Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2589/21 (M. D.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2589/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2589/21, rješavajući apelaciju Milenka Docića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Docića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 025660 20 Rev od 11. maja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milenko Docić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 025660 20 Rev od 11. maja 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 025660 19 Gž od 12. februara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 025660 19 P 2 od 22. aprila 2019. godine.

2. Advokat Martin Džido je podneskom od 22. avgusta 2022. godine obavijestio Ustavni sud da zastupa apelanta pred Ustavnim sudom u navedenom predmetu, uz dostavljanje punomoći u prilogu. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužioca Branimira Docića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 10. maja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 18. do 26. maja 2023. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

5. Odgovori učesnika u postupku su 23. juna 2023. godine i 3. septembra 2024. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja, koje je dostavljeno 16. septembra 2024. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 025660 19 P 2 od 22. aprila 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 025660 19 Gž od 12. februara 2020. godine, utvrđeno je da je tužilac po osnovu građenja stekao pravo svojine na stambenom objektu i zemljištu, preciznije opisanim u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stambeni objekat ili sporne nepokretnosti). Presudom je naloženo da je apelant dužan trpjeti da se na osnovu prvostepene presude tužilac upiše kao vlasnik i posjednik s ½ dijela spornih nepokretnosti. Apelant je obavezan da tužiocu naknadi i troškove postupka.

8. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tužilac 13. jula 2016. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelanta radi utvrđenja prava svojine na spornim nepokretnostima. Na osnovu provedenih dokaza, nesporno je utvrđeno da je rješenjem Opštine Čelinac od 26. jula 2006. godine apelantu dodijeljeno neizgrađeno građevinsko zemljište radi građenja, koje je u zemljišnoknjižnim evidencijama bilo upisano kao opštenarodna imovina. Na tom zemljištu apelant i tužilac su, po osnovu dogovora, zajedničkim radom i novčanim ulaganjima izgradili sporni stambeni objekat, koji se sastoji od dvije fizički odvojene stambene jedinice. Takođe je utvrđeno da su se parnične stranke s porodicama uselile u sporni stambeni objekat, i to tužilac krajem 2009. godine u svoj, a nakon njega i apelant u svoj dio. Nadalje, utvrđeno je da je tužilac izvedenim dokazima, a naročito iskazima saslušanih svjedoka, dokazao da je učestvovao u izgradnji spornog stambenog objekta lično svojim radom i novčanim sredstvima kojima je plaćao radnike za izvođenje građevinskih radova, dok je apelant nabavljao i plaćao građevinski materijal. Prema dogovoru, svako je za sebe opremao svoj stambeni dio, u koji su se s porodicama i uselili. Obrazloženo je da je sud u postupku cijenio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke S. B. i druge materijalne dokaze, te da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužilac dokazao da je sporni stambeni objekat gradio zajedno s apelantom i da je u neometanom posjedu spornog dijela „od 2009. godine“. U vezi s tim, sudovi su zaključili da je tužilac, shodno odredbama čl. 12, 20, 21, 23. i 24. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), člana 23. Zakona o stvarnim pravima i člana 36. Zakona o građevinskom zemljištu, stekao pravo svojine s ½ dijela na spornim nepokretnostima.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 P 025660 20 Rev od 11. maja 2021. godine odbijena je apelantova revizija i potvrđena je drugostepena presuda. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZOSPO-a, te da su za svoje odluke dali jasne i valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. U vezi s apelantovim revizionim prigovorima da je parcela na kojoj je izgrađen sporni stambeni objekat bila upisana kao opštenarodna imovina i da tužilac građenjem nije mogao steći pravo svojine, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu, zaključio da ti prigovori nisu mogli uticati na drugačiju odluku suda. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je navedenom odredbom predviđena mogućnost priznavanja svojine graditelju objekta na građevinskom zemljištu u državnoj svojini, upisanom kao opštenarodna imovina, ukoliko se utvrdi da prema relevantnoj dokumentaciji takvi objekti mogu biti u svojini graditelja. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i nedokazani apelantovi revizioni navodi da ne postoji ugovor o zajedničkom građenju, te da je apelant isključivo finansirao izgradnju spornog stambenog objekta. Naime, Vrhovni sud je zaključio da su ti prigovori u suprotnosti s iskazima saslušanih svjedoka, koji su bliski srodnici parničnih stranaka ili komšije odnosno lica koja su izvodila građevinske radove na stambenom objektu. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da za sticanje svojine zajedničkim građenjem po osnovu sporazuma bliskih srodnika nije nužno da se ti odnosi uređuju posebnim pismenim ugovorom budući da se postojanje takvog sporazuma utvrđuje prema svim okolnostima slučaja. Vrhovni sud je prihvatio i zaključak nižestepenih sudova da su u okolnostima konkretnog slučaja parnične stranke stekle pravo svojine sa po ½ dijela na spornom stambenom objektu, a slijedom toga i na zemljištu koje služi njegovoj upotrebi, shodno čl. 20, 21, 23. i 24. ZOSPO-a, članu 23. Zakona o stvarnim pravima i članu 41. Zakona o građevinskom zemljištu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene presude zasnovane na „selektivnoj i pogrešnoj ocjeni dokaza“, što je za posljedicu imalo i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, apelant je istakao da je pogrešno izveden zaključak da je tužilac stekao pravo na utvrđenje susvojinskog dijela na spornom stambenom objektu jer je dokazao da mu je rješenjem od 26. jula 2006. godine dodijeljeno zemljište koje je bilo državna svojina s upisanim pravom korišćenja u apelantovu korist s 1/1 dijela. Apelant je takođe naveo da s tužiocem nikada nije zaključio ugovor o zajedničkoj izgradnji spornog stambenog objekta, te da tužilac na istom nije mogao po osnovu građenja steći pravo svojine. Smatra da je izvedenim dokazima dokazao da tužilac nije bio savjestan graditelj dijela spornog objekta, niti je savjestan posjednik jer za navedene okolnosti nije ponudio dokaze. U vezi s tim, apelant smatra da obrazloženje osporenih presuda ne zadovoljava princip pravičnog suđenja jer su redovni sudovi propustili da izvrše pravilnu ocjenu žalbenih i revizionih navoda, što je posljedično dovelo do pogrešnih zaključaka u vezi s utvrđenim i dokazanim činjenicama na koje su proizvoljno primijenjene odredbe ZOSPO-a, Zakona o stvarnim pravima i Zakona o građevinskom zemljištu.

b) Odgovori na apelaciju

11. Okružni sud i Osnovni sud su naveli da ostaju pri razlozima navedenim u obrazloženju osporenih odluka. Sve prigovore ocijenili su neosnovanim jer tokom postupka nije bilo propusta ni prilikom ocjene dokaza, niti prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica, niti u primjeni materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tužilac smatra da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se neosnovano pozvao u apelaciji. Takođe je naveo da je u prvostepenoj osporenoj odluci jasno prezentovana ocjena svih dokaza koje su predložile parnične stranke te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Apelant je u izjašnjenju na odgovore istakao da su razlozi osporavanja presuda redovnih sudova obrazloženi u podnesenoj apelaciji, te je naveo da ostaje pri svim apelacionim navodima. Predlaže da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

Kad je zgrada na kojoj postoji pravo svojine izgrađena, u skladu sa zakonom, na zemljištu u društvenoj svojini, vlasnik zgrade ima pravo korištenja zemljišta na kome je zgrada izgrađena i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu te zgrade dok ona postoji.

Pravo korištenja iz stava 1. ovog člana može se prenositi samo sa prenosom prava svojine na zgradu.

Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 23.

Kad su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomešane da se više ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmernih troškova, na novoj stvari nastaje pravo susvojine u korist dotadašnjih vlasnika, i to srazmerno vrednosti koju su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili mešanja.

Član 24.

Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vreme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vreme od deset godina od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrednost zemljišta u visini njegove prometne cene u vreme donošenja sudske odluke.

15. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19, 1/21 – odluka US i 119/21 – odluka

USRS)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS i 107/19) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 23. (1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

16. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 61.

Na građevinskom zemljištu u državnoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korišćenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o uređenju prostora, skupština opštine, odnosno skupština grada utvrdiće pravo vlasništva u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korišćenje i za uređenje građevinskog zemljišta. VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

21. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju odlučivalo o ispunjenosti zakonskih uslova za sticanje svojine na spornim nepokretnostima, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

23. Pored toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

24. Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljnu i jasnu ocjenu izvedenih dokaza, na osnovu kojih su donijeli odluku o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, da je sud te dokaze cijenio u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, te da je Osnovni sud dao obrazloženje o tome zašto je poklonio vjeru iskazima svjedoka tužilačke strane, odnosno zašto nije prihvatio iskaze apelanta i njegovih svjedoka. Redovni sudovi su, suprotno apelantovim navodima, dovoljno i jasno obrazložili pitanje tužiočeve savjesnosti u skladu s njegovim ponašanjem tokom gradnje spornog objekta i dali razloge na kojima su zasnovali stav o tome. Redovni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe ZOSPO-a, Zakona o stvarnim pravima i Zakona o građevinskom zemljištu. Pri tome su sudovi imali u vidu da apelant tokom postupka nije pružio dokaze da je na bilo koji način dovodio u pitanje tužiočevo korišćenje i posjed spornih nepokretnosti, već je, prema činjeničnom utvrđenju, to prvi put učinio kada je tužilac pokrenuo parnični postupak u konkretnoj pravnoj stvari 13. jula 2016. godine.

25. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud naročito zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku zaključili da tužilac ima pravo svojine na spornim nepokretnostima zato što je i imao zakonit i savjestan posjed. Stoga, apelantovo očito nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće per se pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje. Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu.

26. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali prigovori

27. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljnu i jasnu ocjenu izvedenih dokaza, te kada su dali obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim u pogledu primjene relevantnih odredbi ZOSPO-a, Zakona o stvarnim pravima i Zakona o građevinskom zemljištu na utvrđeno činjenično stanje.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2589/21 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio