Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3938/22 (T. K.)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Apelacija preuranjena
- Procesna odluka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3938/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine godine, u predmetu broj AP-
3938/22, rješavajući apelaciju Tunje Krištića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav (3) tač. h) i l), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tunje Krištića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 P 049233 22 R 3 od 23. augusta 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tunje Krištića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 049233 22 Gž 4 od 1. septembra 2022. godine, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Tunjo Krištić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, podnio je 19. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 049233 22 R 3 od 23. augusta 2022. godine. Apelant je 3. novembra 2022. godine podnio dopunu apelacije protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 049233 22 Gž 4 od 1. septembra 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Orašju od 19. maja 2022. godine utvrđeno je da ugovor o darovanju nekretnina zaključen između (D. M.) i tuženih (M. M., D. B. i A. M.) gubi pravno dejstvo prema apelantu u dijelu u kojem je potrebno da se namiri njegovo potraživanje od D. M., sve naznačeno u izreci presude. Također, tužene su dužne dopustiti i trpjeti da apelant svoje potraživanje od D. M. u određenom iznosu namiri prodajom spornih nekretnina. Osim toga, tužene su obavezane da apelantu solidarno isplate troškove postupka, dok je apelant sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka, preko utvrđenih iznosa troškova, odbijen. Dalje, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev u dijelu u kojem je traženo da tužene trpe namirenje daljnjeg potraživanog iznosa, kao i njegov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse na tužbu.
3. Presudom Kantonalnog suda od 1. septembra 2022. godine žalbe apelanta i tuženih su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena.
4. Iako apelant nije naveo da je izjavio reviziju, Ustavni sud je uvidom u sistem za upravljanje predmetima (CMS) nadležnog suda utvrdio da je apelant protiv drugostepene odluke izjavio reviziju Vrhovnom sudu FBiH, o kojoj još nije odlučeno.
5. Rješenjem Vrhovnog suda od 23. augusta 2022. godine odbijen je prijedlog Kantonalnog suda za određivanje drugog stvarno nadležnog suda u drugom kantonu u konkretnoj pravnoj stvari. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, istakao je da iz nje slijedi da Vrhovni sud može na prijedlog stranke ili nadležnog suda odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu, ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi. Dalje, Vrhovni sud je ukazao na okolnost da je apelant svojim podnescima izražavao sumnju u objektivnost i nepristrasnost sudija Kantonalnog suda, kao i da taj sud ima samo troje sudija. Međutim, Vrhovni sud je istakao da te okolnosti same po sebi ne predstavljaju okolnosti koje opravdavaju određivanje drugog stvarno nadležnog suda u drugom kantonu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio navedeni prijedlog.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
l) apelacija je preuranjena;
Dopustivost ratione materiae
8. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi jasno ukazao da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv kada se radi o odlučivanju o „građanskim pravima i obavezama“ ili kada je odluka koja je u postupku donesena odlučujuća za utvrđivanje „građanskih prava i obaveza“ (vidi, Ustavni sud, između ostalih, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen prijedlog za određivanje drugog stvarno nadležnog suda u drugom kantonu. Dakle, iz toga slijedi da se u konkretnom slučaju odlučivalo samo o procesnim pitanjima, tj. o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi da u konkretnom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije raspravljano o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje da se nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već samo o procesnom pitanju.
9. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu primjenjivi u konkretnom slučaju, pa slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i prava na imovinu ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost – apelacija je preuranjena
10. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
11. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Vrhovnim sudom jer je apelant izjavio reviziju protiv odluke Kantonalnog suda od 1. septembra 2022. godine, pa slijedi da je apelacija preuranjena. Nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju, u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8. ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić