Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-122/23 (F.K. i drugi)

Odluka donesena 21. 03. 2024.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-122/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 03. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine, u predmetu broj AP-122/23, rješavajući apelacije koje su podnijeli F. K. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

F. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 550256 17 Rsž od 29. septembra 2022. godine, Z. Š., A. K., A. V., M. M. i Đ. H. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 548811 17 Rsž od 30. marta 2022.

godine, Elvira Fako, Asja Handžić, Vildan Efendić, Adnan Mehmedović, Amra Hadžisulejmanović, Nezim Vražalica, Nevres Bureković, Fuad Balta, Salahudin Zulčić, Miran Nevjestić, Rasim Mezit, Amir Cerić i Ifeta Fazlić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 546209 17 Rsž od 20. jula 2022. godine, Stojan Cvitković, Elmir Mustafić, Selma Tanović, Vladimir Stojić, Sanja Mihalj, Sanela Miličević, Iva Đapić i Olgica Lasta protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 546492 15 Rsž od 7. jula 2022. godine i Jasmina Hamidić, Azemina Gračić, Edina Mehinagić, Velida Mulabdić, Džonlo Pašić, Vjekoslav Sarajlić i Haris Delić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 54569418 Rsž od 12. jula 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1.AP-122/23 i AP-1689/23

1. F. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ibro Nezić, advokat iz Konjica, podnijela je 10. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 550256 17 Rsž od 29. septembra 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 550256 16 Rs od 15. maja 2017. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-122/23.

2. Apelantica, koju zastupa isti punomoćnik, podnijela je 10. aprila 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 550256 23 Rev od 24. januara 2023. godine, kojim je odbačena apelanticina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 29. septembra 2022. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-1689/23.

3. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

2. AP-429/23

4. Z. Š., A. K., A. V., M. M. i Đ. H. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ibro Nezić, advokat iz Konjica, podnijeli su 26. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 548811 22 Rev od 29. novembra 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 548811 17 Rsž od 30. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 548811 16 Rs od 26. juna 2017. godine.

5. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2916/22 od 7. septembra 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 29. novembra 2022. godine odbačena kao nedopuštena revizija apelanata te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

3. AP-434/23

6. Elvira Fako, Asja Handžić, Vildan Efendić, Adnan Mehmedović, Amra Hadžisulejmanović, Nezim Vražalica, Nevres Bureković, Fuad Balta, Salahudin Zulčić, Miran Nevjestić, Rasim Mezit, Amir Cerić i Ifeta Fazlić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 26. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 546209 22 Rev od 8. novembra 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 546209 17 Rsž od 20. jula 2022. godine.

7. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3835/22 od 1. decembra 2022. godine, djelimično usvojio apelaciju apelanata i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Vrhovnim sudom. U odnosu na presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud je odbacio apelaciju kao preuranjenu. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 8. novembra 2022. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

4. AP-537/23

8. Stojan Cvitković, Elmir Mustafić, Selma Tanović, Vladimir Stojić, Sanja Mihalj, Sanela Miličević, Iva Đapić i Olgica Lasta (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Faruk Karić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 2. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 546492 22 Rev od 11. novembra 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 546492 15 Rsž od 7. jula 2022. godine.

9. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3427/22 od 18. oktobra 2022. godine, djelimično usvojio apelaciju apelanata i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Vrhovnim sudom. U odnosu na presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud je odbacio apelaciju kao preuranjenu. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 11. novembra 2022. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

5. AP-3297/23

10. Jasmina Hamidić, Azemina Gračić, Edina Mehinagić, Velida Mulabdić, Džonlo Pašić, Vjekoslav Sarajlić i Haris Delić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 545694 22 Rev od 21. marta 2023. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 545694 18 Rsž od 12. jula 2022. godine.

11. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3834/22 od 23. marta 2023. godine, djelimično usvojio apelaciju apelanata i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Vrhovnim sudom. U odnosu na presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud je odbacio apelaciju kao preuranjenu. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 21. marta 2023. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

Spajanje predmeta

12. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-122/23.

Činjenice

13. Prvostepenim presudama obavezana je tužena (Federacija BiH, Federalno ministarstvo finansija, Porezna uprava FBiH) da apelantima (izuzev u predmetu AP-122/23), na ime razlike naknade za ishranu u toku rada, isplati novčane iznose koji su određeni u izrekama prvostepenih presuda. Nadalje, odbijeni su tužbeni zahtjevi svih apelanata u dijelu kojim su tražili isplatu na ime razlike plaće na osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%, razlike plaće zbog primjene različite osnovice i razlike naknade za minuli rad.

14. Osporenim presudama Kantonalnog suda uvažena su žalbe tužene i preinačene su prvostepene presude tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata u dijelu kojim su tražili isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada. Žalbe apelanata su odbijene i prvostepene presude su potvrđene u odbijajućem dijelu.

15. U obrazloženju osporenih presuda Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da se plaće državnih službenika i namještenika utvrđuju isključivo prema parametrima iz istog izvora radnog zakonodavstva, tj. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Slijedom toga, zaključio je da nema mjesta primjeni odredbi Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor). Naime, kako je naveo taj sud, u tom slučaju bi se radilo o nedozvoljenoj primjeni parametara za obračun plaće iz dva različita izvora radnog zakonodavstva. Također, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se navedeno primjenjuje i na zahtjev apelanata da im se naknada za minuli rad računa po stopi od 0,6%, budući da je relevantnim odredbama Zakona propisana stopa od 0,5%. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio zahtjeve apelanata kojima su tražili povećanje najniže bruto satnice prema odredbama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora. U vezi s tim, ukazao je da usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem indeksa troškova života vrši Vlada FBiH na osnovu službenih podataka Federalnog zavoda za statistiku. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da sud nema ovlaštenje da u redovnom postupku, prostom računicom, vrši usklađivanje najniže bruto satnice.

16. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU) iz 2000. godine kada je usvojio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike toplog obroka. Naime, ukazao je da su ovlašteni pregovarači u spornom periodu zaključili sporazume prema kojima se nastavlja primjena Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU-a iz 2013. godine (kojim je član 31. GKU-a, koji se odnosi na visinu iznosa naknade za ishranu tokom rada, izmijenjen tako da se broj „2%“ zamjenjuje brojem „1%“). Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantima ne pripada pravo na isplatu razlike naknade za ishranu tokom rada, slijedom čega je preinačio prvostepene odluke u tom dijelu.

Apelacioni navodi

17. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da im se isplata na ime razlike plaće zbog primjene različite osnovice i razlike naknade za minuli rad trebala obračunati primjenom odredbi Općeg kolektivnog ugovora. Također ističu da je Vlada FBiH bila dužna povećati najmanju bruto satnicu u smislu člana 9. Općeg kolektivnog ugovora. Osim toga, apelanti (izuzev apelantice u predmetu AP-122/23) ističu da je Kolektivni ugovor o izmjenama i dopunama GKU-a prestao važiti 7. decembra 2015. godine, te da prije njegovog isteka nisu zaključene bilo kakve izmjene kolektivnog ugovora koje bi bile pravno punovažne. U predmetu AP-434/23 apelanti osporavaju dužinu trajanja konkretnog postupka. Također, apelanti u predmetima AP-434/23, AP-537/23 i AP-3297/23 pozivaju se i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Osim toga, svi apelanti se pozivaju i na zabranu kršenja diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti u predmetima AP-122/23 i AP-429/23 smatraju da je došlo do povrede opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

20. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

21. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je dao odgovor na sva ključna pitanja za donošenje odluke. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. Pri tome, u odnosu na navode apelanata u predmetu AP-434/23 kojima ukazuju na dužinu trajanja postupaka, Ustavni sud ističe da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3835/22 od 1. decembra 2022. godine već odlučio o tim navodima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

22. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-136/19 od 28. oktobra 2020. godine i odluke o dopustivosti br. AP-2649/21 od 7. septembra 2022. godine i AP-4621/22 od 23. marta 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

23. Osim toga, imajući u vidu da su apelanti (u predmetima AP-434/23, AP-537/23 i AP- 3297/23) imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. U odnosu na navode apelanata da su diskriminirani, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u navedenom postupku diskriminirani niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

24. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničeg što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ničeg što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-122/23 (F.K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio