Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3404/21 (R. H.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3404/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3404/21, rješavajući apelaciju Ragiba Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ragiba Hadžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 168202 21 Kž 2 od 31. augusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ragib Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenica, kojeg zastupa ZAK advokati Ramo Ajkić i Denis Ajkić iz Zenice, podnio je 4. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 168202 21 Kž 2 od 31. augusta 2021. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 168202 20 K 2 od 23. aprila 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 23. aprila 2021. godine apelant je proglašen krivim da je, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio kazneno djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2, u vezi sa stavom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s kaznenim djelom prevare iz člana 294. stav 2, u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Apelant je za navedena kaznena djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 11 mjeseci. Također, obvezan je da Federalnom zavodu za PIO/MIO (u daljnjem tekstu: oštećeni) po osnovu štete isplati precizirani novčani iznos. Presudom je izrečena mjera sigurnosti kojom su stavljena van snage rješenja Federalnog zavoda MIO/PIO Mostar, KAS Zenica (u daljnjem tekstu: oštećeni) od 31. marta 2009. godine i 11. februara 2010. godine.

3. Općinski sud je ocijenio neutemeljenom apelantovu tvrdnju da je nastupila relativna zastara kaznenog gonjenja. Osim toga, nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je apelant u inkriminiranom periodu, u namjeri ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu, nabavio lažnu medicinsku dokumentaciju – otpusno pismo u kojemu je lažno naveden podatak da je bio na bolničkom liječenju. Dalje je utvrđeno da je apelant, lažnim prikazivanjem činjenica navedenih u krivotvorenom otpusnom pismu, doveo u zabludu kako ljekare nadležnog instituta koji su mu uspostavili preciziranu medicinsku dijagnozu, tako i direktora nadležne administrativne službe oštećenog, koji je na štetu zavoda donio rješenja kojima se apelantu priznaje pravo na invalidsku mirovinu. Utvrđeno je također da je liječnik krivotvorio otpusno pismo na apelantov zahtjev. Na okolnost utvrđivanja odlučnih činjenica je, između ostalog, izveden i dokaz odbrane vještačenjem vještaka medicinske struke. Međutim, Općinski sud je istakao da vještak u svom nalazu i mišljenju zanemario činjenicu o odlučnom, odnosno stvarnom utjecaju spornih otpusnih pisama kod utvrđivanja apelantove invalidnosti. Zbog toga nije prihvaćena tvrdnja vještaka odbrane da su sporna otpusna pisma samo jedan od kriterija za donošenje konačne ocjene o apelantovoj radnoj sposobnosti. S obzirom na navedeno, sud je utvrdio da je apelant počinio inkriminirane radnje i prouzrokovao zakonom zabranjene posljedice, te da je u izvršenju kaznenih djela postupao sa direktnim umišljajem. Konačno, Općinski sud je odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu donio na osnovu odredbe člana 212. stav (3) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:

ZKPFBiH).

4. Presudom Kantonalnog suda od 31. augusta 2021. godine djelomično je uvažena apelantova žalba pa je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o sankciji, te je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Dalje, prvostupanjska presuda je preinačena na način da je ukinuta mjera sigurnosti izrečena prvostupanjskom presudom koja se odnosi na stavljanje van snage rješenja oštećenog od 31. marta 2009. godine i 11. februara 2010. godine. U ostalom je dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

5. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenima apelantove žalbene prigovore da je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude. Naime, Kantonalni sud je ocijenio jasnim i nedvosmislenim opis radnji izvršenja kaznenog djela krivotvorenja isprave. Ukazano je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je otpusno pismo matičnog broja 48/08 originalno izdano za drugog pacijenta i da ga je kasnije dr. A. Č. iskoristio krivotvorivši ga za potrebe ostvarivanja apelantovog prava na invalidsku mirovinu. U pogledu opisa radnji izvršenja kaznenog djela prevare, Kantonalni sud je ukazao na zaključak prvostupanjskog suda da je apelant na temelju tog krivotvorenog otpusnog pisma ishodio nalaze i mišljenja liječnika primarne medicine i Instituta za vještačenje. Zatim ga je, uz ostalu medicinsku dokumentaciju, predao oštećenom uz zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu i to mu je pravo priznato.

6. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenima apelantove prigovore da samo prilaganje krivotvorenog otpusnog pisma, uz njegove nesporne dijagnoze, nije bilo odlučujuće za ostvarivanje prva na invalidsku mirovinu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je krivotvoreno otpusno pismo bilo ključno za utvrđivanje I kategorije invalidnosti kod psihičkih oboljenja, što je uvjet za stjecanje mirovine na temelju invalidnosti, jer je taj zaključak utemeljen na nalazu vještaka i iskaza svjedoka saslušanih tijekom postupka. Pri tome je Kantonalni sud ocijenio da su dokazi koji su izvedeni tijekom glavnog pretresa brižljivo i savjesno cijenjeni kako pojedinačno, tako i međusobnoj vezi, te da su izvedeni pravilni zaključci o tome da u apelantovim radnjama postoje elementi kaznenih djela za koja je proglašen krivim. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenima apelantove prigovore kojima je ukazivao na nezakonitost i nevjerodostojnost kopije krivotvorenog otpusnog pisma, koje je apelant predao uz zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu. Navedeno je da Općinski sud, prihvaćajući navedene kopije kao dokaze u kaznenom postupku, nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, niti je na taj način povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenima i žalbene navode koji su se odnosili na njegov prigovor zastarjelosti kaznenog gonjenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da istraga nije pokrenuta protekom desetogodišnjeg zakonskog roka, nego je pokrenuta i vođena ranije. Istaknuto je da su poduzimane i predistražne radnje s ciljem otkrivanja, odnosno gonjenja počinitelja kaznenog djela. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da nisu postojali razlozi za donošenje presude kojom se optužba odbija. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je odluka Općinskog suda o imovinskopravnom zahtjevu zakonita, jer precizirani novčani iznos koji je apelant pribavio na ime primljenih mirovina predstavlja protupravno stečenu imovinsku korist.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim ističe da su redovni sudovi, ne prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka odbrane, arbitrarno cijenili ključne činjenice u postupku, te proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. Apelant smatra da nije dokazano bilo kojim relevantnim i vjerodostojnim dokazom da je sporno otpusno pismo krivotvoreno. Navodi da nije dokazano da je izvan svake razumne sumnje počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim, te da osporene presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, ukazujući pri tome da nisu ispunjeni elementi bića kaznenih djela za koja je proglašen krivim. Ukazuje da nije mogao lažno prikazati činjenice, niti dovesti u zabludu nadležni institut, jer su njegova bolest i medicinska dijagnoza stvarni. Zatim, apelant ističe da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu tj. kopiji spornog otpusnog pisma te da su redovni sudovi arbitrarno cijenili njegov prigovor zastare kaznenog gonjenja. Konačno, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je obvezan na plaćanje preciziranog novčanog iznosa oštećenom. Ističe da šteta ne postoji, jer su rješenja kojim mu se priznaje pravo na invalidsku mirovinu još uvijek na snazi i nije izvršena njihova revizija.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

10. Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne pravne norme KZFBiH i ZKPFBiH u vezi sa utvrđenjem njegove kaznenopravne odgovornosti i odlukom o imovinskopravnom zahtjevu, Ustavni sud ističe da je prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi sa tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Europski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, sa daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Obrazloženo je zašto nije nastupila zastara kaznenog gonjenja, te zašto nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka odbrane u vezi značajem krivotvorenog otpusnog pisma u kontekstu inkriminiranih radnji stavljenih na teret apelantu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda, koju podržava i Ustavni sud, nije uloga ovih sudova da utvrđuju je li pouzdan nalaz vještaka korištenog tijekom postupka pred redovnim sudovima. Opće je pravilo da redovni sud ima široko diskrecijsko pravo pri odabiru između proturječnih nalaza i izbora kojem će od tih nalaza pokloniti vjeru (vidi, Europski sud, Gaggl protiv Austrije, presuda od 8. novembra 2022. godine, predstavka broj 63950/19, tačka 50). Europski sud je ukazao da ne odlučuje o krivnji ili nevinosti osobe koju su domaći sudovi osudili, jer je to pitanje u nadležnosti domaćih sudova (vidi, Europski sud, Cupiał protiv Poljske, presuda od 9. marta 2023. godine, predstavka broj 67414/11, tačka 62. sa daljnjim referencama). Isto tako, redovni sudovi su jasno obrazložili zašto je apelant obvezan isplatiti oštećenom precizirani novčani iznos, koji predstavlja protupravno stečenu imovinsku korist. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3404/21 (R. H.) | Sudska praksa | Aktio