Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1821/23 (H. H.)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1821/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-

1821/23, rješavajući apelacije koje je podnio Hazim Halilčević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Hazim Halilčević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 042660 23 Uvp od 8. juna 2023. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hazim Halilčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 14. aprila 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 042660 22 U od 9. februar 2023. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-1821/23.

2. Apelant je podnio 18. septembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 042660 23 Uvp od 8. juna 2023. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4066/23.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1821/23. Činjenice

4. Rješenjem Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 16. novembra 2004. godine apelantu, kao službeniku i namješteniku bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, je priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa Uredbom o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH. Privremenim rješenjem prvostepenog organa od 24. septembra 2013. godine apelantu je određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijskog i invalidsko origuranje Mostar (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 30. oktobra 2013. godine uvažena je apelantova žalba, poništeno je privremeno rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.

5. Privremenim rješenjem prvostepenog organa od 11. novembra 2013. godine apelantu, natporučniku Vojske FBiH, određen je novi iznos prijevremene povoljnije starnosne penzije u skladu sa čl. 3. i 11. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju). Rješenjem drugostepenog organa od 23. februara 2016. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, poništeno je rješenje prvostepenog organa i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.

6. Rješenjem direktora prvostepenog organa od 15. marta 2016. godine, apelantu, natporučniku Vojske FBiH, određen je novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u skladu sa čl. 3. i 11. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju. Rješenjem drugostepenog organa od 18. maja 2016. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa. Presudom Kantonalnog suda od 29. jula 2022. godine uvažena je apelantova tužba, rješenje drugostepenog organa je poništeno i predmet vraćen drugostepenom organu na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku, rješenjem drugostepenog organa od 23. septembra 2022. godine odbijena je apelantova žalba.

8. Presudom Kantonalnog suda od 9. februara 2023. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa od 23. septembra 2022. godine.

9. Presudom Vrhovnog suda od 8. juna 2023. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 9. februara 2023. godine. U obrazloženju odluke Vrhovni sud da je naveo da su osporena rješenja upravnih organa donesena na osnovu čl. 3, 5, 6. i 11. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju, kojima je na jedinstven način propisano korištenje i ostvarivanje prava na prijevremeno povoljnije penzionisanje bivših pripadnika Oružanih snaga Republike BiH. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je članom 11. navedenog zakona propisano da je Federalni zavod za PIO/MIO dužan u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, po službenoj dužnosti, provesti postupak i donijeti nova rješenja korisnicima prava na povoljniju penziju. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, prvostepeni organ je donio rješenje 15. marta 2016. godine i ponovo obračunao i preračunao apelantovu penziju u skladu sa čl. 5. i 6. navedenog zakona. Vrhovni sud je ukazao da je, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju pravilno uzet u obzir apelantov čin natporučnika i u vezi s tim pripadajući koeficijent od 1,60 u skladu sa članom 6. stav 6. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je navedeni koeficijent za apelanta povoljniji u odnosu na koeficijent (1,50) koji je apelant ostvarivao kao uposlenik Federalnog ministarstva odbrane. Vrhovni sud je takođe naveo da u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenjen član 6. stav 7. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju na osnovu kojeg se rješavalo o smanjenu iznosa visine apelantove penzije. Ovo iz razloga što je smisao ove zakonske odredbe da se penzija umanjuje za svaku godinu nedostajućeg penzijskog staža do punog penzijskog staža (40 godina) za 2%, a najviše do 30%. . Kako se penzijski osnov shodno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju utvrđuje prema punim godinama navršenog penzijskog staža te kako apelant ima 22 godine penzijskog staža, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelantu pravilno utvrđeno umanjenje visine penzije za 30%.

Apelacioni navodi

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanta u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1821/23 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio