Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-530/22 (Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-530/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-530/22, rješavajući apelaciju Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 315256 21 Rev od 2. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 315256 21 Rev od 2. novembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 30. decembra 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev G. A. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), kojim je tražila da sud obaveže apelanta da joj, na ime razlika plate sa minulim radom, naknade za odvojeni život, naknade za regres, te doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati novčane iznose navedene u izreci presude. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je tužiteljica bila zaposlena kod apelanta sa srednjom stručnom spremom, te da joj je apelant isplaćivao platu u skladu sa ugovorom o radu i vlastitim normativnim pravnim aktima. U vezi s tim, ukazao je da tužiteljica nije dokazala da poslovi koje je obavljala po svojoj složenosti spadaju u grupu složenosti poslova iz člana

26. Kolektivnog ugovora u oblasti finansija (u daljnjem tekstu: GKU). S obzirom na to, Općinski sud je odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku.

3. Presudom Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 4. novembra 2019. godine tužiteljičina žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelant obavezan da tužiteljici, na ime razlika plate sa minulim radom, naknade za regres, te doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, isplati novčane iznose određene u izreci presude. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda da tužiteljica nije dokazala da poslovi koje je obavljala spadaju u III grupu složenosti poslova iz člana 26. GKU. U vezi s tim, naveo je da su odredbom člana 26. stav 1. GKU utvrđene grupe poslova sa koeficijentima njihove složenosti i određen najmanji stepen školske spreme za pojedine grupe složenosti poslova. Kantonalni sud je posebno ukazao da je grupa složenosti poslova u isključivoj vezi sa stepenom školske spreme shodno odredbama člana 26. GKU. Takođe, ukazao je da navedenom odredbom nisu definisani opisi poslova po grupama složenosti poslova, nego da je propisano da se konkretna razrada poslova u okviru predviđenih grupa utvrđuje pravilnikom o radu. Pri tome, istakao je da apelant pravilnikom o radu nije razradio poslove u okviru tih grupa. U vezi s tim, naglasio je da se u takvoj situaciji jedino može smatrati zagarantovanim najniži koeficijent složenosti poslova utvrđen za grupu poslova za koju se zahtijeva određeni stepen školske spreme. Dalje, obrazložio je da je tužiteljica dokazala koje je poslove obavljala, kao i stepen stručne spreme, pa je slijedom toga dokazala i grupu složenosti kojoj ti poslovi pripadaju. Slijedom navedenog, sud je primjenom odredaba čl. 26. i 28. GKU dosudio tužiteljici razliku plate sa minulim radom po minimalnom koeficijentu od 1,70 iz raspona koeficijenata za III grupu složenosti poslova. Takođe, dosudio je razliku doprinosa na platu, primjenom odredaba čl. 5. i 11. Zakona o doprinosima. Konačno, sud je ukazao da je apelant isplatio tužiteljici regres u spornom periodu, te da joj pripada razlika regresa obračunata u skladu sa odredbama GKU.

4. Presudom Vrhovnog suda od 2. novembra 2021. godine odbijene su revizije koju su parnične stranke izjavile protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je podržao stav drugostepenog suda da je tužiteljica dokazala da je obavljala poslove za koje je potreban najmanje IV stepen školske spreme, koji odgovaraju koeficijentu od 1,70 III grupe složenosti poslova iz člana 26. GKU. Takođe, ukazao je da je drugostepeni sud pravilno dosudio razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i regresa. Konačno, u odnosu na apelantovo pozivanje na presude tog suda br. 65 0 Rs 367681 17 Rev, 65 0 Rs 168168 13 Rev i 65 0 Rs 303156 16 Rev, Vrhovni sud je istakao da je u tim postupcima tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su na njegovu štetu povrijedili princip ravnopravnosti stranaka u postupku, te da obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje. Navodi da tužiteljica nije dokazala u koju grupu složenosti poslova spadaju poslovi koje je ona obavljala. U pogledu potraživanja na ime minulog rada, apelant navodi da tužiteljica nije dokazala koliko penzionog staža ima, niti da li su joj za taj staž uplaćeni doprinosi. Takođe navodi da tužiteljica nije dokazala da je koristila godišnji odmor, niti da je apelant poslovao pozitivno, te daj nije mogla biti dosuđena naknada na ime regresa. Dalje, apelant navodi da je osporena odluka Vrhovnog suda u suprotnosti sa stavom koji je taj sud zauzeo u odlukama br. 65 0 Rs 168168 13 Rev od 21. novembra 2014. godine, 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine, 65 0 Rs 303156 16 Rev od 15. maja 2018. godine, 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. maja 2020. godine, 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine, 65 0 Rs 367682 20 Rev 4. marta 2021. godine, 65 0 Rs 367678 20 Rev 11. marta 2021. godine, 65 0 Rs 3676886 21 Rev od 13. jula 2021. godine, 65 0 Rs 421851 21 Rev od 27. maja 2021. godine i 65 0 Rs 467361 21 Rev od 12. oktobra 2021. godine. Imajući to u vidu smatra da mu je povrijeđen princip pravne sigurnosti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Usatava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da tužiteljici pripada razlika plate sa minulim radom i doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje prema minimalnom koeficijentu iz III grupe složenosti poslova u smislu odredaba GKU. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno istakao da stepen složenosti poslova koje je tužiteljica obavljala proizlazi iz njene školske spreme. Osim toga, drugostepeni sud je jasno obrazložio, a to obrazloženje je prihvatio i Vrhovni sud, zašto tužiteljici pripada razlika regresa prema odredbama GKU. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“.

10. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu omogućeno da izloži svoj predmet pod jednakim uslovima kao i tužiteljica te da ospori njene navode i stoga se ne može zaključiti da je načelo ravnopravnosti stranaka dovedeno u pitanje na njegovu štetu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi prigovori u pogledu tužiteljičinog penzionog staža u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. U pogledu apelantovih navoda o povredi principa pravne sigurnosti, Ustavni sud primjećuje da je on u prilogu apelacije dostavio presude Vrhovnog suda br. 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. maja 2020. godine, 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine i 65 0 Rs 367682 20 Rev 4. marta 2021. godine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u tim presudama razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bila primjena pravila o teretu dokazivanja, koja zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra apelantove navode o povredi principa pravne sigurnosti prima facie neosnovanim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koje apelant, iako to nije eksplicitno naveo, dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisani pravni lijek ˗ reviziju protiv drugostepene presude, a činjenica da on nije rezultovao njegovim uspjehom u postupku, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-530/22 (Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio