Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4357/21 (Institut za građevinarstvo „IG“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Javne nabavke
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4357/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4357/21, rješavajući apelaciju Instituta za građevinarstvo „IG“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Institut za građevinarstvo „IG“ d.o.o. Banja Luka protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 035532 21 Uvp od 26. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Institut za građevinarstvo „IG“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 035532 21 Uvp od 26. oktobra 2021. godine i S1 3 U 035532 20 U od 9. avgusta 2021. godine.
2. Rješenjem Kancelarije za razmatranje žalbi (u daljnjem tekstu: Kancelarija) broj UP2-03-07-
1-523-8/20 od 9. aprila 2020. godine, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Odluke o izboru najpovoljnijeg ponuđača od 13. februara 2020. godine u predmetu nabavke Izrada Glavnog-izvedbenog projekta sanacije, rekonstrukcije i novogradnje Terminala tečnih naftnih goriva u Mostaru, ugovornog organa Operator Terminali Federacije d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: ugovorni organ).
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 035532 20 U od 9. avgusta 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Kancelarije. U obrazloženju, Sud BiH je istakao da je Kancelarija ocijenila da je apelantova ponuda neprihvatljiva iz razloga propisanih odredbom člana 45. stav 5. Zakona o javnim nabavkama. Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 45. stav 5. Zakona o javnim nabavkama, propisano da se zahtjev za učešće ili ponuda odbija ako je kandidat/ponuđač bio kriv za težak profesionalni propust počinjen u periodu od tri godine prije početka postupka. Sud BiH je istakao da apelant neosnovano prigovara da ugovor nije raskinut iako je bilo propusta prilikom izvršavanja ranijeg ugovora, te da je propusta bilo i kod izvođača radova. Obrazloženo je da iz stanja u spisu proizlazi da je apelant, u tri ranija projekta, imao propust prema ugovornom organu (Izrada projekta potpune sanacije terminala Bihać, terminala Živinice i usluga vršenja nadzora nad izvođenjem prve faze radova na terminalu Živinice). Apelant je kasnio sa izradom projekta i nije dostavio potpunu projektnu dokumentaciju, što proizlazi iz zapisnika od 8. januara 2019. godine (u daljnjem tekstu: zapisnik). Sud je naveo da iako je ugovorni organ produžavao rokove za izvršavanje usluge, apelant nije poštovao te rokove. Sud BiH je istakao da je ugovorni organ dokazao postojanje činjenica na osnovu kojih je donio odluku. Osim toga, naglasio je da težak profesionalni propust zbog kojeg se ponuđač može isključiti iz postupka javne nabave ne mora biti učinjen na način da je uslijed njega došlo do raskida ugovora, već je dovoljno da je konkretni propust doveo do težih posljedica.
4. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 035532 21 Uvp od 26. oktobra 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje navedene presude. Sud BiH je naglasio da su u Zakonu o javnim nabavkama inkorporirane odredbe Evropskih direktiva, između ostalog i Direktiva Evropskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. marta 2004. godine (u daljnjem tekstu: Direktiva). Ukazano je da navedena Direktiva, u članu 45. stav 2. tačka (d), propisuje da svaki privredni subjekt može biti isključen iz učestvovanja u ugovoru ako je bio kriv za težak profesionalni propust koji ugovorni organ može dokazati na bilo koji način. Sud BiH je istakao da, suprotno apelantovim navodima, ni Zakon o javnim nabavkama niti Direktiva ne zahtijevaju postojanje pravosnažne presude suda u svrhu dokazivanja profesionalnog propusta, nego dozvoljavaju ugovornim organima da prekršaj dokažu. Sud BiH je ukazao da je Sud pravde Evropske unije, u presudi broj C-440/13 Croce Amica One Italia Srl protiv Azienda Regionale Emergenza Urgenza, u okviru Direktive naveo da razlozi isključenja propisani u članu 45. stav 2. tač. (d) i (g), ugovornim organima također daju ovlast isključivanja svakoga privrednog subjekta koji je počinio težak profesionalni propust, koji ugovorni organ može dokazati na bilo koji način. Nije nužno da je ponuđač pravomoćno osuđen. Sud BiH je istakao da je Sud pravde u konačnici zaključio da isključenje ponuđača ne može i ne smije biti automatsko, nego samo rezultat ocjene koju mora provesti ugovorni organ. Stoga je, kako je obrazloženo, Sud pravde zaključio da ponuđač u svakom slučaju nije stavljen u kompromitirajuću situaciju kad je riječ o odbrani njegova pravnog položaja, jer mu je osigurana mogućnost učinkovitog sudskog nadzora nad time kako uprava provodi svoju ovlast ocjene. Također, Sud BiH je naglasio da ponuđač ne može, nakon razumnog roka, u nekom budućem periodu biti distanciran od ponovnog učešća u postupku javne nabavke pred istim ugovornim organom. Zbog toga je, kako je navedeno, u članu 45. stav 5. Zakona o javnim nabavkama i regulisano da se taj period odnosi na period od tri godine prije početka postupka nabavke.
5. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju ugovorni organ na pravilan način proveo ocjenu apelantovog postupanja kao ponuđača. Naime, kako je obrazloženo, iako je realizovan (raniji) ugovor, ugovorni organ je iz Izvještaja o reviziji projekta potpune sanacije terminala tečnih naftnih goriva Živinice, pravilno zaključio da je apelant probio rok za izvršenje ugovora za 30%. Dalje, Sud BiH je istakao da je iz Izvještaja o vršenju nadzora nad provođenjem prve faze radova na terminalu Živinice, ugovorni organ pravilno zaključio da apelant nije izvršavao ugovorene obaveze, tj. da nije kontrolisao kvalitetu radova, davao potrebna uputstva, redovno pratio dinamiku izvođenja radova itd., što apelant nije ni osporavao, nego je navedene propuste prebacivao na izvođača radova. Sud BiH je istakao da su pravilno ocijenjeni i apelantovi propusti prilikom izrade projektne dokumentacije Glavnog izvedbenog projekta rekonstrukcije terminala tečnih naftnih goriva Bihać i traženje produženja roka za izradu te dokumentacije. Sve navedeno je dovelo do enormnog kašnjenja u primopredaji usluge, „što takvom stanju stvari daje obilježja prouzrokovane štete, nastale propuštanjem dužne pažnje u izvršavanju preuzetih obaveza, tj. krivice na strani apelanta u vidu stručnjačke nepažnje“.
6. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je osporenim odlukama došlo do povrede odredaba Zakona o javnim nabavkama i Zakona o zabrani diskriminacije jer pred Kancelarijom i Sudom BiH nisu savjesno i brižljivo cijenjeni svi dokazi izvedeni u toku postupka. Apelant je istakao da je osporenim odluka oglašen krivim za težak profesionalni propust i isključen iz postupka javne nabavke, bez ijednog pravno valjanog dokaza. Apelant je istakao da nikada nije oglašen krivim za težak profesionalni propust, niti je ikada bilo koji sud ili drugi organ utvrdio njegovu odgovornost za profesionalni propust. Apelant je istakao da je pozivanje Suda BiH na zapisnik neosnovano kod činjenice da se ne navodi ko je utvrdio propuste u kašnjenju apelanta, te da je zapisnik sačinjen za potrebe isključenja apelanta iz postupka javne nabavke i da ga je potpisao isključivo ugovorni organ. Apelant je istakao i da je ovakvim postupanjem diskriminiran, što predstavlja povredu Zakona o zabrani diskriminacije. Imajući u vidu sve navedeno, apelant je istakao da je evidentno da su osporene odluke zasnovane na povredi zakona, budući da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na ostale učesnike u konkretnom postupku javne nabavke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi sa apelantovim navodima kojima osporava pravne zaključke u osporenoj presudi, tj. kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Imajući u vidu navedene standarde, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno obrazložio na osnovu čega je zaključio da je Ugovorni organ pravilno proveo ocjenu apelantovog postupanja kao ponuđača, te ocijenio da je apelantova ponuda neprihvatljiva iz razloga propisanih odredbom člana 45. stav 5. Zakona o javnim nabavkama. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u tužbi protiv rješenja Kancelarije, te u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke protiv prvostepene presude, koje je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, pozivajući se i na relevantnu Direktivu, kao i na odluku Suda pravde Evropske unije. Pored toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanta na pravično suđenje.
11. Također, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Pored toga, apelant je ukazao na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. S obzirom da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman