Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3983/21 (L.K.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Konkurs
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3983/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3983/21 , rješavajući apelacije L. K, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije L. K. podnesene protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 023410 20 Uvp od 2. septembra 2021. godine, presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 023382 20 Uvp od 7. oktobra 2021. godine i presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 023396 20 Uvp od 20. oktobra 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. L. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Sanjin Kosić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 023410 20 Uvp od 2. septembra 2021. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 023410 18 U od 13. decembra 2019. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-3983/21.

2. Apelantica je 29. decembra 2021. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 023382 20 Uvp od 7. oktobra 2021. godine i presude Okružnog suda broj 11 0 U 023382 18 U od 5. decembra 2019. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4507/21.

3. Apelantica je 29. decembra 2021. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 023396 20 Uvp od 20. oktobra 2021. godine i presude Okružnog suda broj 11 0 U 023396 18 U od 20. decembra 2019. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-

4508/21.

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava i da se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3983/21.

5. Ministarstvo pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) je, shodno Odluci Vlade Republike Srpske o određivanju broja notara i njegovom sjedištu, raspisalo konkurs za izbor notara od 18. maja 2018. godine. Konkursnu proceduru je provela Konkursna komisija za izbor notara (u daljnjem tekstu: Komisija), na osnovu Poslovnika o radu Komisije (u daljnjem tekstu: Poslovnik) koji je donijela na sjednici održanoj 19. jula 2018. godine. Komisija je sačinila rang listu kandidata sa brojem bodova koje je svaki kandidat ostvario u konkursnoj proceduri i dala ministru prijedlog za izbor kandidata.

6. Rješenjem ministra pravde od 1. avgusta 2018. godine apelantica je izabrana za notara sa sjedištem u Banjaluci. Kandidatima koji nisu izabrani dostavljena su obavještenja od 1. avgusta 2018. godine o izabranim kandidatima za notara.

7. Kandidati O. P, S. B. i J. P. (u daljnjem tekstu: tužioci) su, shodno uputi o pravnom lijeku, izjavili prigovore ministru pravde protiv navedenih obavještenja, na osnovu odredbe člana 23. stav 7. Zakona o notarima. Prigovori su odbijeni rješenjima ministra pravde od 23., 14. i 16. avgusta 2018. godine, te su protiv tih rješenja tužioci pokrenuli upravne sporove, u kojima je apelantica učestvovala kao zainteresovano lice.

8. Presudama Okružnog suda br. 11 0 U 023410 18 U od 13. decembra 2019. godine, 11 0 U 023382 18 U od 5. decembra 2019. godine i 11 0 U 023396 18 U od 20. decembra 2019. godine tužbe su uvažene i osporena obavještenja su poništena. U obrazloženju sud je, između ostalog, naveo da je apelantici dostavio tužbu na odgovor sa osporenim aktom i svim prilozima uz tužbu.

9. Presudama Vrhovnog suda br. 11 0 U 023410 20 Uvp od 2. septembra 2021. godine, 11 0 U 023382 20 Uvp od 7. oktobra 2021. godine i 11 0 U 023396 20 Uvp od 20. oktobra 2021. godine odbijeni su apelantičini zahtjevi za vanredno preispitivanje presûda Okružnog suda. U obrazloženju sud je naveo da su osporeni upravni akti doneseni povredom odredbe člana 23. stav 2. Zakona o notarima. U vezi sa tim je istakao da je navedenom zakonskom odredbom propisano da će se prilikom izbora između više kandidata koji ispunjavaju uslove prvenstveno uzeti u obzir njihov uspjeh na notarskom ispitu, vrsta pravnih poslova na kojima su radili, kao i rezultati koje su u radu postigli. Međutim, kako je sud obrazložio, osporeni akti su zasnovani isključivo na prijedlogu Komisije. U vezi sa tim je ukazao da je zadatak Komisije, shodno odredbi člana 23. stav 4. Zakona o notarima i rješenju predsjednika Vrhovnog suda od 12. juna 2018. godine, bio da pregleda konkursnu dokumentaciju i da sačini listu kandidata koji ispunjavaju zakonske uslove. Međutim, Komisija je utvrdila rang listu kandidata i dala prijedlog za izbor kandidata ministru i to isključivo na osnovu ukupnog broja dodijeljenih bodova na usmenom razgovoru. U vezi s tim je istakao da usmeni razgovor nije propisan kao kriterijum Zakonom o notarima, već Poslovnikom koji je donijela sama Komisija. Stoga je sud zaključio da je usmeni razgovor imao primarni uticaj za Komisiju koja je, propisujući taj kriterijum, prekoračila svoja ovlašćenja.

10. U pogledu apelantičinih navoda da u tužbi nije označena kao zainteresovano lice, sud je istakao da taj propust nije takve prirode da bi sud tužbu odbacio kao neurednu. Pri tome je istakao da apelantičin procesni položaj zainteresovanog lica proizlazi iz odredbe člana 13. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na to da bi poništenje izbora za notara bilo na njenu štetu. Konačno, sud je ocijenio neosnovanim apelantičine navode da tužioci nisu mogli osporavati Poslovnik, uz obrazloženje da se u postupku može preispitivati da li je postupanje Komisije bilo u skladu sa Zakonom o notarima.

11. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz čl. II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Pakt), te do povrede člana 25. Pakta. U vezi sa tim, apelantica navodi da u tužbi nije bila označena kao zainteresovano lice, kao i da je rješenje kojim je imenovana za notara pravosnažno i konačno jer tužioci nisu osporavali to rješenje, već Obavještenje koje nije upravni akt. Stoga smatra da postoji ozbiljna sumnja u nepristrasnost Okružnog suda. Apelantica dalje navodi da joj sudovi nisu dostavili obavještenje od 1. avgusta 2018. godine, prigovore protiv tog akta, niti odluku po prigovorima. U vezi sa tim se pozvala na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Bimal d.d. protiv Bosne i Hercegovine.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelantica smatra da je Okružni sud postupao pristrasno. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da se povreda člana 6. stav 1. Konvencije ne može zasnivati na navodnom nedostatku nepristrasnosti suda koji donosi odluke ako je tu odluku naknadno preispitivalo sudsko tijelo koje ima punu nadležnost i osigurava poštovanje garancija nepristrasnosti (vidi Evropski sud, Franz protiv Njemačke, presuda od 30. januara 2020. godine, predstavka broj 29295/16, tačka 80). Imajući u vidu da je presuda Okružnog suda bila predmet preispitivanja pred Vrhovnim sudom, čiju nepristrasnost apelantica nije dovela u pitanje, Ustavni sud smatra neosnovanim njene navode o povredi prava na nepristrasan sud.

15. U pogledu apelantičinih navoda da joj sudovi nisu dostavili obavještenje od 1. avgusta 2018. godine, prigovore protiv tog akta, niti odluku po prigovorima, čime u suštini ukazuje na povredu principa ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Regner protiv Češke Republike [VV], presuda od 19. septembra 2017. godine, predstavka broj 35289/11, tačka 146). U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dostavio apelantici tužbu na odgovor sa osporenim aktom i svim prilozima uz tužbu (vidi tačku 8. ove odluke). Stoga je apelantica, u upravnom sporu u kojem je učestvovala kao zainteresovano lice, imala priliku svojim navodima i argumentima suprotstaviti se drugoj strani pod uslovima koji su osigurani i suprotnoj strani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantičine navode o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku.

16. Ustavni sud dalje ukazuje da se ostatak apelantičinih navodi o povredi prava na pravično suđenje odnosi na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Ustavni sud podsjeća na stav da Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23, sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

17. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge o neosnovanosti apelantičinih zahtjevā za vanredno preispitivanje presudā Okružnog suda, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji ponavlja navode da u tužbi nije bila označena kao zainteresovano lice. Međutim, Vrhovni sud je razmotrio te navode i jasno obrazložio zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao iste apelantičine navode koji su se ticali istog činjeničnog i pravnog pitanja, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na koja se apelantica pozvala i u ovoj apelaciji (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-30/22 od 9. marta 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

18. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Dalje, apelantica se pozvala i na povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju i člana 26. Pakta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

20. Konačno, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene upravo u skladu sa odredbama člana 25. Pakta koji, između ostalog, garantuje da izbor (pristup) javnoj službi, kao što je notarska služba shodno članu 2. Zakona o notarima, bude u skladu sa propisanim kriterijumima i procedurom.

21. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3983/21 (L.K.) | Sudska praksa | Aktio