Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-272/22 (S. B.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-272/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-272/22, rješavajući apelaciju Slaviše Bjelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slaviša Bjelić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 283992 21 Rev od 7. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slaviša Bjelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Klaudia Kljajić, advokat iz Banjaluke, podnio je 21. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 283992 21 Rev od 7. decembra 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 283992 21 Rsž 2 od 14. juna 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Apelant i tuženi (OHL ŽS a.s. Brno – Poslovnica Banjaluka) zaključili su 31. decembra 2013. godine ugovor o radu na neodređeno vrijeme (u daljnjem tekstu: ugovor o radu), na osnovu kojeg je apelant raspoređen na radno mjesto rukovodilac gradilišta. Takođe su zaključili anekse tog ugovora od 15. maja 2016. godine i 20. aprila 2017. godine (u daljnjem tekstu: aneksi ugovora o radu). Rješenjem od 10. septembra 2015. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o imenovanju) tuženi je imenovao apelanta za odgovorno lice na objektu u izgradnji. Tuženi je donio odluku o prestanku potrebe obavljanja određenih poslova i ukidanju navedenog radnog mjesta usljed završetka projekta od 1. decembra 2017. godine (u daljnjem tekstu: odluka), te rješenje od 1. decembra 2017. godine kojim je otkazan apelantov ugovor o radu i aneksi ugovora o radu (u daljnjem tekstu: rješenje o otkazu).
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 30. novembra 2020. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te su, kao nezakoniti, poništeni odluka i rješenje o otkazu. Obavezan je tuženi da apelantu, na ime izgubljene zarade, te regresa za 2018. godinu, isplati novčani iznos naveden u izreci presude, kao i da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da su rješenjem o otkazu apelantu otkazani ugovor o radu i aneksi ugovora o radu zbog toga što je odlukom ukinuto radno mjesto - odgovorno lice budući da je objekat završen. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je ugovor o radu zaključen za radno mjesto rukovodilac gradilišta, te da aneksima, niti rješenjem o imenovanju nije izmijenjeno apelantovo radno mjesto za koje je zaključen ugovor o radu. S obzirom na to, istakao je da je rješenje o otkazu nezakonito budući da je tim rješenjem otkazan ugovor o radu koji je bio zaključen za radno mjesto za koje nije dokazano da je ukinuto, odnosno da je prestala potreba za tim radnim mjestom. Imajući to u vidu sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 283992 21 Rsž 2 od 14. juna 2021. godine uvažena je žalba tuženog podnesena protiv prvostepene presude te je navedena presuda preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 283992 21 Rev od 7. decembra 2021. godine apelantova revizija je odbijena i potvrđena drugostepena presuda. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je apelantu otkazan ugovor o radu i aneksi ugovora o radu, za radno mjesto rukovodilac gradilišta, koje poslove je obavljao do završetka projekata. Takođe, naveo je da je nakon završetka projekata, rješenjem o imenovanju, imenovan na mjesto odgovornog lica na objektu u izgradnji, koje poslove je obavljao do prestanka radnog odnosa. U vezi s tim, ukazao je da je apelant obavljao samo poslove odgovornog lica za kojim je prestala potreba kada je objekat završen, dok je poslove šefa gradilišta obavljalo drugo lice. Pri tome, sud je posebno ukazao na činjenicu da je prestala sa radom poslovna jedinica tuženog u Banjaluci, a da apelant tokom postupka nije ni tvrdio da ga je tuženi mogao rasporediti na drugo radno mjesto. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 179. stav (1) tačka 3) Zakona o radu, kojom je propisana mogućnost otkaza ako za to postoji opravdan razlog usljed tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena, odnosno usljed prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla, a poslodavac ne može radniku obezbijediti drugi posao. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da su odluka, a samim tim i rješenje o otkazu, zakoniti. Dalje, Vrhovni sud je naveo da tuženi nije imao akt o sistematizaciji radnih mjesta, ali da je postojala organizaciona šema radnih mjesta na projektu izgradnje objekta, po kojoj je apelant, rješenjem o imenovanju, raspoređen na radno mjesto odgovorno lice. Naime, istakao je da je apelant navedenim rješenjem raspoređen na navedeno radno mjesto, koje poslove i radne zadatke je i obavljao, te da je, ukoliko je bio nezadovoljan tim rasporedom, propustio da ospori zakonitost rješenja u smislu odredbe člana 137. tada važećeg Zakona o radu. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da se ispravnost tog rješenja ne može ispitivati u konkretnom postupku zbog proteka roka iz odredbe člana 118. Zakona o radu, kako je pravilno zaključio drugostepeni sud.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant u apelaciji ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje ili pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant je istakao da mu je rješenjem o otkazu otkazan ugovor o radu za radno mjesto na koje apelant nikada nije bio raspoređen. U vezi s tim je naveo da tuženi nije imao sistematizovano radno mjesto odgovorno lice, zbog čega ga nije ni mogao rasporediti na to radno mjesto. Osim toga, ističe da rješenjem o imenovanju nije raspoređen na radno mjesto odgovorno lice.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16 tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima (da mu je otkazan ugovor o radu za radno mjesto na koje nije ni raspoređen, da radno mjesto odgovorno lice nije predviđeno sistematizaciji tuženog, odnosno da nikada nije raspoređen na to radno mjesto), jasno obrazložio zašto su neosnovani (vidi tačku 4. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman