Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2697/21 (Telemach BH d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o konkurenciji · čl. 63
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o konkurenciji
- Zakon o izmjeni Zakona o konkurenciji
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o konkurenciji
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2697/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2697/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Telemach BH d.o.o. Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Telemach BH d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 033753 21 Uvp od 27. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Telemach BH d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Nihad Sijerčić, Amina Đugum i Lejla Popara, advokati iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 033753 21 Uvp od 27. maja 2021. godine i S1 3 U 033753 19 U od 7. januara 2021. godine i Rješenja Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Konkurencijsko vijeće) broj UP-02-26-2-019-82/17 od 12. septembra 2019. godine. Uvodne napomene
2. Apelant je 30. juna 2017. godine podnio zahtjev protiv „BH Telecom“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Telecom) radi utvrđivanja zloupotrebe dominantnog položaja u smislu člana 10. stav 2. Zakona o konkurenciji. Konkurencijsko vijeće je rješenjem od 4. aprila 2018. godine odbilo apelantov zahtjev kao neosnovan.
3. Sud BiH je presudom broj S1 3 U 028507 18 U od 1. juna 2019. godine uvažio apelantovu tužbu protiv navedenog rješenja, poništio ga i predmet vratio na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude ukazao je da je Konkurencijsko vijeće bilo dužno da jasno i nedvosmisleno utvrdi da li je Telecom ponudio ekonomski neisplative uslove za obavljanje djelatnosti mobilnog virtualnog mrežnog operatora (u daljnjem tekstu: MVM operatora), da li su privredna društva „Telrad Net“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: Telrad) i „Blicnet“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: Blicnet) zaključila sa Telecomom ugovore na netransparentan i diskriminišući način i da li su usluge MVM operatora i service providera (u daljnjem tekstu: SP) međusobno zamjenjive. Osporene odluke
4. Konkurencijsko vijeće je u ponovnom postupku donijelo rješenje broj UP-02-26-2-019-82/17 od 12. septembra 2019. godine kojim je odbilo kao neosnovan apelantov zahtjev. U obrazloženju rješenja utvrđeno je da je relevantno tržište u konkretnom postupku tržište uspostavljanja i realizacije interkonekcije i pristupa MVM operatora mobilnoj mreži BH Telecom u Bosni i Hercegovini. Dalje, utvrđeno je da Telecom, zajedno sa druga dva pravna subjekta (u daljnjem tekstu: incumbent operatori) ima vladajući položaj na tom tržištu. Konstatovano je da apelant smatra da je Telecom zloupotrijebio dominantan položaj na relevantnom tržištu u smislu člana 10. stav 2. Zakona o konkurenciji tako što je apelantu ponudio ekonomski neisplative uslove za poslovanje i obavljanje djelatnosti MVM operatora. Konkurencijsko vijeće je navelo da su uslovi i cijene za obavljanje navedene djelatnosti sadržani u referentnoj ponudi za interkonekciju i pristup MVM operatora Telecoma (u daljnjem tekstu: RIP MVM dokument). Takođe, konstatovalo je da je relevantno tržište regulisano i Zakonom o komunikacijama kao lex specialis zakonom. U vezi s tim, ukazalo da je Regulatorna agencija za komunikacije (u daljnjem tekstu: RAK) donijela okvir za donošenje RIP MVM dokumenta. Vijeće je dalje navelo da je, nakon što je Telecom proveo proceduru, RAK dao saglasnost na taj dokument, te da istovjetan dokument RIP MVM imaju i ostali incumbent operatori. Konkurencijsko vijeće je istaklo da je tim dokumentom predviđeno da samo imatelj dozvole MVM operatora koju izdaje RAK, može sa incumbent operatorom zaključiti ugovor o pružanju usluga MVM operatora, u kojem bi se dalje precizirao njihov poslovni odnos. Konkurencijsko vijeće je konstatovalo da apelant nikada nije zatražio dozvolu RAK-a za obavljanje djelatnosti MVM operatora, zbog čega nije ni mogao zaključiti ugovor sa Telecomom prema dokumentu RIP MVM. Imajući u vidu navedeno, Konkurencijsko vijeće je zaključilo da Telecom nije apelantu ponudio ekonomski neisplative uslove za obavljanje djelatnosti MVM operatora.
5. Dalje, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da su ugovori između operatora Telecom, Telrad i Blicnet zaključeni nakon obavljenih pregovora i da se na te ugovore ne primjenjuje RIP MVM dokument u pogledu cijena i ostalih uslova. Konkurencijsko vijeće je, naime, ukazalo da Telrad i Blicnet svoje usluge u okviru ugovora sa Telecomom obavljaju kao SP, na ne MVM operatori. Takođe, ukazalo je da se djelatnosti MVM i SP operatora međusobno razlikuju u toj mjeri da se status SP stiče na potpuno drugačiji način od statusa MVM operatora. Naime, za status SP operatora dovoljna je prijava i registracija u RAK-U, a za status MVM operatora potrebna je i dozvola RAK-a. Shodno navedenom, zaključeno je da ugovori između Telrada, Blicneta i Telecoma nisu zaključeni na netransparentan i diskriminišući način. Takođe, utvrđeno je da nije postojala nikakva pravna prepreka za apelanta da pokrene postupak pregovora i zaključenja ugovora kao SP operator. Imajući to u vidu, Konkurencijsko vijeće je ocijenilo da Telecom nije zloupotrijebio dominantan položaj na relevantnom tržištu u smislu odredbi člana 10. stav 2. Zakona o konkurenciji.
6. Apelant je podnio tužbu protiv tog rješenja, koja je odbijena presudom Suda BiH broj S1 3 U 033753 19 U od 7. januara 2021. godine. Sud BiH je u obrazloženju presude konstatovao da je odluka Konkurencijskog vijeća pravilna i zakonita, da su tom odlukom utvrđene sve odlučne činjenice koje su bile sporne u prethodnom postupku, te da su u vezi sa tim provedeni svi odgovarajući dokazi. Pri tome, Sud BiH je naglasio da je Konkurencijsko vijeće utvrdilo da RAK određuje uslove za ugovore MVM i SP operatore i da usluge MVM i SP nisu međusobno zamjenjive jer se stiču na potpuno različite načine, putem različitih procedura i ovlaštenja. S obzirom na to da iz podataka u spisu proizlazi da apelant nije tražio izdavanje dozvole za MVM operatora i dodjelu statusa SP operatora, Sud BiH je ukazao da samim tim drugi subjekti nisu ograničili njegova prava.
7. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje te presude, koji je Sud BiH odbio presudom S1 3 U 033753 21 Uvp od 27. maja 2021. godine. Sud BiH je u obrazloženju presude prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestepenih odluka. Pored toga, konstatovao je da je Konkurencijsko vijeće odlučne činjenice utvrdilo na osnovu podataka i informacija koje su dostavile stranke u postupku i treća lica. Takođe, utvrdio je da je neosnovan apelantov navod da je ukidnom presudom izričito naloženo provođenje vještačenja. Sud BiH, je ocijenio da je, suprotno apelantovim prigovorima, konkretna upravna stvar riješena na osnovu potpunih i tačnih informacija, te relevantne dokumentacije, kao i da je postupak ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja proveden u skladu sa zakonom, a da apelantovi navodi ne mogu uticati na drugačiju odluku o zahtjevu.
8. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant u suštini smatra da je osporenim odlukama nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešno primijenjeno materijalno pravo i povrijeđena pravila postupka, te da obrazloženja tih odluka nisu u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. U vezi sa tim, Apelant prije svega smatra da u ponovnom postupku nije postupljeno po instrukcijama iz ukidne presude Suda BiH. Naime, tvrdi da nije utvrđivana ključna činjenica zloupotrebe dominantnog položaja Telecoma putem sačinjavanja veleprodajne ponude za obavljanje djelatnosti MVM a ta ponuda alternativnim operatorima zaključenje ugovora čine ekonomski neisplativim ili tzv. margine istiskivanja. Takođe, ukazuje da nije bilo jasne i nedvosmislene ponude Telecoma za povezivanje drugih operatera na uslugu SP odnosno da mu Telecom nije dao ponudu koju je u vezi sa tim dao Telrad i Blicnet. Pored toga, tvrdi da u vezi sa navedenim nisu provedeni dokazi odnosno vještačenje koje je navodno zahtijevano tom presudom. Na taj način je, po njegovom mišljenju povrijeđene procesne odredbe i pogrešno primijene odredbe člana 10. stav 2. Zakona o konkurenciji. Povredu načela vladavine prava i pravne sigurnosti apelant vidi u tome što u ponovnom postupku, po njegovom mišljenju, nije postupljeno po uputama iz ukidne presude Suda BiH i u skladu sa praksom tog suda u sličnim predmetima. U prilog tome, apelant se u apelaciji pozvao na određene odluke Suda BiH, ali te odluke nije dostavio uz apelaciju. Apelant takođe smatra da je Sud BiH bio obavezan da odlučuje u sporu pune jurisdikcije u smislu člana 63. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Osim toga, apelant smatra da dužina trajanja nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
9. Zakon o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“, br. 48/05, 76/07 i 80/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom djelu glasi: Član 10. stav 2. (Zloupotreba dominantnog položaja) (2) Zloupotreba dominantnog položaja posebno se odnosi na:
a) direktno ili indirektno nametanje nelojalnih kupovnih i prodajnih cijena ili drugih trgovinskih uslova kojima se ograničava konkurencija;
b) ograničavanje proizvodnje, tržišta ili tehničkog razvoja na štetu potrošača;
c) primjenu različitih uslova za istu ili sličnu vrstu poslova s ostalim stranama, čime ih dovode u neravnopravan i nepovoljan konkurentski položaj;
d) zaključivanje sporazuma kojima se uslovljava da druga strana prihvati dodatne obaveze koje po svojoj prirodi ili prema trgovinskom običaju nemaju veze s predmetom takvog sporazuma.
10. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom djelu glasi:
Član 63. Ako nadležna institucija poslije poništenja konačnog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju Suda, ili protivno primjedbama Suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, Sud je dužan u ovim slučajevima poništiti pobijani konačni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje konačni upravni akt nadležne institucije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su redovni sudovi i organ uprave, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o konkurenciji, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i Konkurencijsko vijeće detaljno, jasno i argumentovano obrazložili svoj zaključak da Telecom nije zloupotrijebio dominantan položaj na relevantnom tržištu u smislu člana 10. stav 2. Zakona o konkurenciji. Ustavni sud ukazuje da su u vezi sa tim organ uprave i redovni sudovi jasno ukazali da apelant nije ni tražio od RAK-a izdavanje dozvole za MVM operatora i dodjelu statusa SP operatora, kao preduslova za ulazak na to tržište putem zaključenja ugovora sa Telecomom, zbog čega drugi subjekti nisu ograničili njegova prava. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u redovnom postupku po pravnim lijekovima, koje je Sud BiH, nasuprot apelantovim tvrdnjama, razmotrio i dovoljno jasno i argumentovano obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, imajući u vidu obrazloženje upute iz ranije presude Suda BiH (vidi, tačka 3. ove odluke), te obrazloženje osporenih odluka, Ustavni sud smatra da je u ponovnom postupku odgovoreno na sva sporna pitanja na koja je u toj ranijoj presudi ukazano.
17. Dalje, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da je Sud BiH bio obavezan da odlučuje u sporu pune jurisdikcije u smislu člana 63. ZUS-a, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporene presude od 27. maja 2021. godine jasno proizlazi da je Sud BiH zaključio da je Konkurencijsko vijeće u ponovnom postupku donijelo upravni akt shodno njegovim pravnom shvatanju i primjedbama u pogledu postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant nije Ustavnom sudu dostavio niti jednu odluku u vezi sa tvrdnjom da je Sud BiH povrijedio načelo pravne sigurnosti i načelo vladavine prava jer je odstupio od prakse u sličnim predmetima. Stoga, Ustavni sud ne može ni razmotriti te navode.
18. Pored toga, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao ukupno tri godine i 11 mjeseci, te da su organ uprave i redovni sudovi u tom periodu donijeli jednu procesnu i četiri meritorne odluke. Sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu činjenicu da je pravosnažno okončan i da nema elemenata koji ukazuju da su organ uprave ili redovni sudovi nepotrebno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, Ustavni sud ne može zaključiti da je dužina trajanja konkretnog postupka prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
19. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman