Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3621/21 (E. H.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Naknada štete
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o doprinosima · čl. 154
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o doprinosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o doprinosima
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o doprinosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba
- Odluka o zakonu o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3621/21
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3621/21, rješavajući apelaciju Eldina Helje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Eldina Helje podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 079380 21 Rev od 29. jula 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 079380 20 Rsž od 14. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Eldin Helja iz Kaknja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mihada Bešić, advokatica iz Srebrenika, podnio je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 079380 21 Rev od 29. jula 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 079380 20 Rsž od 14. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-792/21 od 7. aprila 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju u predmetu broj AP-824/21, koju je apelant podnio protiv presude
Kantonalnog suda od 29. jula 2021. godine, zbog toga što je apelant protiv te presude izjavio reviziju.
U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju.
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog „BBM Vareš“ d.o.o. Vareš (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. juna i 3. oktobra 2023. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 12. do 6. oktobra 2023. godine. Pristigli odgovori su 20. septembra i 6. oktobra 2023. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio traženo izjašnjenje. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 41 0 Rs 079380 19 Rs od 28. augusta 2020. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati ukupan iznos od 4.380,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama kao u izreci presude. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant, nakon što mu je prestao radni odnos kod tuženog, podnio zahtjev JU Službi za zapošljavanje Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Služba) za utvrđivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Služba je rješenjem od 28. juna 2019. godine odbila apelantov zahtjev zbog toga što tuženi za period od 1. januara 2019. godine do 31. marta 2019. godine nije uplaćivao doprinose za nezaposlenost. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je tuženi, na osnovu člana 4. stav 2. tačka 1. i člana 11. Zakona o doprinosima (u daljnjem tekstu: ZD), bio dužan prilikom obračuna i isplate plaće uplatiti i doprinose. Polazeći od navedenog, Općinski sud je utvrdio da je zbog činjenice da tuženi nije uplatio doprinose apelantov zahtjev za isplatu naknade odbijen, te da mu je tuženi na taj način pričinio štetu. Također, Općinski sud je ocijenio da je bez utjecaja na ishod spora činjenica da se apelant nije žalio na rješenje Službe od 28. juna 2019. godine zbog toga što žalba ne bi mogla dovesti do promjene rješenja jer se tek uplatom doprinosa stječe pravo na naknadu. Stoga, Općinski sud je naveo da je na osnovu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio tužbeni zahtjev.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 079380 20 Rsž od 14. decembra 2020. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo sadržaj odredbi člana 11. stav 8. ZD-a i čl. 29. i 35. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba (u daljnjem tekstu: ZPZ). Zatim je istakao da iz tih odredbi proizlazi da lice kojem je prestao radni odnos ostvaruje pravo na naknadu za vrijeme nezaposlenosti u skladu sa ZPZ-om i u slučaju kada poslodavac nije uplatio doprinose. Zbog toga je, kako je navedeno, apelant trebao ustrajati u nastojanju da to pravo i ostvari podnošenjem žalbe protiv rješenja Službe od 26. augusta 2019. godine. Kantonalni sud je također naveo da je članom 4. ZD-a propisano da kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrši Porezna uprava Federacije BiH. Potom je naveo da je članom 14a) ZD-a propisano da će u slučaju neplaćanja doprinosa u roku nadležna porezna uprava donijeti rješenje o prinudnoj naplati. Osim toga, naveo je i da je u članu 15. ZD-a propisana mogućnost izricanja novčane kazne ukoliko poslodavac ne uplati doprinose pri obračunu plaće. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je u odredbama ZD-a osiguran mehanizam prinudne naplate doprinosa, a odredbama ZPZ-a postupak ostvarivanja prava na naknadu zbog nezaposlenosti. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obavezni odnos između tuženog i apelanta u smislu odgovornosti za štetu. Zbog toga je utvrdio da radnjama tuženog nije nastala šteta za tužioca jer je imao zakonske mogućnosti pokrenuti postupak za ostvarivanje tog prava shodno članu 35. ZPZ-a. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da nije osnovan apelantov zahtjev za naknadu štete u smislu odredbi člana 154. ZOO-a.
8. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju na osnovu člana 237. stav (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U reviziji je, između ostalog, naveo da je Kantonalni sud presudu zasnovao na potpuno pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelant je naveo da je odlučivanje o reviziji bitno „[…] za druge slučajeve jer je u FBiH veoma česta praksa da poslodavci ne uplaćuju doprinose uz isplatu plaće kako je to Zakonom o doprinosima propisano. Zauzet stav Vrhovnog suda o ovom pitanju bio bi od krucijalne koristi u svim budućim sporovima koji se tiču ove materije. Naročito je potreban stav Vrhovnog suda da li izgubljena mogućnost ostvarivanja prava kod [Službe po osnovu ZPZ-a] u zakonom propisanom roku predstavlja štetu iz člana 154. [ZOO]. Pored navedenog, s obzirom na to da je Kantonalni sud svoju presudu zasnovao na tome da je tužilac bio dužan istrajavati na pravnom lijeku koji je bio više nego očigledno neefektivan i nije mogao dovesti do promjene spomenutog rješenja [Službe], od velikog značaja za veći broj predmeta u praksi bi bilo zauzimanje stava od strane Vrhovnog suda […] da li su stranke u postupku dužne istrajavati i na očigledno neefektivnim pravnim lijekovima kada je očigledno da ne postoji nikakav osnov za izjavljivanje pravnog lijeka i kada odluka donesena po pravnom lijeku očigledno ne može utjecati na drugačije rješavanje od onog u prvobitnom rješenju. Iz istih razloga značajan bi bio i stav Vrhovnog suda da li je tužba na naknadu štete podnesena po osnovu [ZOO] uvjetovana potpunim provođenjem svih pravnih lijekova u upravnom postupku i upravnog spora kao formalnih uvjeta za ustajanje sa tužbom. S obzirom na to da je došlo do kolizije zakona jer je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao na [ZOO] a drugostepeni sud je zauzeo stav da je bilo potrebno provoditi upravni spor i primijeniti Zakon o upravnom postupku, potrebno je da Vrhovni sud zauzme svoj stav na osnovu kojeg zakona je trebalo riješiti predmetni spor, s ciljem stvaranja ujednačene sudske prakse po ovom pitanju […]“.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 Rs 079380 21 Rev od 29. jula 2021. godine apelantova revizija je odbačena. Vrhovni sud je naveo da je apelant podnio reviziju pozivom na odredbe člana 237. stav (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 237. stav (5) ZPP-a propisano da u reviziji iz stava (3) toga člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da u podnesenoj reviziji nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, nego je revizija sastavljena kao redovna revizija podnesena zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost izuzetne revizije, zbog čega je revizija odbačena.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant navodi da je Kantonalni sud očigledno proizvoljnom primjenom materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu i odbio njegov tužbeni zahtjev. U tom pogledu apelant ističe da nije bilo osnova da se žali protiv rješenja Službe od 28. juna 2019. godine jer tuženi nije uplatio doprinose. Prema tome, apelant smatra da korištenje tog pravnog lijeka ne bi bilo djelotvorno jer ne bi moglo dovesti do promjene rješenja Službe. Apelant je zatim istakao da je vrijeme obaveznog osiguranja od nezaposlenosti period za koji su obračunati i uplaćeni obavezni doprinosi za osiguranje u slučaju nezaposlenosti, pa je nejasno na osnovu čega je Kantonalni sud izveo zaključak da uplata doprinosa nije uvjet za ostvarivanje prava apelanta na osnovu odredbi ZPZ-a. Osim navedenog, apelant je naveo da je u reviziji jasno istakao više pravnih pitanja zbog kojih je revizija morala biti dopustiva, ali da je Vrhovni sud zaključio da uopće nije istaknuto nijedno pravno pitanje. Zbog toga se, kako navodi, postavlja pitanje je li taj sud uopće „pročitao izjavljenu reviziju s dovoljnim stepenom pažnje“.b)Odgovori na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao jer je osporena odluka donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava.
12. Kantonalni sud je naveo da je apelant sve činjenične i pravne tvrdnje na kojima zasniva svoje navode o povredi ljudskih prava iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima i da je te navode drugostepeni sud cijenio prilikom odlučivanja. S obzirom na to, Kantonalni sud smatra da osporenom odlukom nije moglo doći do povrede ljudskih prava na koja se apelant pozvao.
13. Tuženi smatra da u rješenju Vrhovnog suda kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena nema elemenata povrede apelantovih ustavnih prava, zbog čega smatra da je apelacija očigledno (prima facie) nedopuštena. V.Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
1. Revizija
Član 237. stav (3), stav (4) tačka 1) i stav (5) (3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. (4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova; (5) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Član 247. st. (4), (6) i (7) (4) Reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona sud će rješenjem odbaciti kao nedozvoljenu i ako u reviziji ne bude određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. (6) U obrazloženju rješenja iz st. 4. i 5. ovog člana treba se samo pozvati na odredbe navedenih stavova koje predviđaju odbacivanje takve revizije zbog tamo navedenih razloga. Ako ocijeni da bi to bilo svrsishodno, sud može odlučiti i da se posebno obrazlože razlozi zbog kojih je donijeto takvo rješenje. (7) Ako sud, u slučaju iz stava 5. ovog člana, nađe da samo neko od više istaknutih pravnih pitanja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revizija će se odbaciti samo u pogledu tog pitanja.
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
PROUZROKOVANJE ŠTETE
OPŠTA NAČELA
Osnovi odgovornosti
Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
16. Zakon o doprinosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06, 14/08, 91/15, 104/16, 34/18, 99/19, 4/21, 6/23 i 28/23 – odluka USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o doprinosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06, 14/08, 91/15, 104/16 i 34/18) sačinjen u Ustavnom sudu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
II - VRSTE DOPRINOSA
Član 4. stav (1) tačka 3) i stav (2) tačka 2)
Doprinosi za obavezna osiguranja (u daljnjem tekstu: obavezni doprinosi) prema ovom Zakonu su: 3. doprinos za osiguranje u slučaju nezaposlenosti.
Doprinosi se obračunavaju i plaćaju: 2. na isplaćena lična primanja na teret poslodavca; Član 11. st. (8)
Osiguraniku se prava iz penzijskog i zdravstvenog osiguranja, te osiguranja za slučaj nezaposlenosti ne mogu umanjiti ni ukinuti u slučaju da obveznik obračunavanja i plaćanja doprinosa nije obračunao, odnosno uplatio ili djelimično uplatio dospjele doprinose u skladu sa st. 4. i 5. ovog člana, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije uređeno. Član 14a. stav (1)
U slučaju neplaćanja doprinosa u roku, nadležna Porezna uprava će donijeti rješenje o prinudnoj naplati. Član 15. stav (1) tačka 1) i stav (2)
Novčanom kaznom u visini od 2.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit će se za prekršaj: 1. poslodavac ako ne obračuna doprinose pri obračunu plaće, a najkasnije do posljednjeg dana u mjesecu u kojem je plaća dospjela za isplatu (član 11. st. 4. i 5.);
Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj iz stava 1. ovog člana i odgovorno lice u pravnom licu.
17. Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba („Službene novine Federacije BiH“ br. 55/00, 41/01, 22/05 i 9/08) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 29. st. (1) i (3)
1. Pravo na novčanu naknadu stiče nezaposlena osoba koja u trenutku prestanka radnog odnosa ima najmanje osam mjeseci rada neprekidno ili osam mjeseci sa prekidima u posljednjih 18 mjeseci.
3. Kao vrijeme provedeno na radu iz stava 1. ovog člana smatra se vrijeme obaveznog osiguranja po propisima koji reguliraju sistem poreza i obaveznih doprinosa. Član 35. st. (1) do (3)
1. O primljenom zahtjevu za ostvarenje prava za vrijeme nezaposlenosti rješenjem odlučuje služba za zapošljavanje.
2. Protiv rješenja služba za zapošljavanje iz stava 1. ovog člana, može se izjaviti žalba Federalnom zavodu.
3. Protiv rješenja Federalnog zavoda može se pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Obrazlažući navode o povredi prava na pravično suđenje, apelant navodi da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo i da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu jer je Vrhovni sud odbacio njegovu reviziju.
23. Ustavni sud najprije podsjeća da pravo na pristup sudu nije apsolutno i da može biti podvrgnuto ograničenjima. Takva se ograničenja dopuštaju implicitno s obzirom na to da pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, a takva regulacija može se razlikovati u smislu vremena i mjesta, zavisno od potreba i sredstava zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske, presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78. s daljnjim referencama). Kada je riječ o pristupu višim sudovima, Evropski sud ističe da član 6. Evropske konvencije ne obavezuje države ugovornice da uspostave žalbene ili kasacione sudove. Ipak, tamo gdje takvi sudovi postoje neophodno je pridržavati se jamstava iz člana 6. Evropske konvencije, te primjerice strankama u sporu jamčiti efikasno pravopristupa sudovima radi odlučivanja o njihovim „građanskim pravima i obavezama” (idem, tačka 80). U tom smislu valja ponoviti da način na koji se član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na žalbene ili kasacione sudove zavisi od posebnih karakteristika dotičnog postupka te treba uzeti u obzir postupak vođen u domaćem pravnom poretku u cjelini i ulogu kasacionog suda u njemu; uvjeti dopuštenosti revizije mogu biti strožiji od onih za redovnu žalbu (idem, tačka 82). Štaviše, kada je rješavao pitanja o tome jesu li postupci pred žalbenim ili kasacionim sudovima bili u skladu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud je, između ostalog, uzimao u obzir mjeru u kojoj je predmet ispitan pred redovnim sudovima (idem, tačka 84).
24. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je Vrhovni sud, odbacivši reviziju, proizvoljno uskratio odlučivanje u revizionom postupku iako je on naveo pravna pitanja na osnovu kojih je reviziju trebalo ocijeniti kao dopustivu u skladu sa članom 237. stav 3. ZPP-a. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća da je u odredbi člana 247. stav 6. ZPP-a, Vrhovnom sudu ostavljena šira diskreciona mogućnost da odluči da li će i u kojoj mjeri obrazlagati odluku o dopustivosti revizije podnesene na osnovu člana 237. st. (3) i (4) ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, postupajući u skladu sa svojim diskrecionim ovlaštenjem, cijenio postojanje razloga za iznimnu dopustivost revizije prema članu 237. st. 3. i 4. ZPP-a i zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost apelantove revizije, što je jasno i obrazložio (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-7715/18 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantov predmet detaljno razmotren u postupku pred redovnim sudovima, te da je apelant u žalbenom postupku mogao isticati sve argumente u prilog svom tužbenom zahtjevu i osporavati navode iz tuženikove žalbe. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da je Vrhovni sud odbacivanjem apelantove revizije postupio proizvoljno i na taj način uskratio odlučivanje u revizionom postupku, zbog čega su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je usljed toga povrijeđeno pravo na pristup sudu.
25. Razmatrajući apelantove navode o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
26. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da nema ničega što ukazuje da je Kantonalni sud proizvoljno odlučio kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene odluke jasno navedene odredbe ZD-a i ZPZ-a na osnovu kojih je taj sud zaključio da je apelant imao zakonske mogućnosti u upravnom postupku ostvariti pravo na naknadu za nezaposlenost. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim obrazloženje Kantonalnog suda da se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obavezni odnos između tuženog i apelanta u smislu odgovornosti za štetu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su u osporenoj presudi Kantonalnog suda razmotreni svi ključni elementi za utvrđivanje postojanja osnova za naknadu štete prema članu 154. stav 1. ZOO-a, i da su o tome data odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljni i relevantni razlozi, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih zaključaka (vidi tačku 9. ove odluke). Stoga Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključcima Kantonalnog suda, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje da je Vrhovni sud odbacivanjem apelantove revizije povrijedio njegovo pravo na pristup sudu. Također, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji povreda tog prava kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo jasne i logične razloge na osnovu kojih je zaključio da se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obavezni odnos između tuženog i apelanta u smislu odgovornosti za štetu prema članu 154. stav 1. ZOO-a.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman