Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3228/21 (M. A.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3228/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3228/21, rješavajući apelaciju Muhidina Atića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Muhidin Atić protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 03 0 K 016165 21 Kžž od 5. jula 2021. godine i 03 0 K 016165 21 Kžk od 2. aprila 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhidin Atić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Mirna Avdibegović, advokat iz Tuzle, podnio je 10. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 03 0 K 016165 21 Kžž od 5. jula 2021. godine i 03 0 K 016165 21 Kžk od 2. aprila 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) zatraženo je 28. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovori su dostavljeni 1, 5. i 8. aprila 2022. godine, pa ih je Ustavni sud 27. februara 2023. godine proslijedio apelantovoj punomoćnici na izjašnjenje. Izjašnjenje nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. U saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 29. marta 2016. godine putničko motorno vozilo (u daljnjem tekstu: vozilo) kojim je upravljao apelant udarilo je u motocikl kojim je upravljao K. T. Od posljedica udara K. T. je zadobio teške tjelesne ozljede, a njegov suvozač E. M. je smrtno stradao. Nakon provedene istrage Kantonalno tužilaštvo je 24. februara 2017. godine podiglo optužnicu protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 333. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) apelanta je dva puta oslobađao optužbe da je počinio krivično djelo za koje je optužen. Prvi put Presudom broj 03 0 K 016165 17 K od 9. novembra 2017. godine jer je zaključio da je uzrok saobraćajne nezgode propust K. T. da upali svjetla na motociklu, zbog čega apelant nije mogao očekivati „zaista nepredvidljivu situaciju kretanja motocikla bez upaljenih svjetala“ i prilagoditi svoju vožnju takvim okolnostima. Drugi put Presudom broj 03 0 K 016165 19 K-2 od 7. oktobra 2019. godine jer je zaključio da u optužnici nisu navedene odredbe Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOSS) kojima je propisana dužnost kretanja desnom stranom kolovoza, što je neophodan element krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbama Kantonalnog tužilaštva, oslobađajuće presude ukinuo i prvi put predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje, a drugi put odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

Osporene presude

5. Vrhovni sud je održao pretres i donio Presudu broj 03 0 K 016165 21 Kžk od 2. aprila 2021. godine. Tom presudom apelant je proglašen krivim što je, na detaljno opisan način, upravljao vozilom pod utjecajem alkohola, što je protivno odredbama člana 39. st. 1. i 2. i člana 174. st. 1. i 2. ZOSS-a. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

6. Vrhovni sud je naveo da je prije okončanja dokaznog postupka federalna tužiteljica precizirala činjenični opis optužnice, kako je to detaljno navedeno u presudi, čemu se protivila apelantova odbrana. Vrhovni sud je prihvatio djelimično precizirani činjenični opis optužnice, s tim da je korigirao procent koncentracije alkohola u apelantovoj krvi u skladu s nalazom vještaka neuropsihijatra. Vrhovni sud je ocijenio da se, suprotno navodima odbrane, apelantu ne stavlja na teret ništa teže, već se radi o dopuštenom preciziranju, a dijelom i jezičkoj korekciji, što je imalo za cilj precizniji i jasniji opis radnji izvršenja krivičnog djela.

7. Vrhovni sud je usvojio prijedlog federalne tužiteljice i odredio da vještak neuropsihijatar provede vještačenje o utjecaju apelantove alkoholiziranosti na njegove psihofizičke sposobnosti za upravljanje vozilom. Vrhovni sud je imao u vidu prigovore odbrane da se vještak sudske medicine o tome nije mogao izjašnjavati, te da je za taj utjecaj mjerodavno vještačenje vještaka neuropsihijatra. Vještak neuropsihijatar je ispitan na pretresu, a sačinjeni nalaz i mišljenje je uložen u dokaznu građu.

8. Vrhovni sud je obrazložio da je u postupku dokazano da je apelant upravljao vozilom iako je bio u alkoholiziranom stanju. Ocijenio je da je apelant mogao pretpostaviti da će u takvom stanju prekršiti saobraćajne propise, posebno onaj o zabrani upravljanja vozilom u alkoholiziranom stanju (član 174. st. 1. i 2. ZOSS-a). Osim toga, utvrđeno je da je apelant propustio da se vozilom kreće desnom kolovoznom trakom i prati pravac kretanja, nego je prešao na lijevu kolovoznu traku na kojoj je došlo do saobraćajne nezgode. Vještak saobraćajne struke nije utvrdio da su postojali opravdani razlozi za apelantov prelazak na saobraćajnu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera, ni zbog brzine kretanja vozila, niti s tehničkog aspekta stanja puta, tehničke ispravnosti vozila ili bilo kakve druge prepreke koja bi mogla biti razlog takve nekontrolirane radnje. Isključivši sve druge moguće uzroke, vještak je zaključio da su razlozi zbog kojih je apelant prešao na saobraćajnu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera subjektivne prirode, što svakako podrazumijeva prisustvo alkohola u krvi.

9. Trećestepeno vijeće Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: trećestepeno vijeće) Presudom broj 03 0 K 016165 od 5. jula 2021. godine odbilo je žalbu apelantove braniteljice i potvrdilo presudu od 2. aprila 2021. godine.

10. Trećestepeno vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantove navode da su mu zbog izmjene optužnice i time što su dodate odredbe stava 1. člana 174. ZOSS-a na teret stavljene „nove kriminalne količine“ koje nisu bile sadržane u potvrđenoj optužnici. Naime, vijeće je istaklo da opisane intervencije predstavljaju dopuštene izmjene optužnice u smislu člana 290. ZKPFBiH. Apelantu nisu na teret stavljene „veće kriminalne količine“ jer je i prvobitni činjenični opis krivičnog djela sadržavao činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi kršenje blanketnih propisa, koje je federalna tužiteljica samo precizirala. Apelantu je u postupku pred Vrhovnim sudom bilo omogućeno da se brani za iste radnje za koje ga je taj sud proglasio krivim. Trećestepeno vijeće je zaključilo da apelant u žalbi neosnovano ukazuje na to da nije bio obaviješten o optužbama koje su mu bile stavljene na teret, te da stavovi iz odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Penev protiv Bugarske, na koje se pozvao, nisu primjenjivi na konkretan slučaj.

11. Trećestepeno vijeće je ocijenilo neosnovanim i apelantove navode da sud nije mogao dozvoliti izvođenje neuropsihijatrijskog vještačenja po prijedlogu federalne tužiteljice u situaciji kada odbrana nije izvodila svoje dokaze i da je time postupljeno suprotno odredbi člana 276. stav 2. ZKPFBiH. Naime, vijeće je ukazalo da je odredbama člana 332. stav 1. ZKPFBiH propisano da se odredbe koje se odnose na glavni pretres u postupku pred prvostepenim sudom shodno primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom. Zatim je istaklo da okolnost da neki dokaz nije predložen uz optužnicu ne znači da se u toku pretresa do zaključenja dokaznog postupka ne može predložiti, niti takvo što proizlazi iz odredaba ZKPFBiH. Naime, navedene odredbe se ne mogu posmatrati izolirano od odredbe člana 291. ZKPFBiH koja obavezuje sud da nakon izvođenja dokaza a prije okončanja dokaznog postupka upita stranke i branioca da li imaju još neki dokazni prijedlog. Dalje je istaknuto da je Vrhovni sud ocijenio da je izvođenje tog dokaza bilo neophodno radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Osim toga, kako je obrazloženo, apelant je blagovremeno bio upoznat sa sadržajem tog dokaza i omogućeno mu je ispitivanje vještaka na pretresu.

12. Konačno, prema ocjeni trećestepenog vijeća, okolnosti da K. T. nije imao položen vozački ispit, te da motocikl nije bio registriran i pravilno osvijetljen ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude jer one nisu niti su mogle utjecati na to da apelant vozilom pređe u lijevu saobraćajnu traku. Također, okolnosti da su apelant i njegov suvozač bili vezani i da se vozilo kretalo propisanom brzinom nisu ni bile sporne i ne dovode u pitanje zaključak suda da je apelant postupao suprotno članu 174. st. 1. i 2. i članu 39. st. 1. i 2. ZOSS-a. Stoga je vijeće zaključilo da se ne može prihvatiti stav odbrane da se pobijana presuda zasniva na pretpostavkama, zbog čega se treba primijeniti institut in dubio pro reo.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka. Naročito navodi da je do kršenja prava na pravično suđenje došlo zbog proizvoljne primjene odredaba člana 290. ZKPFBiH, odnosno jer nije bio upoznat sa svime što mu se stavlja na teret. U vezi s tim, ističe da je Vrhovni sud dozvolio preciziranje činjeničnog opisa optužnice, čime je ona izmijenjena, „i to na teže po apelanta.“ Apelant smatra da se radi o znatnom proširenju optužbi usljed unošenja novih elemenata krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, što se posebno ogleda u dodavanju odredbi člana 174. stav 1. i člana 39. st. 1. i 2. ZOSS-a. Apelant ističe da je do izmjene optužnice došlo nakon što je njegova odbrana iznijela prigovore o njenim nedostacima i nakon što je Kantonalni sud dva puta donio presudu kojom ga je oslobodio optužbe. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao na tačku 34. iz presude Evropskog suda u predmetu Penev protiv Bugarske. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog proizvoljne primjene čl. 276. i

242. ZKPFBiH. U tom smislu, apelant ističe da je proglašen krivim na osnovu dokaza koji nisu bili predloženi uz optužnicu, odnosno na osnovu vještačenja neuropsihijatra. Apelant smatra da bi u situaciji kada bi se Tužilaštvu omogućilo izvođenje drugih dokaza koji nisu bili predloženi uz optužnicu pravo na „dovoljno vremena za provođenje istrage odbrane“ bilo ozbiljno ugroženo.

14. Zatim, apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo i zbog nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo te povrede prava na odbranu. Apelant navodi da se pobijane presude u najvećem dijelu zasnivaju na nalazu vještaka neuropsihijatra bez obzira na to što je on tom nalazu prigovarao. Međutim, apelant smatra da je zasnivanje nalaza o utjecaju alkoholiziranosti na njega na tom nalazu neosnovano i da je dovelo do proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja. Također ističe da Tužilaštvo nije dokazalo uzročno-posljedičnu vezu njegovog „navodnog prelaska u lijevu traku s koncentracijom alkohola“, pa je stoga svako izvođenje zaključaka u tom pravcu suprotno principu in dubio pro reo.b)Odgovori na apelaciju

15. Kantonalno tužilaštvo je odgovorilo da je trećestepeno vijeće ispitalo i odbilo sve apelantove navode kao neosnovane.

16. Federalno tužilaštvo je odgovorilo da je Vrhovni sud nakon održanog pretresa donio presudu od 2. aprila 2021. godine kojom je apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela iz člana 336. stav 2. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom iz člana 333. stav 1. KZFBiH, za koja je i optužen optužnicom od 24. februara 2017. godine. I prvobitni činjenični opis je sadržavao činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi kršenje blanketnih propisa koje je federalna tužiteljica precizirala (dodavanje teksta „protivno odredbi člana 39. st. 1. i 2. ZOSS-a“) jer je i u tom opisu postupanje suprotno toj odredbi bilo jasno opisano navodima „propustio da se kreće desnom stranom kolovoza u smjeru kretanja, pa krećući se vozilom […] desnom kolovoznom trakom, usljed alkoholiziranog stanja itd.“. Dalje, Federalno tužilaštvo je ukazalo na odredbe člana 276. stav 1. i člana 291. ZKPFBiH te da je, u smislu tih odredaba, Vrhovni sud zaključio da je izvođenje dokaza neuropsihijatrijskog vještačenja neophodno radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja.

17. Vrhovni sud je odgovorio da izmjenama optužnice apelantu nisu stavljene na teret nove kriminalne količine koje nisu bile sadržane u potvrđenoj optužnici. Osim toga, apelantu je na teret stavljeno počinjenje krivičnog djela teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. KZFBiH, u vezi s krivičnim djelom ugrožavanja javnog prometa zbog omamljenosti iz člana 333. stav 1. KZFBiH, a ne krivično djelo ugrožavanja javnog prometa iz člana 332. stav 1. KZFBiH. Slijedom toga, kako je naveo Vrhovni sud, jasno je da je činjenični opis krivičnog djela, kako je bio naveden u potvrđenoj optužnici, sadržavao sva potrebna obilježja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa se suprotne apelantove tvrdnje ne mogu prihvatiti.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17, 9/18 i 46/23)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 39. st. (1) i (2) (1) Vozač je dužan kretati se vozilom desnom stranom kolovoza u smjeru kretanja. (2) Vozač je dužan držati vozilo u kretanju što bliže desnoj ivici kolovoza i na tolikoj udaljenosti od nje da, s obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete saobraćaja i stanje i osobine puta, ne ugrožava druge učesnike u saobraćaju i sebe ne izlaže opasnosti. Član 174. st.(1) i (2) (1) Vozač ne smije upravljati vozilom u saobraćaju na putu, niti početi upravljati vozilom ako je pod djelovanjem alkohola. (2) Smatrat će se da je pod djelovanjem alkohola lice za koje se analizom krvi ili krvi i urina ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu utvrdi da količina alkohola u krvi iznosi više od 0,3 g/kg, ili ako je prisustvo alkohola u organizmu utvrđeno odgovarajućim sredstvima ili aparatima za mjerenje alkoholiziranosti, što odgovara količinama većim od 0,3 g/kg, ili kod koga se, bez obzira na količinu alkohola u krvi, stručnim pregledom utvrdi da pokazuje znakove poremećenosti izazvane djelovanjem alkohola.

19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17 i 31/23)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 333. stav (1) Ugrožavanje javnog prometa zbog omamljenosti (1) Ko pod uticajem alkohola ili drugih omamljujućih sredstava upravlja prijevoznim sredstvom, iako je zbog toga očito nesposoban za sigurnu vožnju i time tako ugrozi javni promet na putevima da dovede u opasnost život ili tijelo ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. Član 336. stav (2) Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (2) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. st. 1. i 2.; člana 333. stav 1.; člana 334. stav 1. i člana 335. st. 1. i 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje godinu dana.

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 276. st.(1) i (2)

Izvođenje dokaza (1) Stranka i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze. (2) Osim ako sudija odnosno predsjednik vijeća u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

a) dokazi optužbe,

b) dokazi odbrane,

c) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),

d) dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika),

e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija odnosno vijeće,

f) sve dokaze relevantne za izricanje krivično-pravnih sankcija. Član 290. Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice. Član 332. stav (1)

Pretres pred drugostepenim sudom (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom. VI.Dopustivost i meritum

21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. i stav 3. tač. a) i b) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

24. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je Vrhovni sud proizvoljnom primjenom člana 290. ZKPFBiH dozvolio Federalnom tužilaštvu da „izmijeni optužnicu“ zbog čega „apelant nije bio upoznat sa svime što mu se stavlja na teret ni prilikom podizanja optužnice.“ U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su principi koji se odnose na pravo na informiranje o prirodi i razlozima optužbe i pravu optuženog da pripremi svoju odbranu dobro razvijeni u sudskoj praksi Evropskog suda (vidi o tome Evropski sud, Kohen i drugi protiv Turske, presuda od 7. juna 2022. godine, predstavka broj 66616/10, tačka 74. s daljnjim referencama). Prema tim principima, odredbe člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije optuženom daju pravo da bude detaljno obaviješten ne samo o razlozima optužbe, to jest radnjama koje je navodno počinio i na kojima se optužba zasniva, već i o pravnoj kvalifikaciji tih radnji. Međutim, ta odredba ne nameće nikakav poseban formalni zahtjev u pogledu načina na koji optuženog treba obavijestiti o prirodi i razlozima optužbe protiv njega.

25. Dovodeći navedene principe u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su apelant i njegov branilac imali dovoljno informacija o krivičnoj optužbi protiv apelanta i već prilikom podizanja optužnice. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o „nedostatku informacija o optužbi“ dovodi u vezu sa činjenicom da je Federalno tužilaštvo preciziralo optužnicu u činjeničnom smislu, te da smatra da je to utjecalo na njegovo pravo na odbranu. Međutim, iste apelantove navode već je ispitao Vrhovni sud, koji je jasno obrazložio zašto takvim preciziranjem optužnice nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje (vidi tačku 6. ove odluke). Taj stav je potvrdilo i trećestepeno vijeće (vidi tačku 10. ove odluke). Uzimajući to u obzir, Ustavni sud ne može zaključiti da je načinom na koji je izmijenjena optužnica i načinom na koji je Vrhovni sud postupao po njoj i dao obrazloženje u vezi s apelantovim prigovorom u vezi s tom izmjenom apelant doveden u teži položaj. Također, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije proizlazi da je apelant u okolnostima konkretnog predmeta imao sve informacije za potpuno razumijevanje obima optužbi protiv njega i pripremu odbrane. Apelant je imao i stručnu pomoć branioca, kojeg je sam izabrao i koji je efektivno učestvovao u postupku.

26. Imajući u vidu razloge i obrazloženja iz odluka Vrhovnog suda, kao i da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da nije bio obaviješten o djelu za koje je u konačnici osuđen, Ustavni sud smatra da su njegovi navodi o kršenju garancija pravičnog suđenja iz člana 6. stav 3. tačka

a) Evropske konvencije neosnovani.

27. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda u vezi s tim pitanjima (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110, te Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Također, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivici (vidi tačku 8. ove odluke). Dalje, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud obrazložio da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva bitna obilježja konkretnih krivičnih djela za koja ga je proglasio krivim. Zatim, Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize trećestepenog vijeća, koje je zaključilo da prvostepena presuda sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnih djela i apelantove krivice. Ustavni sud zapaža da apelant problematizira i to što je Vrhovni sud usvojio prijedlog Federalnog tužilaštva da se provede neuropsihijatrijsko vještačenje ističući da taj dokaz nije bio predložen u optužnici. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je veoma detaljno obrazložio razloge zbog kojih je prihvatio navedeni prijedlog i da je u osporenim presudama veoma detaljno obrazložio zašto su takvi navodi neosnovani (vidi tač. 7. i 11). Stoga, Ustavni sud smatra da je to pitanje dovoljno raspravljeno i da ništa ne ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe zakona koje se tiču sadržaja optužnice i izvođenja dokaza.

29. U pogledu apelantovih navoda kojim ističe „nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama“ , Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39–40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u obrazloženju prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza koji su provedeni u toku postupka, slijedom čega su utvrđene relevantne činjenice za donošenje presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenih odluka sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima. Ti prigovori se primarno tiču kvaliteta pojedinih dokaza, posebno onih koje su prihvatili redovni sudovi prilikom utvrđivanja ispunjenosti odlučujućih elemenata krivičnih djela u konkretnom slučaju. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su te zaključke redovni sudovi zasnovali na provedenim dokazima (vidi tačku 8. ove odluke), a ništa ne ukazuje niti apelant tvrdi da je bio onemogućen da te dokaze ispita i da predlaže izvođenje svojih dokaza. Stoga, ništa u konkretnom slučaju ne ukazuje da su sudovi odlučivali proizvoljno ili da nisu ispunili obavezu da za svoje zaključke o svim relevantnim činjeničnim i pravnim pitanjima daju odgovarajuće obrazloženje.

30. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta sagledan u cjelini nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su sudovi prihvatanjem preciziranja činjeničnog dijela optužnice u skladu s provedenim dokazima apelanta osudili za isto krivično djelo za koje je bio i optužen, čime mu nisu prekršili pravo da bude obaviješten o optužbama protiv njega. Osim toga, nema kršenja prava na pravično suđenje ni kada su redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3228/21 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio