apelant nije zasnovao radni odnos, te da stoga nije osnovan zahtjev o nezakonitom otkazu radnog odnosa, niti mu pripada pravo da zahtijeva nastavak radno-pravnog statusa i raspoređivanje na druge poslove.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 56 0 Rs 054867 20 Rev od 21. septembra 2021. godine odbio apelantovu reviziju. Navedeno je da su nižestepeni sudovi utvrdili da su parnične stranke zaključile menadžerski Ugovor i da je zaključen na osnovu zaključka Nadzornog odbora tuženog i akta nadležnog ministarstva Vlade F BiH, kojim je dato ovlaštenje direktoru tuženog za zaključenje Ugovora na precizirani period. Sud je obrazložio da odredbe Ugovora ne ostavljaju mogućnost za zasnivanje radnog odnosa nakon isteka Ugovora, niti je apelant prethodno radio kod tuženog. Obrazloženo je da sud u cijelosti prihvata stav nižestepenih sudova da se ne radi o zasnivanju radno-pravnog odnosa kod tuženog, na čemu apelant insistira, te da za takve tvrdnje nema uporište u činjeničnoj i pravnoj osnovi spora. Sud je naveo da su neosnovani brojni apelantovi prigovori o dejstvu i posljedicama ugovora o radu, kao i elaboriranje o institutu ugovora o djelu, pozivanje na odredbe ZOR-a i sl.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovinu i člana 14. Evropske konvencije i opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant opisuje okolnosti koje su prethodile zaključenju Ugovora, koje dovodi u vezu sa parničnim postupkom, odlukama sudova i dokazima koje je sudu prezentirao. Smatra da su sudovi iz provedenih dokaza izveli pogrešan zaključak da se radilo o menadžerskom ugovoru, odnosno da apelant nije zasnovao radno-pravni odnos, te se u vezi s tim poziva na kršenje prava na dokaz. Navodi da su sudovi bez uporišta u zakonu i valjane ocjene dokaza izveli proizvoljan zaključak o pravnoj prirodi Ugovora. U vezi s tim navodi da je imao zaključen Ugovor, da je bio prijavljen kod nadležne porezne uprave i zavoda zdravstvenog osiguranje, te da je imao sva prava iz radnog odnosa. Smatra da sudovi nisu cijenili javne isprave iz kojih nesumnjivo proizlazi da je apelant bio u radnom odnosu, te su propustili tražiti da njihovu autentičnost potvrdi organ koji ih je izdao. Apelant se zbog proizvoljne ocjene dokaza poziva i na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku. Isto tako, apelant se pozvao i na stav Kantonalnog suda u Sarajevu iz presude od 15. jula 2021. godine koji je u „istim činjeničnim i pravnim okolnostima donio drugačiju odluku“. U vezi s diskriminacijom apelant se pozvao na odredbu člana 19. stav (4) Zakona o radu iz 1999. godine koja govori o uslovima za zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Po ocjeni apelanta diskriminatorno je da se ova odredba primjenjuje na sve radnike, osim na izvršne direktore.
6. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, te proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku o meritumu spora, u obrazloženju odluke u cijelosti potvrdio stavove nižestepenih sudova o pravnoj prirodi Ugovora. Ustavni sud smatra da su sudovi svoje odluke dovoljno jasno obrazložili. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne može zaključiti da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu apelantove prigovore koji, u okolnostima konkretnog slučaja, nisu mogli uticati na drugačije odlučenje. U vezi s pozivanjem na stav Kantonalnog suda koji je „u istim i činjeničnim i pravnim okolnostima“ donio drugačiju odluku, Ustavni sud ukazuje da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova s nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se, samo po sebi, ne može smatrati suprotno Evropskoj konvenciji. Kriteriji kojima se sud rukovodi prilikom ocjene da li su protivriječne odluke različitih domaćih sudova, koji su odlučivali u posljednjoj instanci, u saglasnosti sa pravom na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, sastoji se u ustanovljavanju da li postoje „duboke i dugotrajne razlike“ u sudskoj praksi domaćih sudova, da li domaće pravo predviđa mehanizam za prevazilaženje ovih razlika, te da li se taj mehanizam primjenjuje i kakav je efekat te promjene (vidi Evropski sud, Stanković i Trajković protiv Srbije, presuda od 22. decembra 2015. godine, predstavke br. 37194/08 i 37260/08, tačka 40., sa daljnjim referencama na praksu Evropskog suda). U konkretnom slučaju apelant je imao mogućnost da ovaj prigovor istakne u reviziji kako bi ga Vrhovni sud ispitao. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud ovim prigovorom nije bavio, niti apelant tvrdi da je takav prigovor istakao u reviziji. Stoga, budući da je apelant propustio da prigovor istakne u reviziji sudu, koji po zakonu ima mehanizam za prevazilaženje razlika u sudskoj praksi, Ustavni sud smatra da je prigovor bez utemeljenja. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da apelant, osim pozivanja na odredbu člana 19. stav 4. ranijeg Zakona o radu, koji se u konkretnom slučaju ne primjenjuje, nije ponudio bilo kakve druge argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman