Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-240/22 (S.G.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-240/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-240/22, rješavajući apelaciju S. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. G. podnesena protiv rješenjā Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 044374 21 Gž 2 od 8. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. G. podnesena zbog dužine trajanja postupaka okončanih rješenjima Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 044374 21 Gž 2 od 8. oktobra 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. S. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 19. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 044374 21 Gž 2 od 8. oktobra 2021. godine. Postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva
2. Apelant je 3. juna 2017. godine podnio tužbu protiv S. M. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi smetanja posjeda. Preciziranim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se utvrdi da ga je tuženi smetao u posjedu određenih parcela (u daljnjem tekstu: sporne parcele), na način da mu je oduzeo posjed. Također je tražio da se tuženom naloži uspostava posjedovnog stanja, odnosno vraćanje oduzetog posjeda i nesmetano vršenje faktičke vlasti posjeda, te da mu se zabrani takvo ili slično smetanje, pod prijetnjom novčane kazne.
3. Rješenjem Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 28. maja 2021. godine, u ponovnom postupku, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju Osnovni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka nije mogao utvrditi da je apelant posljednji faktički posjednik spornih parcela. Naime, ukazao je da apelant jeste održavao sporne parcele, ali da su to radila i druga lica. Dalje, sud je ukazao da je utvrdio da je tuženi kupio sporne parcele, te da je kao korisnik i upisan u javnim evidencijama, a što je i potvrđeno iskazima određenih svjedoka. Zatim je naveo da je samo apelantova majka, kao svjedok, tvrdila da je apelant 20 godina faktički posjednih spornih parcela, ali da su takvi navodi u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz ostalih dokaza, zbog čega njenom iskazu nije poklonio vjeru. Također je naveo da nije poklonio vjeru ni apelantovom iskazu, budući da je subjektivan i u suprotnosti sa izvedenim dokazima. U konačnici, sud je obrazložio da je odredbama člana 313. stav 5. Zakona o stvarnim pravima propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja prava na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Imajući sve u vidu, zaključio je da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
4. Rješenjem Okružnog suda odbijena je apelantova žalba i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju Okružni sud je ponovio utvrđenja i zaključke prvostepenog suda, te ukazao da je pravilna odluka prvostepenog suda.
Postupak povodom apelantovog zahtjeva za oslobađanje od plaćanja sudske takse
5. Apelant je 16. juna 2021. godine podnio zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse. Rješenjem Osnovnog suda od 6. jula 2021. godine odbijen je ovaj apelantov zahtjev. U obrazloženju Osnovni sud je naveo da nisu ostvareni uslovi za oslobađanje od plaćanja sudske takse u skladu sa članom 400. Zakona o parničnom postupku, te članom 12. Zakona o sudskim taksama.
6. Rješenjem Okružnog suda odbijena je apelantova žalba, te je potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi, između ostalog, isticao da je nezaposlen, bez imovine i da prihod člana porodice sa kojim živi iznosi 319,00 KM mjesečno. Sud je naveo da se u spisu nalaze dokazi da je apelant nezaposleno lice. Dalje je naveo da iz uvjerenja o katastarskom prihodu RUGIP PJ Banjaluka PJ Šipovo od 22. jula 2021. godine proizlazi da apelant nije upisan kao posjednik nepokretnosti. Međutim, sud je naveo da u spisu nema dokaza ko su članovi apelantovog porodičnog domaćinstva, kolike prihode ostvaruju, te koji je broj lica koje je dužan izdržavati. Imajući u vidu navedeno sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za oslobađanje od plaćanja, posebno kada se ima u vidu i visina taksene obaveze. Osim toga, sud je naveo da nisu osnovani žalbeni prigovori o povredi odredbe člana 402. stav 3. Zakona o parničnom postupku (sud može, kada je to potrebno, po službenoj dužnosti pribaviti potrebne podatke i obavještenja o imovnom stanju stranke koja traži oslobađanje). Naime, ukazao je da se apelant sam zastupao tokom cijelog postupka, da je podnio zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova na ime sudske takse, te da je dostavljao i dokaze u prilog ispunjenosti uslova za to. Dalje je istakao da nisu postojali razlozi da sud po službenoj dužnosti pribavlja potrebne podatke i obavještenja o imovnom stanju, niti je apelant tvrdio da nije imao mogućnost da sam dođe do određenih podataka i dokaza. U konačnici, zaključio je da je pravilna odluka prvostepenog suda.
7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise, kao i da su proizvoljno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, navodi da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasnost suda, kao i da mu je onemogućen pristup sudu. Osim toga, ukazuje da je tuženi, ukoliko je smatrao da je faktički posjednik spornih nekretnina, mogao zaštitu svojih prava tražiti sudskim putem, a ne ugrožavati apelantovo pravo na imovinu. U konačnici, smatra da mu je pravo na imovinu prekršeno naplaćivanjem sudske takse u iznosu od 225,00 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporene odluke
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji samo paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na nepristrasnost suda, odnosno da te navode nije obrazložio, pa se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje tih navoda.
11. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“ ni u odlukama o tužbenom zahtjevu, niti u odlukama o zahtjevu za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse. Naime, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza nisu mogli utvrditi da je apelant posljednji faktički posjednik spornih parcela. Imajući to u vidu, kao i sadržaj odredbe člana 313. stav 5. Zakona o stvarnim pravima, Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Osim toga, redovni sudovi su detaljno obrazložili zbog čega nisu ostvareni uslovi za oslobađanje od plaćanja sudske takse u skladu sa članom 400. Zakona o parničnom postupku, te članom 12. Zakona o sudskim taksama (vidi, tačka 6. ove odluke). U ovakvim obrazloženjima Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Također, osim navoda u vezi sa suđenjem u razumnom roku, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, osim navoda o pravu na suđenje u razumnom roku koje će posebno ispitati.
U odnosu na dužinu trajanja postupaka
13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-
106/04 od 18. januara 2005. godine).
14. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
15. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena više od godinu dana nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, prije podnošenja apelacije, podnio redovnim sudovima pred kojima su se vodili postupci zahtjev za ubrzanje postupaka sa ciljem zaštite njegovog prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje, shodno odredbama člana 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati. b)Ostali navodi
16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman