Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3976/21 (N. B.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Pravo na rad
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3976/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3976/21, rješavajući apelaciju Nermina Beganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Nermina Beganovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 452984 16 Rsž od 28. aprila 2021. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Nerminu Beganoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermina Beganovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 452984 16 Rsž od 28. aprila 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nermin Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 19. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 452984 21 Rev od 26. augusta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 452984 16 Rsž od 28. aprila 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2304/21 od 5. oktobra 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju u predmetu broj AP-2575/21 (dostupno na www.ustavnisud.ba) koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke. Navedena apelacija je podnesena prije nego što je Vrhovni sud odlučio o reviziji koju je apelant izjavio protiv osporene presude Kantonalnog suda. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelant, nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju, u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i „Prevent Leather Sarajevo“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je da dostavi podatke u vezi s blagovremenošću podnesene žalbe.

4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi to nije učinio. Odgovor na apelaciju dostavljen je 31. jula 2023. godine apelantu na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje nije dostavljeno.

5. Općinski sud je tražene podatke dostavio 1. septembra 2023. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 21. augusta 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja radnopravnog statusa. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 452984 14 Rs od 22. juna 2016. godine utvrdio da je apelant zaključivanjem ugovora o radu od 1. novembra 2013. godine s tuženim zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. Tuženom je naloženo da s apelantom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da ga vrati na posao i uspostavi mu radnopravni status zaposlenika na neodređeno vrijeme na poslovima krojača sa svim pravima iz radnog odnosa. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog na određeno vrijeme. Dalje je navedeno da je apelant obnavljao ugovore o radu na određeno vrijeme i da je kod tuženog radio u kontinuitetu duže od dvije godine. Sud je obrazložio da su u apelantovoj radnoj knjižici upisani podaci o ostvarenom radnom stažu kod tuženog. Tako je, između ostalog, upisan period od 1. septembra 2011. godine do 31. jula 2013. godine, tj. jedna godina i jedanaest mjeseci, kao i period od 19. augusta do 30. novembra 2013. godine, tj. tri mjeseca i jedanaest dana. Zatim je navedeno da je apelant dokazao da je kod tuženog radio i u mjesecu augustu 2013. godine, za šta mu je isplaćena puna plaća. Sud je također naveo da je tuženi odjavio apelanta s osiguranja sa 31. julom 2013. godine, a ponovo ga je prijavio 19. augusta 2013. godine, te da mu je za taj period prekinuo radni odnos.

8. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 19. stav 4. Zakona o radu propisano da ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi s istim poslodavcem uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. Općinski sud je naveo da je apelant u postupku dokazao da je s tuženim zasnovao radni odnos na određeno vrijeme u periodu dužem od dvije godine u kontinuitetu. Stoga se, prema zaključku suda, ugovor o radu na određeno vrijeme od 1. novembra 2013. godine ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme u smislu člana 19. stav 4. Zakona o radu.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 452984 16 Rsž od 28. aprila 2021. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena i apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je u obrazloženju, prije svega, istakao da je protiv prvostepene presude „žalbu [je] blagovremeno izjavio tuženi“. Osim toga, ukazao je da je apelant u odgovoru na žalbu izjavio da su žalbeni navodi u cijelosti neosnovani, pa je predložio da se žalba odbaci kao neblagovremena ili da se odbije kao neosnovana. Zatim je navedeno da je prvostepeni sud propustio pravilno cijeniti izvedene dokaze i činjenično stanje. Kantonalni sud je, naime, ukazao da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio izvedene dokaze iz kojih proizlazi jasan zaključak da apelant kod tuženog nije bio u neprekidnom radnom odnosu dvije godine. Naime, do prekida apelantovog radnog odnosa došlo je 31. jula 2013. godine kada je apelant odjavljen s osiguranja. Nakon toga, apelant i tuženi su zaključili novi ugovor o radu 19. augusta 2013. godine. Dakle, do prekida apelantovog radnog odnosa je došlo u periodu od 1. do 19. augusta 2013. godine. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da se nisu stekli uvjeti propisani odredbama člana 19. stav 4. Zakona o radu, tj. da bi se smatralo da je apelant s tuženim zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 452984 21 Rev od 26. augusta 2021. godine apelantova revizija je odbačena. Obrazloženo je da nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost revizije propisani odredbama člana 237. st. 2, 3, 4. i 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je također istakao da je Kantonalni sud pravilno, na osnovu dokaza u spisu, utvrdio blagovremenost žalbe tuženog.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i, u vezi s tim, proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi ZPP-a i člana 19. stav 4. Zakona o radu. Smatra da je imao samo formalni, a ne suštinski pristup sudu jer Kantonalni sud nije savjesno i pažljivo razmotrio sve aspekte ovog slučaja. Navodi da se Kantonalni sud nije očitovao na prigovor istaknut u vezi s blagovremenošću žalbe koju je tuženi podnio protiv prvostepene presude. U vezi s tim, ističe da je tuženi prvostepenu presudu primio 9. jula 2016. godine, a da je žalbu protiv prvostepene presude, kako to proizlazi iz prijemnog pečata na žalbi, podnio 28. jula 2016. godine. Dakle, protekao je rok od petnaest dana za podnošenje žalbe, pa je Kantonalni sud bio dužan da žalbu odbaci kao neblagovremenu jer to nije učinio Općinski sud. Osim toga, apelant smatra da je Kantonalni sud, za razliku od Općinskog suda, propustio pravilno ocijeniti dokaze te u obrazloženju osporene odluke iznijeti pravilna i jasna činjenična utvrđenja. Navodi da je u postupku utvrđeno da je kod tuženog radio u kontinuitetu duže od dvije godine obnavljajući ugovore o radu na određeno vrijeme. Smatra da je Kantonalni sud izveo pogrešan zaključak da period od 1. do 19. augusta 2013. godine predstavlja prekid radnog odnosa i da je ostalo nejasno na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je u tom periodu došlo do prekida radnog odnosa. Pri tome navodi da je dokazao da mu je za august 2013. godine isplaćena puna plaća. Osim toga, apelant ističe da mu je nepunih sedam godina onemogućeno ostvarivanje prava pred sudom. Posebno ističe dužinu žalbenog postupka koji je trajao nepunih pet godina iako je riječ o radnom sporu koji je po zakonu hitne prirode. Predlaže da mu se na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 2.000,00 KM. b)Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud ukazuje da apelantovi navodi nisu osnovani i predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 229. stav 4.

4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi: [...] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

Član 324. stav 2. (2) Ako je rok određen na dane, u rok se ne uračunava dan kad je dostava ili saopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj otkad treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan.

Član 325. stav 2. (2) Ako je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom ili telegrafski, dan predaje pošti smatra se danom predaje sudu kojem je upućen, a ako je podnesak upućen telefaksom, danom predaje smatra se dan prijema telefaksa u sudu.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

14. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 19. stav 4. (4) Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant u roku, koji je propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, osporio i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 452984 21 Rev od 26. augusta 2021. godine. Budući da je navedenim rješenjem apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da konačnu odluku predstavlja osporena presuda Kantonalnog suda, koju je apelant je osporio apelacijom broj AP-2575/21 (vidi tačku 2. ove odluke), pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena ta apelacija. U odnosu na osporenu presudu, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također ukazuje na povredu prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

19. Ustavni sud zapaža da se apelantovi prigovori u suštini odnose na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, te kršenju prava na pristup sudui prava na obrazloženu odluku.

20. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj je u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da to pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka nego i pravo na sudsko „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referencama na drugu relevantnu praksu).

21. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, u smislu navedene prakse Evropskog suda, u postupku okončanom osporenom presudom ispitana je suština spora između apelanta i tuženog. Ta okolnost sama po sebi isključuje postojanje kršenja prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 31, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu neosnovani.

22. U odnosu na ostale navode, Ustavni sud zapaža da apelant u suštini osporava ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa. Smatra također da mu je prekršeno pravo na obrazloženu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

23. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati u zavisnosti od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

24. Ispitujući osporenu presudu u vezi s navedenim standardima, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, za razliku od Općinskog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao da je žalba kojom je tuženi osporio prvostepenu presudu podnesena blagovremeno. Pri tome, Ustavni sud zapaža da navode o tome kada je tuženi primio prvostepenu presudu i o neblagovremenosti žalbe apelant nije potkrijepio relevantnim dokumentima. Također, Vrhovni sud se u svom rješenju osvrnuo na takve navode i konstatirao da je drugostepeni sud pravilno utvrdio blagovremenost podnesene žalbe. Ustavni sud ukazuje da iz podataka koje je Općinski sud dostavio proizlazi da je tuženi prvostepenu presudu primio 11. jula 2016. godine (fotokopija dostavnice), a da je žalbu protiv te presude podnio 26. jula 2016. godine putem pošte preporučeno. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tuženi u skladu s odredbama člana 324. stav 2. i člana 325. stav 2. ZPP-a blagovremeno, u ostavljenom roku od petnaest dana, podnio žalbu protiv prvostepene presude. Stoga Ustavni sud ukazuje da su neosnovani apelantovi navodi istaknuti u tom pogledu.

25. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud imao u vidu izvedene dokaze i relevantne činjenice konkretnog slučaja utvrđene u prvostepenom postupku. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a. Tom odredbom je propisano da će drugostepeni sud presudom preinačiti prvostepenu presudu, između ostalog, „ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo“. Stoga su neosnovani apelantovi navodi da je Kantonalni sud propustio pravilno ocijeniti dokaze s obzirom na to da je on nesporno prihvatio činjenična utvrđenja i ocjenu dokaza prvostepenog suda. Kantonalni sud je također imao u vidu i sadržaj relevantnih odredbi materijalnog prava i u skladu s tim zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 19. stav 4. Zakona o radu da bi se moglo udovoljiti postavljenom tužbenom zahtjevu. Ustavni sud zapaža da je osporena odluka zasnovana na činjenici prekida apelantovog radnog odnosa u određenom periodu, koja je, prema ocjeni Kantonalnog suda, bila od odlučujućeg značaja za donošenje odluke u ovom postupku. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju osporene konačne odluke dao odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.

26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

27. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanta i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelanta bilo dovedeno u pitanje. Osim toga, neophodna je posebna revnost u radnopravnim sporovima (vidi Evropski sud, Dorić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. novembra 2017. godine, predstavka broj 68811/13, tačka14. s referencama na drugu relevantnu praksu).

28. Ustavni sud zapaža da je relevantan period od 21. augusta 2014. godine kao dana podnošenja tužbe pa do donošenja presude Kantonalnog suda 28. aprila 2021. godine kao konačne odluke. Dakle, period od sedam godina i osam mjeseci. Ustavni sud zapaža da se radi o postupku iz oblasti radnih odnosa koji je, u skladu sa članom 420. Zakona o radu, hitne prirode. Ustavni sud zapaža da se ne radi o složenom predmetu i da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu postupka. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud o tužbi odlučio nakon jedne godine i deset mjeseci. S druge strane, Kantonalnom sudu su bile potrebne četiri godine i deset mjeseci da donese drugostepenu presudu. Ustavni sud smatra da je dužina žalbenog postupka bila prekomjerna i nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“. Naime, Ustavni sud podsjeća da dužina postupka pred sudovima više instance, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, treba da traje kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da zbog neažurnog postupanja Kantonalnog suda dužina žalbenog postupka ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Kantonalni sud nije ponudio razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

Pitanje naknade nematerijalne štete

30. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32−34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 800,00 KM.

31. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

32. Apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju toga prava apelant u suštini zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

33. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta. S obzirom na to da se tvrdnje o kršenju tog prava također zasnivaju na istim navodima u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi ovog prava također neosnovani. VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak koji je hitne prirode ukupno trajao sedam godina i osam mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinio Kantonalni sud, koji se pri tome nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja postupka.

35. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasna i relevantna obrazloženja kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, te kada nema ničega što ukazuje na povredu prava na pristup sudu i prava na obrazloženu odluku.

36. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana 6. Međunarodnog pakta kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je iznio u odnosu na pravo na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim.

37. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman