Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3054/21 (M. D.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Kleveta
- Sloboda izražavanja
- Naknada štete
- Ograničenja prava iz čl. 8- interesi iz drugog stava
- Privatni život
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3054/21
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3054/21, rješavajući apelaciju Marka Dragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14,47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Dragića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 036367 21 Gž 2 od 9. juna 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Marko Dragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Dubice podnio je 24. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 036367 21 Gž 2 od 9. juna 2021. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Hendrikusa Everhardusa Johannesa Jansena (u daljnjem tekstu: tuženi), „Respekt“ novine (u daljnjem tekstu: sedmični list), Željka Reljića (u daljnjem tekstu: urednik) i Mirsada Kebića (u daljnjem tekstu: novinar; svi zajedno: svi tuženi) zatraženo je 4. oktobra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor je dostavio samo Okružni sud, pa ga je Ustavni sud 22. marta 2023. godine proslijedio apelantu na izjašnjenje.
4. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Osnovni sud je Presudom broj 72 0 P 036367 18 P2 od 29. oktobra 2020. godine utvrdio da su svi tuženi prekršili apelantovo pravo na čast i ugled tako što je tuženi 24. juna 2013. godine u sedmičnom listu iznio neistinito izražavanje klevetničkog sadržaja, a sedmični list, urednik i novinar kao autor klevetničkog sadržaja takvu neistinitu izjavu tuženog prenijeli identificirajući apelanta trećim licima. Presudom su obavezani svi tuženi da apelantu solidarno isplate iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom kamatom na ime naknade nematerijalne štete u vidu duševne boli.
7. U vezi s tim utvrđeno je da je novinar sedmičnog lista, na naslovnoj strani i strani 6. tog lista, prenio izjavu tuženog kako slijedi: 1. da je apelant učinio niz nezakonitih radnji koje su firmu „Top Farm“ d.o.o. doveli do stečaja, 2. da je tuženi 2005. godine s njemačkim partnerom i apelantom osnovao firmu „Top Farm“ d.o.o., 3. da je tuženi investirao sredstva u pokretanje tova i nabavku reproduktivnih svinja, 4. da je tokom nekoliko godina uložio milionska sredstva za reprodukciju i normalno funkcioniranje firme, 5. da je apelant, nakon što je zapao u finansijske teškoće, ponudio tuženom da otkupi njegov dio u firmi „Top Farm“ d.o.o., 6. da je apelant tražio od tuženog da pored dogovorenog novčanog iznosa doplati „još 100.000,00 pa i 200.000,00 eura“, 7. da je apelant prijetio smrću poimenično navedenom prijatelju tuženog, 8. da je apelant rekao da će „srediti“ kredit u novčanom iznosu od četiri miliona maraka za obrtna sredstva, 9. da je apelant prijetio da će firmu „Top Farm“ d.o.o. otjerati u stečaj, 10. da je apelant neovlašteno izdao mjenice u ime firme „Top Farm“ d.o.o., zbog čega je firma pretrpjela štetu u iznosu od 300.000,00 KM, 11. da je novac po osnovu tih mjenica išao direktno apelantu kao vlasniku firme „Pro Vita“ d.o.o., 12. da je zalog za osiguranje plaćanja po osnovu apelantovih potraživanja bio neproporcionalan, 13. da su zbog toga radnici firme „Top Farm“ d.o.o. postali taoci apelantove samovolje i ostali bez plaća, i 14. da su dokumenti služili samo da novac završi u apelantovoj firmi.
8. Osnovni sud je dalje naveo da su u postupku provedeni brojni dokazi. U vezi s tim istaknuto je da su svi tuženi u korist svojih tvrdnji kao dokaze proveli: detaljno pobrojane finansijske izvještaje, potvrde o uplati novčanih iznosa na račun firmi „Top Farm“ d.o.o. i „Pro Vita“ d.o.o., rješenja o registraciji firmi, rješenja o visini novčanog udjela u kapitalu firme „Top Farm“ d.o.o., zapisnike o kvalitetu hrane za svinje i utvrđenoj šteti zbog neadekvatne hrane i izdavanja mjenica, analitičke kartice firmi, zahtjev firme „Pro Vita“ d.o.o. za pokretanje izvršnog i stečajnog postupka nad dužnikom „Top Farm“ d.o.o., kao i zapisnik Okružnog privrednog suda u vezi s postojanjem uvjeta za otvaranje stečajnog postupka uključujući i izvještaj o finansijskom stanju te firme, obavještenja Okružnog tužilaštva o odluci kolegija u vezi s apelantom kao osumnjičenim, brojne bankovne izvode i ugovor o kreditu. Osim toga, saslušani su i svjedoci.
9. Na osnovu navedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da su apelant i tuženi sa suvlasnikom iz Njemačke osnovali firmu „Top Farm“ d.o.o. Proizvodnja je pokrenuta pomoću kredita za čije vraćanje je garantirao apelant svojom imovinom i imovinom svojih preduzeća. Utvrđeno je da je „Top Farm“ d.o.o. stočnu hranu nabavljao od apelantove firme „Pro Vita“ d.o.o. Utvrđeno je da ta hrana nije bila kvalitetna i da je bila skuplja od ostalih. Dalje je utvrđeno da je firma „Top Farm“ d.o.o. blokirana na osnovu mjenice izdate u korist firme „Pro Vita“ d.o.o. Međutim, utvrđeno je da tu mjenicu nije izdala firma „Top Farm“ d.o.o., već apelant, i to neovlašteno. Utvrđeno je da je firma „Pro Vita“ d.o.o. uspostavila založno pravo na svinjama u vlasništvu firme „Top Farm“ d.o.o. radi naplate dugovanja po osnovu navedene mjenice. Firma „Pro Vita“ d.o.o. je pokrenula izvršni postupak protiv firme „Top Farm“ d.o.o. u kojem je utvrđeno da su svinje imale daleko veću vrijednost od potraživanja. Dalje, utvrđeno je da je „Pro Vita“ d.o.o. sva svoja potraživanja prema „Top Farm“ d.o.o. naplaćivala putem cesije i da te naplate nisu knjižene. Na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno je i da je apelant upućivao prijetnje prijatelju tuženog. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da nijedan od četiri tužena nije dokazao istinitost navoda iznesenih u sedmičnom listu jer nisu prikupili dokaze niti su provjerili istinitost onog što je izneseno prije objavljivanja teksta ili tokom postupka. Osnovni sud je zaključio da zbog toga iznošenje ovih neistinitih tvrdnji o apelantu predstavlja klevetu u smislu člana 5. st. 1. i 2. u vezi sa članom 7. Zakona o zaštiti od klevete i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Okružni sud je Presudom broj 72 0 P 036367 21 Gž 2 od 9. juna 2021. godine uvažio žalbe svih tuženih i, između ostalog, preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U vezi sa žalbenim navodima svih tuženih – da izjava tuženog „da je apelant učinio niz nezakonitih radnji, što je dovelo preduzeće do sloma“ − Okružni sud je zaključio da ta izjava ne predstavlja klevetu, već iznošenje mišljenja (vrijednosni sud). Stoga je zaključio da je u smislu člana 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete isključena odgovornost svih tuženih. Navedeno je da ta izjava predstavlja vlastito mišljenje tuženog o odnosu i poslovanju firmi „Top Farm“ d.o.o. i „Pro Vita“ d.o.o. Osim toga, Okružni sud je istakao da sve ostale izjave tuženog (vidi tačku 6. ove odluke) predstavljaju činjenice koje su tuženi u toku postupka dokazali provedenim dokazima (vidi tačku 7. ove odluke). Okružni sud je naveo da je zbog toga pogrešan zaključak Osnovnog suda da te izjave tuženog predstavljaju klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Dalje, Okružni sud je naveo i da je, shodno članu 397. stav 2. ZPP-a, odlučio o troškovima cjelokupnog postupka i obavezao apelanta da te troškove naknadi svim tuženim. Takvu odluku sud je donio na osnovu člana 386. stav 1, i čl. 387. i 396. stav 1. u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, o čemu je dao detaljno obrazloženje.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je Okružni sud postupao krajnje proizvoljno te da je odbio njegov „nedefinirani tužbeni zahtjev“ i da nigdje nije naveo njegov sadržaj. Apelant smatra da je na ovaj način Okružni sud nezakonito preinačio njegov zahtjev te da je sve to rezultat „paralelno uspostavljenog kriminalnog sudstva radi beskrupuloznog obračuna s građanima upisanim u crnu knjigu SNSD-a“. Navodi da je sve bilo „u režiji punomoćnika tuženih koji je član Ujedinjene Srpske Nenada Stevandića“. Apelant navodi da je, kao švicarski državljanin, imao velika ulaganja sa svojom firmom „Pro Vita“ d.o.o. u firmu „Top Farm“ d.o.o., ali da je poimenično navedeni sudija Okružnog suda „iskoristio ovlaštenja u ilegalnoj sudskoj vlasti te je iz sudskog registra jednostavno brisao“ apelantove osnivačke uloge u firmi „Top Farm“ d.o.o. Apelant navodi da su tuženi i sudije, da bi „prikrili ovaj kriminal i sakrili otvorenu pljačku njegove imovine“, objavili sporni klevetnički članak i nakon toga iz vrlo uspješne firme opljačkali novac. Apelant smatra i da tuženi i „članovi njegove kriminalne grupe“ ničim nisu dokazali da su tvrdnje iz spornog članka istinite, a pogotovo to kako novac može ići direktno apelantu. Apelant smatra i da Okružni sud nije dosudio troškove postupka u skladu sa zakonom i da su oni previsoko određeni.b)Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je u svojoj presudi naveo sve argumente iz kojih proizlazi da se ne radi o pronošenju klevete.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 37/01)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u „Službenom glasniku“ jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS, 27/24 i 29/26)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 386. stav 1.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
VI. Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da se suština apelacionih navoda odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju ispitati je li osporenim odlukama prekršeno to pravo (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba).a)Pravo na privatni život
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
18. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
19. Apelant smatra da mu je spornim člankom narušen ugled i da su proizvoljni zaključci Okružnog suda da u spornom izražavanju nema elemenata klevete i odštetne odgovornosti svih tuženih.
20. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Țiriac protiv Rumunije, presuda od 30. novembra 2021. godine, predstavka broj 51107/16, tačka 60). Član 8. Evropske konvencije propisuje da se javna vlast neće miješati u ovo pravo osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. Imajući u vidu da je apelant tužbom tražio zaštitu prava na ugled zbog izjava iznesenih u spornom članku, Ustavni sud smatra da to pitanje ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“ odnosno člana 8. Evropske konvencije.
21. Dalje, Ustavni sud zapaža da osporene odluke nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije, da je to miješanje bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije – zaštitu prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud će dalje ispitati je li u osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava svih tuženih na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se sporni članak odnosio na pitanje poslovanja firmi koje su u suvlasništvu apelanta i tuženog. U spornom članku tuženi je dao izjave prema kojima je apelant direktno odgovoran za malverzacije u vezi s poslovanjem firmi, a koje su se odnosile na izdavanje mjenica bez odobrenja tuženog, podizanje kredita, zalaganje svinja kao zaloga za vraćanje novca, neupisivanje u sudski registar podataka, otvaranje stečaja firme „Top Farm“ d.o.o. itd. (vidi tačku 6. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, na osnovu dokaza koje je proveo Osnovni sud, jasno i argumentirano zaključio da su tuženi dokazali svoje tvrdnje iznesene u spornom članku (vidi tačku 7. ove odluke). Iz stanja spisa je vidljivo da se o navedenim dokazima raspravljalo u postupku i da ih apelant svojim dokazima nije doveo u pitanje, pa je Okružni sud zaključio da te tvrdnje ne predstavljaju klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete.
23. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je među tuženima i novinar koji je napisao sporni članak, kao i sedmični list u kojem je članak objavljen. U tom kontekstu treba istaći da je važan i način postupanja novinara, pridržavanje profesionalnih normi i postupanje u dobroj namjeri (bona fide). Ovo može biti djelotvorna odbrana čak i ako su iznesene netačne informacije. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Okružni sud u konkretnoj situaciji zaključio da su tuženi postupali bona fide s obzirom na to da su svoje tvrdnje, koje su iznesene u spornom izražavanju, u postupku i dokazali (vidi tač. 7. i 9. ove odluke). Pri tome, Okružni sud je napravio jasnu distinkciju između vrijednosnih sudova i činjenica i o tome je dao relevantno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, na odgovarajući način analizirao sporno izražavanje onako kako to zahtijevaju standardi Evropske konvencije uspostavljeni praksom Evropskog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava iz člana 8. Evropske konvencije i slobode izražavanja tuženih iz člana 10. Evropske konvencije.
24. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na ugled u konkretnom slučaju bilo proporcionalno zakonitom cilju kojem se teži, odnosno da je bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije i da je uspostavljena pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (prava na ugled i prava na slobodu izražavanja).
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.b)Pravo na pravično suđenje
26. U vezi s navodima o proizvoljnosti u primjeni prava vezanih za troškove postupka, navodno preinačenje apelantovog tužbenog zahtjeva, te u vezi s navodnim kriminalnim radnjama aktera postupka, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
27. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nema niti jednog razloga na osnovu kojeg bi Ustavni sud mogao smatrati da je utvrđenje Okružnog suda o navedenim pitanjima proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Naime, Ustavni sud je već zaključio da je u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu Okružni sud dao dovoljno i relevantno obrazloženje u smislu člana 8. Evropske konvencije, pa to obrazloženje svakako zadovoljava i standard prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da ni iz jednog dokumenta ne proizlazi da je sud na bilo koji način promijenio ili samostalno preinačio apelantov tužbeni zahtjev, kako to apelant tvrdi (vidi tačku 10. ove odluke). Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno apelantovim navodima, dao jasno, detaljno i argumentirano obrazloženje u vezi s troškovima postupka i da se pri tome pozvao na relevantne odredbe ZPP-a i advokatske tarife. Naročito, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio nikakve argumente u korist svojih tvrdnji o navodnim kriminalnim radnjama „tuženog, advokata i sudija“ niti bilo šta na to ukazuje. Ovakvi apelantovi navodi ne mogu dovesti u pitanje zaključak Ustavnog suda o tome da osporena odluka o tim pitanjima nije proizvoljna. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci izvršio odgovarajuću analizu relevantnih izražavanja onako kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na ugled garantiranog članom 8. Evropske konvencije i prava svih tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, o čemu je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge.
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ni u odnosu na odluku o troškovima postupka budući da ništa ne ukazuje da je sud u vezi s tim postupao proizvoljno.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman