Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4311/21 (B. Z.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4311/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4311/21 , rješavajući apelaciju Bojana Zekanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda – Prečišćen tekst („Službeni glasnik BiH“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Zekanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda u Republici Srpskoj broj 14 0 U 004230 20 Uvp od 13. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojan Zekanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Veran Krsmanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 24. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 004230 20 Uvp od 13. oktobra 2021. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 004230 19 U od 30.09.2019. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno komunalne poslove Opštine Vlasenica (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 06/1-36-49/18 od 24. decembra 2018. godine utvrđeno je da objekat „Stara štamparija“ u Vlasenici (u daljnjem tekstu: sporni objekat), apelantovo vlasništvo, zbog fizičke dotrajalosti, većih oštećenja i nemogućnosti služenja svojoj namjeni, predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj. Također apelantu je određen rok za uklanjanje spornog objekta uz upozorenje da će u slučaju nepostupanja po ovom rješenju uklanjanje objekta biti izvršeno o apelantovom trošku.

3. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.

4. Presudom Okružnog suda odbijena je apelantova tužba kao neosnovana. U obrazloženju Okružni sud je ukazao na član 150. st. 1. i 2. Zakona o uređenju prostora i građenju. Dalje je ukazano da je nalaz i mišljenje vještaka sačinjen na osnovu zaključka prvostepenog organa uprave od 13. jula 2018. godine i predstavlja osnov za pokretanje postupka po službenoj dužnosti. Okružni sud je istakao da je prvostepeni organ na osnovu nalaza i mišljenja vještaka i dokaza navedenih u obrazloženju prvostepenog rješenja utvrdio da se sporni objekat mora ukloniti zbog njegovog stanja i opasnosti po život i zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj. Dalje, sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 150. stav 4. Zakona o uređenju prostora i građenju, te naveo kako je doneseno rješenje o uklanjanju objekta to je apelant imao mogućnost da podnese zahtjev za rekonstrukciju, što apelant nije učinio. Dalje je ukazao da je apelant je podnio zahtjev za adaptaciju objekta i dopunu tog zahtjeva, uz napomenu da bi prostorije spornog objekta nakon adaptacije pretvorio u kancelarijski prostor. Ukazao je da je to apelant potvrdio u izjavi koju je dao pred prvostepenim organom. Imajući to u vidu naveo je da je u skladu sa odredbom člana 2. stav 2. Zakona o uređenju prostora i građenju odbio taj zahtjev.

5. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U obrazloženju Vrhovni sud istakao da je Okružni sud pravilno zaključio da su upravni organi pravilno primijenili odredbe člana 150. st. 1. i 2. Zakona o uređenju prostora i građenju kada su odredili uklanjanje spornog objekta na osnovu nalaza i mišljenje vještaka. Dalje je navedeno da je navedeni nalaz i mišljenje odlučujući dokaz za pokretanje ovog postupka i rješavanje ove upravne stvari, a njegovu pravilnost apelant nije argumentovano osporio u upravnom postupku, te dalje u upravnom sporu. Također je navedeno da nema konkretnog dokaza za apelantove navode iz zahtjeva da stanje objekta nije tako loše kako su to na osnovu provedenog vještačenja utvrdili organi uprave. Dalje je navedeno da je Okružni sud pravilno zaključio da je apelant imao mogućnost da podnese zahtjev za rekonstrukciju spornog objekta, što evidentno nije učinio, jer je utvrđeno da se radilo o zahtjevu za adaptaciju objekta, što je formalno i suštinski različit institut od rekonstrukcije objekta. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je zahtjev za adaptaciju odbijen rješenjem prvostepenog organa, te da je apelant imao mogućnost da tu odluku pobija žalbom, ako nadležni prvostepeni organ eventualno nije ispravno shvatio suštinu podnesenog zahtjeva. Također, Vrhovni sud je istakao da sa aspekta konkretnog upravnog postupka i upravnog spora nisu od značaja okolnosti da je apelant podnosio prvostepenom organu i druge zahtjeve (za izgradnju novog objekta odnosno privatnog parkinga na ovoj lokaciji).

6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant navodi da je za osporeni postupak, koji je pokrenut po službenoj dužnosti, saznao kada mu je dostavljen zaključak prvostepenog organa uprave sa nalazom i mišljenjem vještaka. Apelant smatra da mu na ovaj način nije omogućeno da učestvuje u postupku, te da se izjasni o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja. Apelant ponavlja navode koje je isticao tokom postupka. Naime, apelant navodi da se iz sadržaja podnesenog zahtjeva za adaptaciju i održavanje objekta sa dopunom, te apelantovog iskaza sa rasprave održane pred prvostepenim organom, vidi da su u pitanju radovi koji po svojoj prirodi predstavljaju rekonstrukciju objekta, iako je zahtjev naslovljen kao adaptacija. Navodi da je pored tog zahtjeva prvostepenom organu podnio i zahtjev za izgradnju novog objekta, a potom i zahtjev za izgradnju privatnog parkinga na ovoj lokaciji, ali je oba puta obaviješten da traženo nije u saglasnosti sa Regulacionim planom dijela centra urbanog područja Vlasenice.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da učestvuje u postupku, odnosno da mu nije omogućeno da se izjasni o predloženom vještaku, te o predmetu i obimu vještačenja, Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48., odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35., dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je osnov za pokretanje postupka po službenoj dužnosti nalaz i mišljenje vještaka sačinjen na osnovu zaključka prvostepenog organa uprave. Dakle, dostavljanjem zaključka, te nalaza i mišljenja vještaka, apelant je obavješten da je navedeni postupak pokrenut. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda slijedi da je apelant osporavao nalaz i mišljenje vještaka, ali da ga nije argumentovano osporio u upravnom postupku, te dalje u upravnom sporu. Dakle, suprotno apelantovim navodima, proizilazi da je apelant nesporno učestvovao u postupku pred upravnim organima i redovnim sudovima, odnosno da apelant neosnovano prigovara da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Ustavni sud, dalje, ukazuje da se apelacioni navodi o povredi apelantovih prava u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto su upravni organi odredili uklanjanje spornog objekta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi prigovori nisu osnovani odnosno zašto nisu relevantni u konkretnom slučaju (vidi tačku 5. ove odluke).

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su apelantova prava na imovinu došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Također, apelant se pozvao i na član 17. Evropske konvencije, ali u vezi sa tim nije dao bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi apelantovi navodi prima facie neosnovani.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4311/21 (B. Z.) | Sudska praksa | Aktio