Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3642/21 (A.H.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u pravo na dom
  • Legitiman cilj
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3642/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3642/21, rješavajući apelaciju A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija A. H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 022095 17 Uvp od 2. jula 2021. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu A. H. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija A. H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 022095 17 Uvp od 2. jula 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 022095 17 Uvp od 2. jula 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 022095 14 U od 15. marta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite KS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Uprave za stambena pitanja KS (u daljnjem tekstu: Uprava) i M. Š. (u daljnjem tekstu: zainteresirano lice) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Uprava su dostavili odgovore na apelaciju, dok zainteresirano lice nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku (pošiljka vraćena s naznakom da je zainteresirano lice obaviješteno, ali da nije podiglo pošiljku).

4. Ustavni sud je odgovore na apelaciju dostavio apelantu na eventualno izjašnjenje, te je apelant dostavio svoje izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Nosilac stanarskog prava na spornom stanu (bliže opisanom u rješenju Uprave od 2. juna 2014. godine) bio je D. L., čiji je zahtjev za povrat stana odbijen. Apelant je koristio sporni stan na osnovu rješenja Generalštaba Armije RBiH (u daljnjem tekstu: Generalštab) od 18. oktobra 1997. godine i ugovora o korištenju stana od 21. oktobra 1997. godine. Apelant je podnio zahtjev za nadovjeru ugovora o korištenju stana, koji je odbijen rješenjem Federalnog ministarstva odbrane Zajednička komanda Vojske Federacije (u daljnjem tekstu: FMO) od 11. novembra 2005. godine. Tim rješenjem je poništeno rješenje Generalštaba od 18. oktobra 1997. godine. Rješenjem Drugostepene stambene komisije Federacije BiH od 12. septembra 2013. godine odbijena je apelantova žalba protiv navedenog rješenja FMO-a. Apelant nije pokrenuo upravni spor protiv rješenja drugostepene komisije.

7. U međuvremenu je rješenjem FMO-a od 28. decembra 2005. godine zainteresiranom licu dodijeljen sporni stan na korištenje.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

8. Služba za zajedničke poslove organa i tijela FBiH je 20. decembra 2013. godine Upravi podnijela zahtjev za iseljenje apelanta iz spornog stana.

9. Rješenjem Uprave broj 23- 04/11-23-29/2013 od 2. juna 2014. godine utvrđeno je da apelantu prestaje pravo korištenja spornog stana te mu je naloženo da sporni stan preda Upravi. Također, utvrđeno je da apelant nema pravo na alternativni smještaj prema standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Uprava je u obrazloženju istakla da je apelant privremeni korisnik spornog stana na osnovu člana 2. Zakona o prestanku primjene. Rješenjem FMO-a, kako je dalje navedeno, odbijen je apelantov zahtjev za nadovjeru ugovora o korištenju spornog stana jer je utvrđeno da apelant nema pravo na obnovu ugovora zbog toga što se smatra višestrukim korisnikom u smislu člana 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene. Uprava je istakla da je apelant ukazao da je u toku postupak priznavanja svojstva stanarskog prava na spornom stanu (u daljnjem tekstu: parnični postupak), te da predlaže da se postupak pred Upravom prekine do okončanja parničnog postupka. U vezi s tim, Uprava je navela da nema mjesta primjeni odredbi čl. 142–146. Zakona o upravnom postupku koje se odnose na prekid postupka zbog rješavanja prethodnog pitanja jer je pravomoćno okončan postupak o apelantovom zahtjevu za obnovu ugovora o korištenju spornog stana (vidi tačku 6. ove odluke). Uprava je istakla da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelant 30. aprila 1991. godine stanovao na drugoj adresi, u stanu svoje majke, i da je njegova majka u posjedu svog stana, pa da je apelant višestruki korisnik cijeneći odredbu člana 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene.

10. Protiv rješenja Uprave apelant je podnio žalbu Ministarstvu. Apelant je u obrazloženju istakao da je zahtjev neblagovremen navodeći da ga se moglo smatrati privremenim korisnikom samo do odbijanja zahtjeva za nadovjeru ugovora, a nakon toga da je stekao status bespravnog korisnika. Stoga je smatrao da se njegovo iseljenje, u smislu odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima, trebalo tražiti u roku od tri godine, a nakon toga se moglo obratiti sudu u roku od pet godina. Osim toga, u žalbi je ponovio navode o tome da je upravni postupak trebalo prekinuti do okončanja parničnog radi rješavanja prethodnog pitanja – ima li apelant pravo da nastavi koristiti sporni stan. Pored navedenog, apelant je istakao da je konkretni zahtjev trebalo odbaciti kao neblagovremen jer je njegov ugovor o korištenju spornog stana stavljen van snage po sili zakona, tj. stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene, u aprilu 1998. godine.

11. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1344/14 od 24. juna 2014. godine odbijena je apelantova žalba.

12. Presudom Kantonalnog suda broj U 022095 14 U od 15. marta 2017. godine odbijena je apelantova tužba. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je u postupku utvrđeno da je apelantova majka u posjedu njegovog doma u kojem je i živio do 1991. godine. Kantonalni sud je naveo da apelant to nije osporio ni u tužbi, niti u žalbenom postupku, pa je zaključio da su Uprava i Ministarstvo pravilno utvrdili da apelant ima status višestrukog korisnika u smislu odredbi člana 11. stav 4. Zakona o prestanku primjene. Kantonalni sud je istakao da je zbog takvog njegovog statusa apelantovo pozivanje na odredbe člana 142. Zakona o upravnom postupku bez utjecaja na rješavanje ove upravne stvari. Naime, kako je obrazloženo, navedenom odredbom nadležnom organu je ostavljena mogućnost da sam odluči da li će prekinuti postupak do rješavanja prethodnog pitanja, odnosno da li se uopće radi o prethodnom pitanju, što je nadležni organ i učinio. Kantonalni sud je istakao i da su neosnovani apelantovi navodi u odnosu na primjenu člana 30. Zakona o stambenim odnosima koja se odnosi na bespravne korisnike. Naime, iz odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene proizlazi da će lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje biti smatrano privremenim korisnikom. Kantonalni sud je istakao da iz člana 18d. stav 6. Zakona o prestanku primjene proizlazi da se, izuzetno, privremenom korisniku stana može izdati novi ugovor o korištenju stana pod uvjetom da njegove stambene potrebe nisu riješene na drugi način. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se prema članu 11a. stav 1. tačka 5. Zakona o prestanku primjene smatra da su stambene potrebe privremenog korisnika zadovoljene na drugi način ukoliko je bio podstanar 1991. godine. Međutim, kako je utvrđeno, apelant je 1991. godine stanovao u stanu svoje majke.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 022095 17 Uvp od 2. jula 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da je apelantu, u smislu člana 11. stav 4. Zakona o prestanku primjene, prestalo pravo korištenja na spornom stanu, kao i da je apelant višestruki korisnik, pa da mu ne pripada pravo na alternativni smještaj. Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor da je konkretni postupak trebalo prekinuti do okončanja parničnog postupka, tim prije što je u tom postupku 4. decembra 2015. godine donijeta presuda kojom je odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje da je on nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i apelantov prigovor u vezi s primjenom člana

30. Zakona o stambenim odnosima jer se u konkretnom slučaju radi o situaciji predviđenoj čl. 2. stav 3. i 18d. stav 6. Zakona o prestanku primjene.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu u konkretnom slučaju prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je istakao da su sudovi i organi uprave povrijedili njegovo pravo na dom, nalažući mu iseljenje iz stana u kojem je živio dvadeset godina „sve dok nije nezakonito iseljen 4. septembra 2017. godine“. Apelant je ukazao kako iz izvedenih dokaza proizlazi da on i njegova porodica nemaju drugi dom, kao i da nema mogućnost vraćanja u stan koji je u vlasništvu njegove majke. U vezi s tim, apelant je istakao da je njegova majka dala ovjerenu izjavu da apelant 30. aprila 1991. godine nije živio zajedno s njom u njenom stanu, te da nije saglasna da se on „vrati u njen stan“. Apelant smatra da organi uprave i sudovi nisu razmotrili pitanje miješanja u apelantovo pravo na dom, te da nisu ocijenili „srazmjernost iseljenja“, a s obzirom na relevantna načela člana 8. Evropske konvencije. Naime, kako navodi, organi uprave i sudovi nisu uzeli u obzir ni zdravstveno stanje apelanta i njegove porodice, te ističe da je njegova supruga onkološki pacijent, da kćerka ima poteškoće u razvoju, a da je on ratni vojni invalid. Apelant je naveo i da „nije uopšte obrazloženo“ zašto je iseljenje njega i njegove porodice nužno, te da se iseljenje „ne može izvršiti ukoliko se osobi kojoj se nalaže iseljenje ne osigura alternativni smještaj“. Apelant navodi da su mu organi uprave i sudovi odbili osigurati alternativni smještaj „samo paušalno navodeći da je višestruki korisnik, a što nije tačno“. Apelant je ponovio navode o tome da nema mogućnost da se vrati u stan svoje majke, te da ni on ni njegova supruga ne posjeduju neku drugu kuću ili stan, niti stanarsko pravo ili pravo korištenja na nekom drugom stanu. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje kada je proglašen višestrukim korisnikom bez prava na alternativni smještaj i kada je „nezakonito utvrđeno da mu prestaje pravo korištenja stana“. Apelant je ponovio i navode o tome da je zahtjev za njegovo iseljenje neblagovremen s obzirom na protek roka od tri godine i roka od pet godina za obraćanje nadležnom sudu (shodno članu 30. Zakona o stambenim odnosima).

15. Apelant je dalje naveo da je u konkretnom slučaju doveden u diskriminirajući položaj u odnosu na zainteresirano lice jer u odnosu na njega uopće nije utvrđivano da li je višestruki korisnik ili ne, već mu je samo dodijeljen sporni stan na korištenje. Apelant je istakao da iz dokumentacije koju je pribavio putem zahtjeva za pristup informacijama proizlazi da je zainteresirano lice 30. aprila 1991. godine imalo u posjedu nekretninu u kojoj još žive njegovi roditelji, pa je jasno da se može vratiti u tu nekretninu. Apelant smatra da to ukazuje na različito postupanje prema njemu i zainteresiranom licu. Međutim, apelant nije naveo po kojem zabranjenom osnovu je diskriminiran.

16. Apelant smatra i da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je konkretni postupak trajao sedam godina i četiri mjeseca iako se radi o postupku koji je od izuzetne važnosti za apelanta. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da mu se na ime nematerijalne štete dosudi iznos od 1.100,00 KM.b)Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je istakao da se predmeti u tom sudu uzimaju u rad prema starosti prijema zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, kao i po planu rješavanja starih predmeta prema starosti incijalnog akta, te da stoga nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

18. Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci, te da pred tim sudom ima veliki broj predmeta i da se predmeti rješavaju prema starosti, shodno listi starih predmeta.

19. Uprava i Ministarstvo su, u suštini, istakli da je konkretna apelacija neosnovana te su predložili da se kao takva odbije.

20. Apelant je u svom izjašnjenju istakao, u suštini, da su odgovori na apelaciju paušalni te da ne dovode u pitanje činjenicu da je njegova apelacija osnovana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01 i 56/01) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. st. 3. i 4. Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom tog stana ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.

Član 11. st. 3. i 4. tačka 3.

Izuzetno, po službenoj dužnosti ili na osnovu zahtjeva osobe koja ima pravni interes u postupku nadležni organ uprave će donijeti rješenje o prinudnom iseljenju odmah, u slučajevima gdje je sadašnji korisnik višestruki korisnik. Takva osoba ima pravo podnijeti žalbu protiv odluke, s tim što žalba ne odlaže izvršenje prinudnog iseljenja.

Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji:

3. ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine (u daljem tekstu: dom u kojem je živio 1991. godine); ili kada je član njegovog porodičnog domaćinstva u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine, u slučajevima kada je njegov dom u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav, da mu omogućava osnovne uslove za život;

Član 11a. stav 1. tačka 5.

Privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog je:

5. privremeni korisnik koji je bio podstanar 1991. godine;

Član 18d. stav 6.

Izuzetno, u pogledu stanova koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, kada pravo na korištenje stana prestaje u skladu sa članom 5., odnosno članom 12., ili kada je zahtjev konačno odbačen u skladu sa ovim zakonom, nadležni organ Federalnog ministarstva odbrane privremenom korisniku stana može izdati novi ugovor o korištenju stana u slučajevima kada se od njega traži da iseli iz stana u skladu sa ovim zakonom da bi omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava odnosno kupca stana, pod uslovom da njegove stambene potrebe nisu riješene na drugi način.

22. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 30. st. 1, 2. i 7.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

23. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Prethodno pitanje

Član 142. stav 1. (1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kog je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

Član 143. stav 1. (1) Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje krivičnog djela, na postojanje braka, utvrđivanje očinstva, ili kad je to zakonom određeno.

VI.Dopustivost i meritum

24. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

25. Apelant smatra da su mu prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

U odnosu na osporene odluke

28. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

29. Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporenih odluka, kao i u odlukama organa uprave jasno ukazano da je u postupku koji se vodio po apelantovom zahtjevu za nadovjeru ugovora o korištenju spornog stana utvrđeno da je apelant višestruki korisnik, pa da nema pravo na obnovu ugovora (vidi tačku 9. ove odluke). Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da apelant u toku postupka nije ni osporavao da je 30. aprila 1991. godine živio u stanu svoje majke (vidi tač. 10. i 12. ove odluke). Također, u osporenim odlukama je jasno obrazloženo zašto su neosnovani apelantovi navodi u vezi s primjenom člana 30. Zakona o stambenim odnosima (vidi tač. 12. i 13. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, a naročito činjenicu da je u drugom postupku pravomoćno odbijen apelantov zahtjev za nadovjeru ugovora o korištenju stana zbog toga što je utvrđeno da je apelant višestruki korisnik u smislu člana 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene, Ustavni sud smatra da zaključak da je apelantu prestalo pravo korištenja spornog stana, te da nema pravo na alternativni smještaj nije proizvoljan niti očigledno nerazuman.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani, osim navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, što će Ustavni sud posebno ispitati.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

31. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

32. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka analizirati period od 20. decembra 2013. godine, kada je pokrenut konkretni postupak, pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda od 2. jula 2021. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud analizirati je period od sedam godina i oko šest mjeseci.

33. Ustavni sud ukazuje da se nije radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima. Također, Ustavni sud zapaža da se radilo o značajnijem postupku za apelanta jer se odlučivalo o zahtjevu za njegovo iseljenje iz spornog stana.

34. Ustavni sud zapaža da apelant nije doprinio dužini trajanja konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom postupku organi uprave donijeli odluke u relativno razumnom roku, tj. da su donijeli dvije odluke u periodu od sedam mjeseci. Međutim, Kantonalni sud je donio prvostepenu presudu nakon dvije godine i skoro devet mjeseci, dok su Vrhovnom sudu trebale čak četiri godine i oko tri mjeseca da donese drugostepenu presudu. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je ukupna dužina trajanja postupka od sedam godina i oko šest mjeseci, kojoj je najviše doprinio Vrhovni sud, suprotna standardu „razumnog roka“, te da bi se mogla opravdati postojanjem samo izuzetnih okolnosti. Međutim, kako organi uprave i sudovi nisu ukazali na postojanje takvih okolnosti, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

37. Ovu naknadu je zbog značajne neaktivnosti Vrhovnog suda dužna platiti Vlada Federacije BiH u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.b)Pravo na poštovanje doma

38. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje: […]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

39. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

40. Pri odlučivanju o apelantovim navodima o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog „doma“. Nakon toga, ako je odgovor potvrdan, treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj, odnosno da li je bilo neophodno u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tač. 59–73).

41. U vezi s pitanjem da li se sporni stan može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da nije bilo sporno da je apelant sporni stan koristio dugi niz godina sve dok, prema njegovim navodima, „nije nezakonito iseljen“. Shodno tome, može se razumno smatrati da je sporni stan u relevantno vrijeme bio njegov „dom“. Nadalje, osporene odluke nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na „mirno uživanje doma“, koje je nesporno bilo u skladu sa zakonom s obzirom na to da su osporene odluke zasnovane na relevantnim, jasnim i javno dostupnim odredbama Zakona o prestanku primjene. Također, Ustavni sud smatra da je za miješanje u apelantovo pravo postojao legitiman cilj iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije, i to zaštita prava i sloboda drugih, konkretno vlasnika spornog stana i njegovog prava na imovinu.

42. U vezi a pitanjem proporcionalnosti miješanja, odnosno odgovora na pitanje da li je miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“ i da li je na apelanta stavljen pretjeran teret, Ustavni sud ukazuje da bi pojedinac „u načelu trebao imati mogućnost da srazmjernost mjere odredi nezavisan sud“, ali da se, prema praksi Evropskog suda, „pitanje srazmjernosti ne pojavljuje automatski u svakom predmetu koji se tiče spora oko deložacije“. Stoga je u smislu standarda iz člana 8. Evropske konvencije na apelantu bila obaveza da istakne prigovore u vezi s tim, a na sudu je bila obaveza da ih ispita. Međutim, apelant u postupku u kojem su donesene osporene odluke, osim argumenata koji se tiču zakonitosti (blagovremenosti) traženja iseljenja iz spornog stana, zapravo nije iznio konkretne argumente i dokaze u tom smislu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Karakutsya protiv Ukrajine, presuda od 16. februara 2017. godine, predstavka broj 18986/06, tačka 74). Naime, iako apelant u apelaciji navodi kako u osporenim odlukama nije razmatrano pitanje miješanja u apelantovo pravo na dom i nije cijenjena „srazmjernost iseljenja apelanta“ iz spornog stana, Ustavni sud zapaža da apelant uopće nije ni navodio da se radi o njegovom domu, niti je iznosio prigovore koji se odnose na „srazmjernost“ njegovog iseljenja iz spornog stana kao njegovog doma, već je to prvi put iznio u apelaciji. S obzirom na to da apelant nije prezentirao razloge koji bi omogućavali redovnim sudovima da uzmu u obzir njegovu ličnu situaciju, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušena pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa. Stoga, Ustavni sud smatra da nije narušeno načelo „proporcionalnosti“ između apelantovog interesa, koji se ogleda u njegovom nastojanju da nastavi da koristi sporni stan, i legitimnog cilja, tj. zaštite prava vlasnika stana da raspolaže spornim stanom.

43. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.c)Zabrana diskriminacije

44. U pogledu apelantovih navoda da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran. Ustavni sud podsjeća da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Ustavni sud primjećuje da apelant nije obrazložio tvrdnju o povredi zabrane diskriminacije, tj. nije naveo u vezi s kojim pravom je diskriminiran, po kojem zabranjenom osnovu, a ni zašto je zainteresirano lice „uporednik“ u njegovom slučaju, pogotovo ako se ima u vidu da je u postupku samo odlučivano o tome jesu li ispunjeni uvjeti za apelantovo iseljenje iz spornog stana, tj. da li je apelantu prestalo pravo na korištenje tog stana. Budući da apelant diskriminaciju nije učinio ni vjerovatnom, Ustavni sud te navode neće posebno ispitivati.

VII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao sedam godina i šest mjeseci, pri čemu organi uprave i redovni sudovi nisu ukazali na neke naročite okolnosti koje bi, eventualno, mogle opravdati takvu dužinu postupka.

46. Ustavni sud, s druge strane, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije s obzirom na to da su organi uprave i redovni sudovi detaljno, argumentirano i jasno obrazložili zašto je apelantu prestalo pravo na korištenje spornog stana, tj. zašto je utvrđeno da je apelant višestruki korisnik, pri čemu ništa ne ukazuje da je na apelantovu štetu prekršena ili ograničena bilo koja procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

47. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu, te da je proporcionalno u smislu da opći interes zajednice, odnosno davaoca – vlasnika stana u smislu dodjele stana licima koja na to imaju pravo preteže nad interesom apelanta, koji je, kako je utvrđeno, višestruki korisnik.

48. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3642/21 (A.H.) | Sudska praksa | Aktio