Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3169/21 (E. L.)

Odluka donesena 23. 01. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Doživotno izdržavanje
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Testament
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3169/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 01. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 23. januara 2025. godine, u predmetu broj AP-3169/21, rješavajući apelaciju Emine Ljuce, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Ljuce podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 706028 20 Rev od 15. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emina Ljuca (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Inja Pašalić, Elma Kaba i Ada Hasečić iz Sarajeva, podnijela je 6. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 706028 20 Rev od 15. juna 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 706028 19 Gž od 30. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 706028 18 P od 18. juna 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda utvrđeno je da je ništav Ugovor o doživotnom izdržavanju od 2. februara 2018. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Naloženo je zemljišno-knjižnom uredu tog suda i Općinskog suda u Mostaru brisanje zabilježbe spornog ugovora na određenim nekretninama (preciznije navedenim u izreci presude) u vlasništvu tužiteljice N. B. rođ. U. (u daljnjem tekstu: tužiteljica). Takođe, utvrđeno je da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo svojeručni testament koji je 15. januara 2018. godine sačinila i potpisala tužiteljica (u daljnjem tekstu: testament). Osim toga, obavezana je apelantica da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

3. U obrazloženju Općinski sud je naveo da je tužiteljica u 93. godini života sačinila testament, prema kojem svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavlja apelantici. Dalje je ukazao da su apelantica i tužiteljica zaključile sporni ugovor kojim je ugovoreno da će apelantica njegovati tužiteljicu, na način preciznije naveden u presudi, a da će sva tužiteljičina pokretna i nepokretna imovina koja je preciznije navedena u presudi, nakon njene smrti pripasti apelantici. Dalje je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra A. K. (kojeg je predložila tužiteljica što proizlazi iz zapisnika sa pripremnog ročišta), te njegovog iskaza, utvrdio da tužiteljica u vrijeme zaključivanja spornog ugovora nije bila mentalno sposobna da rasuđuje, niti je postojala njena slobodna volja za zaključivanje spornog ugovora. U vezi s tim, sud je ukazao da je nalaz i mišljenje tog vještaka sačinjen na osnovu medicinske dokumentacije i konsultativnog nalaza psihologa. Takođe je naveo da je prije zaključivanja spornog ugovora, po apelantičinom nalogu, vještak neuropsihijatar A. A. sačinio nalaz i mišljenje u kojem je ukazao da je tužiteljica mentalno sposobna da zaključi sporni ugovor. Međutim, istakao je da je taj vještak nalaz i mišljenje sačinio samo na osnovu razgovora sa tužiteljicom, bez medicinske dokumentacije, te da je taj nalaz u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra A. K. Imajući u vidu sve navedeno, sud je zaključio da je sporni ugovor apsolutno ništav u smislu člana 56. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Dalje, sud je naveo sadržaj odredbi člana 63. Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o nasljeđivanju), te je ukazao da nedostatak testamentarne sposobnosti (sposobnosti za rasuđivanje) nužno dovodi do ništavosti testamenta. U vezi s tim, naveo je da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra A. K. utvrdio da tužiteljica nije mogla ispravno rasuđivati, shvatiti i samostalno, svojom voljom, napisati sadržaj testamenta. Ukazao je da joj je testament diktiran, odnosno da je stručno osmišljen, s pravnim konstrukcijama koje tužiteljica nije mogla sama napisati. Osim toga, naveo je da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbi čl. 383., 386., 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je detaljno obrazložio u čemu se sastoje ti troškovi.

5. Presudom Kantonalnog suda apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantičin prigovor da kod tužiteljice ne postoji pravni interes da se utvrdi ništavost testamenta. U vezi s tim, ukazao je da je Općinski sud iz obavještenja Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo utvrdio da je obustavljena istraga protiv apelantice, te da će se određena dokumentacija, među kojom i testament, biti vraćeni apelantici. Takođe je ukazao da postoji mogućnost da je apelantica u posjedu testamenta,i da ga može koristiti. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da tužiteljica ne može postupiti u skladu sa odredbom člana 103. stav (2) Zakona o nasljeđivanju, kojom je propisano da zavještalac i uništenjem pismena može opozvati pismeni testament. Takođe je ukazao da su neosnovani apelantičini prigovori da tužiteljica nije bila poslovno sposobna u vrijeme zaključenja spornog ugovora i sačinjavanja testamenta, ali jeste u vrijeme davanja punomoći za zastupanje u ovom postupku. Naime, naveo je da poslovna sposobnost ne zavisi samo o vremenu kada je neki pravni posao zaključen, nego i o vrsti pravnog posla. U vezi s tim, ukazao je da je sporni ugovor strogo formalan ugovor i kompleksan pravni posao u kojem svaka od ugovornih strana preuzima tačno navedene obaveze. Nasuprot tome, ukazao je da je punomoć jednostavna pravna radnja, jednostrana izjava volje data u cilju zaštite vlastitih interesa, što se u konkretnom slučaju moglo objasniti tužiteljici.

6. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su ništavi sporni ugovor i testament iz razloga koje prihvata i taj sud. Takođe je ukazao i da je neosnovan apelantičin prigovor da sud nije cijenio svjedočenje vještaka A. A. o poslovnoj sposobnosti tužiteljice u vrijeme zaključivanja spornog ugovora. Naime, sud je naveo da je taj iskaz prvostepeni sud cijenio ali da ga, imajući u vidu druge dokaze, nije prihvatio. Sud je dalje ukazao da činjenica da nije bilo ugovoreno materijalno pomaganje tužiteljice u smislu novčanog izdatka ne čini sporni ugovor sam po sebi ništavim. Naime, kako je obrazloženo, tužiteljici nije bilo potrebno materijalno izdržavanje jer je bila ekonomski nezavisna, već joj je zbog starosti i bolesti bila potrebna briga o njenim svakodnevnim životnim potrebama. Međutim, ukazao je da je apelantica bila zaposlena kod tužiteljice kao njegovateljica na osnovu ugovora o djelu, da je za svoj rad bila plaćena, te da su njene obaveze iz spornog ugovora bile istovjetne njenim obavezama iz ugovora o djelu. Kako cilj zaključivanja spornog ugovora nije bio faktičko izdržavanje i briga o tužiteljici, nego sticanje njene imovine, sud je zaključio da je osnov za zaključivanje spornog ugovora nedopušten u smislu odredbi člana 52. ZOO. Takođe je ukazao da je pravilna odluka prvostepenog suda i u odnosu na troškove postupka.

7. Presudom Vrhovnog suda apelantičina revizija je odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da apelantica u reviziji iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, suprotnu utvrđenju nižestepenih sudova. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, primjenu procesnih i materijalnih odredbi zakona, te je ukazao da je osporena odluka Kantonalnog suda pravilna i zakonita.

8. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Smatra da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe za poništenje testamenta, te da joj je pravna zaštita bila omogućena i na način da testament opozove ili da sačini novi. Takođe smatra da redovni sudovi „improvizuju pravni institut poslovne sposobnosti“, da je tužiteljica bila poslovno nesposobna samo u vrijeme sačinjavanja testamenta i zaključivanja spornog ugovora, a da je mogla biti poslovno sposobna da da punomoć za zastupanje. Apelantica smatra da su u konkretnom slučaju testament i sporni ugovor pravno valjani. Navodi da je vještak neuropsihijatar A. A. u nalazu i mišljenju utvrdila sposobnost tužiteljice da svojom voljom zaključi sporni ugovor. Osim toga, smatra da je sporni ugovor pravno valjan iako u njemu nije ugovorena njena obaveza da tužiteljici u novcu daje izdržavanje, te smatra da je izvršavala ugovorne obaveze iz spornog ugovora. Takođe ukazuje da sudovi nisu pravilno cijenili troškove postupka za procesne radnje koje je bez potrebe preduzimala tužiteljica.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud dalje ukazuje da se navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i u postupku pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto su sporni ugovor i testament ništavi. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili sve apelantičine prigovore tj. prigovor pravnog interesa za podnošenje tužbe za poništenje testamenta, izvršavanje ugovorne obaveze iz spornog ugovora, te troškova postupka (vidi tač. 4., 5. i 6. ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3169/21 (E. L.) | Sudska praksa | Aktio