Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4383/21 („Shell Elektron“ d.o.o. Miričina, Gračanica)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4383/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4383/21 , rješavajući apelaciju „Shell Elektron“ d.o.o. Miričina, Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda – Prečišćen tekst („Službeni glasnik BiH“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Shell Elektron“ d.o.o. Miričina, Gračanica, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 195447 20 Rev od 8. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Shell Elektron“ d.o.o. Miričina, Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor Muhidin Alić, kao zakonski zastupnik, podnio je 23. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 195447 20 Rev od 8. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 195447 17 Pž 2 od 13. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 195447 15 Ps 2 od 1. novembra 2016. godine.

Uvodne napomene

2. JP za vodoprivrednu djelatnost „Spreča“ d.d. Tuzla i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona, kao naručioci, i „CPM BIH“ d.o.o. Lukavac kao izvođač (u daljnjem tekstu: izvođač) 30. juna 2009. godine zaključili su Ugovor o finansiranju i izvođenju radova na sanaciji brane Modrac II faza (u daljnjem tekstu: ugovor).

3. Apelant i izvođač su 5. aprila 2013. godine zaključili Sporazum o izvršenju pravosnažne sudske presude (u daljnjem tekstu: Sporazum). Navedenim Sporazumom ugovorne strane su se, između ostalog, saglasile da izvođač apelantu, umjesto novčanog ispunjenja obaveze, ustupi u vlasništvo i na daljnje raspolaganje svoje pokretne stvari, između ostalih, pokretne stvari koje su u trenutnom posjedu JP za vodoprivrednu djelatnost „Spreča“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: sporne pokretne stvari). Postupak u kojem su donesene osporene odluke

4. Apelant je protiv JP za vodoprivrednu djelatnost „Spreča“ d.d. Tuzla i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi odnosno tuženi) podnio tužbu. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se prvotuženi obaveže da mu preda u posjed sporne pokretne stvari, te da se tuženi obavežu da mu isplate određeni novčani iznos na ime upotrebe spornih pokretnih stvari za određeni vremenski period.

5. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju Općinski sud je naveo da prvotuženi drži u posjedu sporne pokretne stvari na osnovu ugovora, te na osnovu tenderske dokumentacije koja je sastavni dio ugovora. Ukazano je da iz tenderske dokumentacije proizlazi da se svi građevinski materijali i oprema na gradilištu, mehanizacija, pripremni radovi i radovi smatraju vlasništvom tuženih kao naručioca ako se ugovor raskine zbog greške izvođača (tačka 44. stav 1. Aneksa 7 - Uslovi ugovora). Općinski sud je također naveo da su čl. 13. i 14. ugovora regulisani raskid ugovora i posljedice raskida ugovora. Dalje je ukazao da iz obavijesti o jednostranom raskidu ugovora od 2. septembra 2010. godine proizlazi da su tuženi raskinuli ugovor jer je izvođač bez odobrenja koordinatora - supervizora projekta obustavio radove, a o tome nije obavijestio tužene kao naručioce radova. Dakle, kako je navedeni ugovor raskinut zbog teške povrede od strane izvođača, kako je to i predviđeno članom 13. ugovora (obustave radova u trajanju od 28 dana), to tuženima pripada pravo vlasništva na spornim pokretnim stvarima.

6. Dalje, Općinski sud je ukazao na sadržaj člana 40. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te da je na osnovu pravosnažne presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci od 30. jula 2015. godine utvrdio da je jedna od spornih pokretnih stvari (betonska pumpu) ostala u vlasništvu „TEI MC“ d.o.o. Banja Luka. Dakle, slijedi da izvođač nije vlasnik navedene pokretne stvari niti je njom mogao raspolagati, te nije mogao zaključiti Sporazum sa apelantom kojim ustupa u vlasništvo i na daljnje raspolaganje navedenu pokretnu stvar. Zatim je ukazao na sadržaj člana 41. Zakona o vlasničko pravnim odnosima i člana 132. st. 2. i 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te ponovio da su tuženi po valjanom pravnom osnovu stekli pravo vlasništva na drugoj spornoj pokretnoj stvari (hidraulična klizna skela) raskidom ugovora. Dakle, kako izvođač nije vlasnik sporne pokretne stvari, to nije ni mogao zaključiti Sporazum kojim prenosi na apelanta pravo vlasništva na navedenoj pokretnoj stvari.

7. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da je neprihvatljiv apelantov stav da je Aneks 7. – Uslovi ugovora iz tenderske dokumentacije u suprotnosti sa odredbom člana 14. ugovora. Naime, sud je ukazao da apelant potpuno zanemaruje da je Aneksom 8. – Detalji ugovora, propisano da u se slučaju neusaglašenosti između odredbi Detalji i Uslovi ugovora primjenjuju odredbe Detalji ugovora, dok se odredbe Uslovi primjenjuju u slučajevima kada određeni odnosi i/ili instituti nisu regulisani Detaljima. Imajući u vidu to da posljedice raskida ugovora zbog greške izvođača nisu regulisane Detaljima ugovora, sud je zaključio da se primjenjuje tačka 44.1. Uslova ugovora. U vezi s tim ukazano je da je izvođač pregledao tendersku dokumentaciju i prihvatio je bez primjedbi. Osim toga, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nema pravo zahtijevati predaju spornih pokretnih stvari, odnosno isplatu novčanog iznosa na ime upotrebe spornih pokretnih stvari.

8. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o sporu o jačem pravu, pa su nižestepeni sudovi u ovom sporu pravilno raspravili i odredili karakter zasnovanih pravnih odnosa u smislu člana 41. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv apelantov stav da se radilo o tenderskim uslovima koji se ne mogu smatrati dijelom ugovora, iz razloga koje je detaljno obrazložio drugostepeni sud.

9. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ponavlja navode koje je isticao tokom postupka. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da su obrazloženja redovnih sudova proizvoljna u odnosu na ključna činjenično-pravna pitanja. Naime, apelant navodi dasu Uslovi ugovora iz tenderske dokumentacije u suprotnosti sa odredbama ugovora. Apelant smatra da je sporno pravno stanovište redovnih sudova da Uslovi ugovora iz tenderske dokumentacije predstavljaju valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva u slučaju kada dođe do raskida ugovora.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi apelantovih prava u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, redovni sudovi su detaljno obrazložili zašto nisu ispunjeni uslovi za predaju spornih pokretnih stvari, odnosno isplatu novčanog iznosa na ime upotrebe spornih pokretnih stvari. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto je neprihvatljiv apelantov prigovor o primjeni Uslova ugovora iz tenderske dokumentacije (vidi tačku 7. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4383/21 („Shell Elektron“ d.o.o. Miričina… | Sudska praksa | Aktio