Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3247/21 (L. J.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Testament
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3247/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3247/21, rješavajući apelaciju Latifa Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Latifa Jašarevića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 062826 20 Gž od 26. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Latif Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju advokati Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Zajedničke advokatske kancelarije iz Sarajeva, podnio je 15. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 062826 21 Rev od 1. jula 2021. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 062826 20 Gž od 26. marta 2021. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 062826 20 P2 od 3. augusta 2020. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1941/21 od 8. jula 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv osporene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 1. jula 2021. godine apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

Uvodne napomene

3. E. M. (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) je preminula u Bijeljini 25. augusta 1994. godine, a postupak za raspravljanje njene zaostavštine je pokrenut 2004. godine. U toku postupka je utvrđena imovina ostaviteljice i zakonski nasljednici. Na ročištu održanom 21. augusta 2007. godine proglašen je sudski testament ostaviteljice sastavljen pred Osnovnim sudom 2. septembra 1987. godine, pod brojem R-404/87 (u daljnjem tekstu: testament). Testamentom je ostaviteljica raspolagala dijelom imovine (stara kuća sa placem i zemljište, u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) u korist svojih kćerki B. J. (pravne prednice apelanta, drugotužene i trećetuženog) i L. R. (desetotužena). S obzirom na to da je nasljednica ostaviteljice Đ. H. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) osporila punovažnost testamenta Osnovnog suda je rješenjem od 14. oktobra 2014. godine prekinuo ostavinski postupak i tužiteljicu uputio da pokrene parnicu. Rješenje o prekidu postupka je uručeno tužiteljičinom punomoćniku 10. novembra 2014. godine.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

4. Tužiteljica je 5. decembra 2014. godine podnijela tužbu protiv apelanta i ostalih nasljednika iza ostaviteljice (ukupno 11 tuženih). Na ročištu održanom 16. marta 2017. godine tužiteljica je preinačila tužbeni zahtjev, tako što je postavila primarni i eventualni tužbeni zahtjev. Nakon što je saslušan sudija koji je navodno sačinio testament (u daljnjem tekstu: uredujući sudija), tužiteljica je dopunila činjenične navode primarnog tužbenog zahtjeva, tako što je navela da testament nije zaključen u zakonom predviđenoj formi. Apelant, drugotužena, trećetuženi i desetotužena, koji su od početka osporavali tužiteljičin tužbeni zahtjev, predložili su grafološko vještačenje u cilju rasvjetljavanja ovih navoda.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 062826 20 P2 od 3. augusta 2020. godine usvojen je tužiteljičin primarni tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je ništav testament ostaviteljice, te su tuženi dužni priznati i pristati da se sporne nekretnine uruče u ostavinskom postupku zakonskim nasljednicima ostaviteljice (stav I izreke). Apelant, drugotužena, trećetuženi i desetotužena su obavezani da tužiteljici naknade troškove postupka u određenom iznosu (stav II izreke), tužiteljičin zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen (stav III izreke).

6. Osnovni sud je utvrdio da ostaviteljica nije bila pismena. Istakao je da se u datim okolnostima primjenjuju odredbe Zakona o nasljeđivanju SRBiH („Službeni list SRBiH“, br.7/80 i 15/80 - u daljnjem tekstu: ZON) koji je važio u vrijeme sačinjavanja testamenta i vrijeme ostaviteljičine smrti. Dalje, sud je utvrdio da u konkretnom ostavinskom postupku nije postupano od 2007. do 2014. godine jer su se čekale nasljedničke izjave učesnika koji su živjeli u inostranstvu. Oni su svoje izjave dali na ročištu održanom 14. oktobra 2014. godine. Dalje, sud je ukazao na odredbu člana 80. ZON-a, kojim je propisan rok u kojem se može tražiti poništenje testamenta, te je naveo da je nakon dostavljanja nasljedničkih izjava učesnika u postupku tužiteljica blagovremeno podnijela tužbu. Nakon provedenog vještačenja, sud je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke, koji je prilikom izrade nalaza i mišljenja imao na raspolaganju reprezentativni uzorak potpisa i rukopisa uredujućeg sudije na spornom testamentu. Sud je utvrdio da tada uredujući sudija M. M. nije potpisao testament, odnosno da nije ni sastavio testament po kazivanju ostaviteljice. U vezi s tim, sud je naveo da je testament strogo formalni jednostrani pravni posao i da sud na apsolutnu ništavost pazi i po službenoj dužnosti, dok se zainteresovana lica na ništavost mogu pozivati u svako doba. Dalje, sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 65., 68., 69. i 80. ZON-a, kojim su propisani forma, oblici i postupak poništenja testamenta te čl. 103., 109. i 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je regulirana ništavost ugovora. Imajući u vidu navedene odredbe, Osnovni sud je ukazao da sporni testament nije sačinjen u zakonom propisanoj formi i da se radi o ništavom pravnom poslu. Dalje je obrazložio da su tužiteljica i tuženi nesporni zakonski nasljednici ostaviteljice, te da je stoga tužiteljica aktivno legitimisana za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti testamenta. Također, sud je ocijenio neosnovanim apelantove i navode drugotužene, trećetuženog i desetotužene da se ništavi sudski testament može, u smislu odredbe člana 106. ZOO, konvertovati u pravno valjan pismeni testament pred svjedocima. Obrazloženo je da se takva vrsta testamenta može sačiniti samo za zavještaoca koji zna da čita i piše, ali da je utvrđeno da ostaviteljica nije bila pismena. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbama čl. 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i uspjehu stranaka.

7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 062826 20 Gž od 26. marta 2021. godine, odbijena je žalba apelanta, drugotužene, trećetuženog i desetotužene i potvrđena je prvostepena presuda u st. I i II izreke u odnosu na žalitelje, dok je odbijen zahtjev žalitelja za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepena odluka zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka. Dalje, sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 65., 68. i 69. ZON-a, kojima je propisano koji je testament punovažan i način sačinjavanja testamenta pred sudom u slučaju pismenih i nepismenih zavještalaca/ostavitelja. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se na testamentu ne nalazi potpis tada uredujućeg sudije, odnosno da testament nije sačinjen u zakonom propisanoj formi. Obrazloženo je da je prvostepeni sud svoju odluku utemeljio na savjesnoj i brižljivoj ocjeni povedenih dokaza, u skladu sa odredbom člana

8. ZPP-a. Također, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužba podnesena blagovremeno, odnosno u propisanom roku nakon dostavljanja nedostajućih nasljedničkih izjava učesnika u postupku i donošenja rješenja o prekidu ostavinskog postupka. Također, sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode u pogledu prihvatanja nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke u vezi autentičnosti potpisa uredujućeg sudije. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da prihvata ocjenu prvostepenog suda u pogledu nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke. Okružni sud je razmatrao i ostale žalbene navode, međutim utvrdio je da nisu od značaja za drugačiju odluku zbog čega je odlučio kao u izreci presude. S obzirom na neosnovanost žalbe, sud je odbio zahtjev žaliteljâ za naknadu troškova žalbenog postupka.

8. Vrhovni sud je rješenjem broj 80 0 P 062826 21 Rev od 1. jula 2021. godine reviziju apelantadrugotužene, trećetuženog i desetotužene odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 247. stav 4, u vezi sa članom 237. st. 2. i 4. ZPP.

9. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini, apelant ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a naročito da nisu pravilno cijenjeni izvedeni dokazi, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZON-a i ZOO, odnosno da su pogrešno utvrdili da je testament ništav. Ističe da su sudovi pogrešno zaključili da je tužiteljičina tužba blagovremena, kao i da Okružni sud nije dao odgovor na sve žalbene navode. Osim toga, smatra da mu je osporenim odlukama onemogućen pristup efektivnom pravnom lijeku, te ističe da činjenica „što sudija koji je bio zadužen sa predmetom, koji je bio u sudnici nije potpisao testament“, nije propisana kao razlog za ništavost u odredbama ZON.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

12. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZON, ZOO i ZPP, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi razmotrili pitanje blagovremenosti tužbenog zahtjeva, pri čemu su jasno obrazložili zaključak da je testament ništav jer nije sačinjen u zakonom propisanoj formi. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmatrao sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Pri tome, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se, iako to apelant nije eksplicitno naveo, iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3247/21 (L. J.) | Sudska praksa | Aktio