Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3893/22 (B. Đ.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Konkurs
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3893/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3893/22, rješavajući apelaciju Branislava Đokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Đokića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 007377 22 Uvp od 20. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branislav Đokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Ognjen Avlijaš, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 007377 22 Uvp od 20. jula 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 007377 21 U 3 od 28. februara 2022. godine.
2. Rješenjem Skupština Opštine Ugljevik (u daljnjem tekstu: tužena) od 29. marta 2019. godine imenovan je Lj. P. za člana Odbora za žalbe Opštine Ugljevik.
3. Presudom Okružnog suda od 30. septembra 2020. godine apelantova tužba je uvažena i poništeno rješenje tužene, dok je rješenjem Okružnog suda od 16. juna 2021. godine naloženo tuženoj da postupi po presudi tog suda i izraženom pravnom shvatanju, te donese novi upravni akt.
4. Rješenjem Okružnog suda od 28. februara 2022. godine odbijen je apelantov prijedlog za izvršenje navedene presude i rješenja Okružnog suda. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrđeno da je tužena 29. jula 2021. godine održala redovnu sjednicu na čijem dnevnom redu je bio uvršten prijedlog rješenja o imenovanju jednog člana Odbora za žalbe u skladu sa rang listom. Pri tome je utvrđeno, budući da je ranije rješenje tužene o izboru Lj. P. poništeno, da je apelant kao drugorangirani kandidat bio predložen za izbor i imenovanje. Za ovaj prijedlog je glasalo 10 odbornika od ukupno 23. Dalje, utvrđeno je da taj prijedlog nije prihvaćen, jer je potrebna natpolovična većina glasova odbornika, te tužena nije donijela predloženo rješenje, niti je prihvatila prijedlog da se izabere bilo koji kandidat sa rang liste. Dakle, Okružni sud je naveo da je tužena postupila po pravnom shvatanju iz navedene presude jer je ponovila konkursnu proceduru i uvrstila na sjednicu kao tačku dnevnog reda navedeni prijedlog. Shodno tome, istakao je da ne postoji mogućnost da sud postupi u sporu pune jurisdikcije, u smislu člana 52. Zakona o upravnim sporovima. Naime, Okružni sud je ukazao da nema ovlaštenje da imenuje kandidate za odbore, pa ni u postupku izvršenja presude jer se radi o upravnoj stvari o kojoj može odlučiti samo tužena kao organ uprave. Budući da je tužena ponovila konkursnu proceduru, ali apelant kao drugorangirani kandidat nije dobio potreban broj glasova odbornika, apelantov prijedlog za izvršenje navedene presude i rješenja Okružnog suda je odbijen.
5. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da apelant navodima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke nije doveo u sumnju činjenično utvrđenje i pravni stav nižestepenog suda. Vrhovni sud je prihvatio utvrđene činjenice kao pravilne i potpune. Naročito je istakao da Okružni sud nije mogao donijeti rješenje koje zamjenjuje akt tužene, jer sud ne može preuzimati nadležnost drugih organa, naročito zakonodavnih ili izvršnih, kao što je to u ovom slučaju, čime bi bilo narušeno načelo o podjeli vlasti. Osim toga, ukazao je da to ne dozvoljava ni karakter upravnog spora u kojem se ispituje zakonitost upravnog akta. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da je nižestepeni sud pravilno odbio apelantov prijedlog.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman