Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4462/22 (Hercegovačko neretvanski kanton, Uprava za prognanike i izbjeglice)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4462/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4462/22, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, Uprava za prognanike i izbjeglice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona, Uprava za prognanike i izbjeglice podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 155430 22 Gži od 5. oktobra 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona, Uprava za prognanike i izbjeglice podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 155430 22 Gži od 5. oktobra 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko neretvanski kanton, Uprava za prognanike i izbjeglice (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona, podnio je 26. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 155430 22 Gži od 5. oktobra 2022. godine.

2. Tražiteljica izvršenja D. R. (u daljnjem tekstu: tražiteljica izvršenja) podnijela je prvostepenom sudu 3. septembra 2021. godine prijedlog za izvršenje protiv apelanta. Prijedlog je podnesen na temelju izvršne isprave-Presude tog suda od 27. maja 2016. godine, koja je preinačena presudom Kantonalnog suda od 2. juna 2021. godine,.

3. Rješenjem o izvršenju prvostepenog suda od 17. januara 2022. godine usvojen je navedeni prijedlog za izvršenje i određeno je izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja tražiteljice izvršenja, i to naplate duga na ime troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka, te zakonskih zateznih kamata. Također, određeno je izvršenje na način da je apelantu odnosno apelantovoj odgovornoj osobi ostavljen dodatni rok da provede ponovni izbor kandidata po javnom oglasu za prijem na radno mjesto – viši referent za operativni rad, pod prijetnjom novčane kazne.

4. Rješenjem prvostepenog suda od 8. jula 2022. godine odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da je prijedlog za izvršenje podnesen u skladu sa izvršnom ispravom koja je podobna za izvršenje u smislu relevantnih odredbi Zakona o izvršnom postupku. Također, prvostepeni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor da je poduzeo mjere u cilju implementacije izvršne isprave jer je donio rješenje o prestanku radnog odnosa K. Z., na koje rješenje je podnesena žalba, koja još uvijek nije riješena. Naime, ukazao je da apelant u paricionom roku nije postupio po izvršnoj ispravi, kojom je poništeno rješenje o prijemu u radni odnos K. Z., pa rješenje o prestanku radnog odnosa toj zaposlenici nije radnja poduzeta u cilju provođenja izvršenja, jer ponovni izbor po javnom oglasu nije proveden. Osim toga, prvostepeni sud je istakao da je o troškovima postupka odlučio imajući u vidu vrijednost predmeta izvršenja i radnje koje su bile potrebne za vođenje postupka. Budući da apelant svojim prigovorima nije učinio vjerovatnim postojanje razloga koji sprječavaju izvršenje, prvostepeni sud je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 155430 22 Gži od 5. oktobra 2022. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da apelant žalbenim navodima nije doveo u sumnju činjenično utvrđenje i pravni stav nižestepenog suda. Kantonalni sud je prihvatio utvrđene činjenice kao pravilne i potpune. Naročito je istakao da okolnost što je apelant samoinicijativno poništio dio oglasa za radno mjesto na koje je aplicirala tražiteljica izvršenja, ne čini izvršenje nemogućim, niti utiče na pravomoćnu presudu kojom mu je naloženo da izvrši ponovni izbor kandidata po javnom oglasu. Pri tome je naveo da je ta apelantova radnja očigledno usmjerena da se osujeti provođenje pravomoćne presude i ne čini je neprovodivom, kao ni okolnost što je tražiteljica izvršenja zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kao u dispozitivu rješenja.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je apelant nositelj javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te se zbog toga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

10. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o žalbi koju je podnio apelant kao izvršenik u izvršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o izvršenju na osnovu pravomoćne presude. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana apelantova nova prava ili obveze, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

12. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu izvršne isprave u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant u izvršnom postupku obavezan da provede ponovni izbor kandidata po javnom oglasu, pod prijetnjom izricanja novčane kazne apelantovoj odgovornoj osobi. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant obavezan i da plati iznos koji je tražiteljici izvršenja dosuđen pravosnažnom presudom, ali ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi ovakva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno prestavljala prevelik teret. Ustavni sud podsjeća da postoji nesumnjiva obaveza izvršenja pravosnažnih sudskih odluka, te da se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu takva obaveza ne može izbjeći. Stoga, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je osporenim odlukama na apelanta stavljen neproporcionalno težak teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4462/22 (Hercegovačko neretvanski kanton… | Sudska praksa | Aktio